Nedjelja, 28. 07. 2024., 17. NEDJELJA KROZ GODINU,
ČITANJA: 2Kr 4,42-44; Ps 145,10-11.15-18; Ef 4,1-6; Iv 6,1-15

NAPOMENA: ▪ Danas se obilježava Svjetski dan baka i djedova i starijih osoba kojeg je proglasio papa Franjo 31. siječnja 2021., a svake godine u Crkvi se slavi na četvrtu nedjelju u srpnju.

Draga braćo i sestre! Iz bremenitog evanđeoskog odlomka koji smo čuli, mnoštvo je sadržaja o kojima bi se moglo razmišljati. No, jer je nemoguće u jednoj propovijedi sve iscrpiti, bolje je posvetiti pozornost samo jednom detalju i iz njega izvući pouku, nego li se površno prošetati svim porukama. A radi se o detalju koji bi se na prvi pogled mogao učiniti i sporednim u cjelokupnom opisu čuda ili proročkog znaka. Naime, sveti Ivan, kako smo čuli, opisuje čudo umnažanja pet kruhova i dviju riba za mnoštvo od pet tisuća ljudi, što je zacijelo ostavilo bez daha one koji su nazočili tom velebnom znamenju. Premda je činjenica tako uzvišenog čuda doista mogla potisnuti sve ostale osjećaje i detalje, evanđelist, kao vjerni svjedok događaja, ne propušta zapaziti što se dogodilo nakon što su se ljudi nasitili kruha iz Isusove ruke. Doista, nije propustio izvijestiti da je Isus, nakon što je nahranio toliko mnoštvo razlomivši pet kruhova i dvije ribe, dao svojim učenicima precizne upute glede preteklih ulomaka rekavši im: „Skupite preostale ulomke da ništa ne propadne!“ Oni su izvršili što im je rekao te su dakle skupili i napunili dvanaest košara od preteklih ulomaka što od pet ječmenih kruhova pretekoše onima koji su blagovali.

Kako vidimo, Isusu je bilo vrlo stalo da ništa ne propadne od preostalih ulomaka, što je zacijelo moglo biti čudno mnoštvu koje je blagovalo, a vjerojatno i samim učenicima nakon što su se osvjedočili kolikom moću Gospodin raspolaže. Doista su se mogli zapitati čemu skupljati ulomke kad je on moćan ponovno napraviti čudo i od komadića kruha nahraniti tisuće ljudi. U takvoj situaciji gdje su ljudi blagovali kruha za koji se nisu mučili, ni kopali ni orali, mogli su reći da nema veze ako i propadne koji ulomak, a mogli su i mrmljati i prigovarati Isusu što mu je morao biti bitan baš svaki komadić kad već ima takvu božansku moć. Upravo stoga što je Isus dobro znao što je u ljudskom srcu, a i znao je što hoće kad im je rekao da prikupe višak, izdao je takvu – na prvi pogled – neobičnu zapovijed. Jer kruh koji su blagovali, a oko kojega se nisu mučili, mogao ih je učiniti bahatima, te su brzo mogli zaboraviti da su možda sat prije toga bili gladni i da bi im tada bila dobro došla svaka korica i mrvica. A to se zna dogoditi ljudima koji su naglo iz siromaštva prešli u obilje, ali bez rada vlastitih ruku, te ne znaju cijeniti ni dar koji su primili, niti znaju zahvalno pred Bogom blagovati kruh koji iz dana u dan jedu. Nije rijetkost da čovjek koji ne zarađuje kruh svojim rukama nego jede tuđi i ne pamti, nakon što se najeo, da je bio gladan nešto malo prije toga.

Biblijski se to zove usaljenost srca ili obijest. Mislim da u svojoj svećeničkoj praksi, već gotovo 30 godina, nikad u ispovijedi nisam čuo da je netko ispovjedio da je bio obijestan ili da je počinio grijeh obijesti. Sigurno su se kod mene ispovijedali samo sveti i pravedni kršćani na visokom stupnju duhovnog života! Mnogo puta u životu razni ljudi naslijede ili posebnim stjecajem okolnosti dođu do nekog ozdravljenja, materijalnog dobra, položaja, zaposlenja, prihoda, statusa, društvenog položaja, ostvarenja nekog svoga cilja ili sna, a onda to ne pripišu Bogu, nego sebi. Takvima Biblija na jednom mjestu u Starom zavjetu izričito ovako poručuje: “Sjećaj se svega puta kojim te Gospodin, Bog tvoj, vodio po pustinji ovih četrdeset godina da te ponizi, iskuša i dozna što ti je u srcu: hoćeš li držati zapovijedi njegove ili nećeš. … Ta Gospodin, Bog tvoj, vodi te u dobru zemlju: zemlju potoka i vrela, dubinskih voda što izviru u dolinama i bregovima; zemlju pšenice i ječma, loze, smokava i šipaka, zemlju meda i maslina; zemlju u kojoj nećeš sirotinjski jesti kruha i gdje ti ništa neće nedostajati; zemlju gdje kamenje ima željeza i gdje ćeš iz njezinih brdina vaditi mjed. … Čuvaj se da ne zaboraviš Gospodina, Boga svoga, zanemarujući njegove zapovijedi, njegove uredbe i njegove zakone koje ti danas dajem. I pošto se najedeš do sitosti, posagradiš lijepe kuće i u njima se nastaniš; kad ti se krupna i sitna stoka namnoži; kad se nakupiš srebra i zlata i kada sve tvoje uznapreduje, nemoj da se uznese srce tvoje i da zaboraviš Gospodina, Boga svoga, koji te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva; koji te proveo kroz onu veliku i strašnu pustinju, kroz zemlju plamenih zmija i štipavaca, suhim i bezvodnim krajem; koji ti je izveo vodu iz stijene tvrde kao kremen; koji te u pustinji hranio manom, nepoznatom tvojim ocima, da te ponizi i da te iskuša te da na kraju budeš sretan. Ne reci tada u svome srcu: svojom sam moći i snagom svojih ruku sebi namakao ovo bogatstvo. Sjeti se Gospodina, Boga svoga! Tá on ti je dao snagu da stječeš bogatstvo da tako ispuni – kao što je danas – svoj Savez za koji se zakleo tvojim ocima. Ako li zaboraviš Gospodina, Boga svoga, i pođeš za drugim bogovima te njima budeš iskazivao štovanje, njima se klanjao, kunem vam se danas da ćete zacijelo izginuti; poput naroda koje će Gospodin pogubiti pred vama, tako će i vas nestati jer niste poslušali glasa Gospodina, Boga svoga.” To će se dogoditi bezbožnom Zapadu koji počinja sve ove gnusobe današnjice kojima svjedočimo, jer je Zapad u obijesti ostavio Boga i okrenuo se demonima i lažnim božanstvima.

Kad smo već kod svetih stvari, treba reći da je čudo ili proročki znak umnažanja kruha simbol ili proroštvo koje upućuje na Euharistiju, na pretvorbu kruha u Tijelo Kristovo koje se umnaža za naše spasenje i hranjenje i podržavanje života vječnoga kojega smo svi primili u krštenju. Skupiti sve ulomke da ništa ne propadne, kako je rekao Isus u današnjem evanđelju, upućuje na posebnu pažnju koju moramo svi imati kod pričešćivanja, da nijedna mrvica posvećenog kruha, tj. Tijela Kristova, ne padne na tlo, da ne zaostane na plitici na kojoj se nalazi hostija nakon pretvorbe, ili na dnu ciborija u kojem se čuvaju posvećene hostije za pričest vjernika i bolesnika. Jednako tako moramo paziti i da u samom činu pričešćivanja nijedna mrvica ne završi izvan naših usta i utrobe. Zato je bolje pričešćivati se na usta, jer kad svećenik položi hostiju na dlan kod pričešćivanja na ruku, može na dlanu vjernika ostati poneka mrvica koja se odvojila od ruba hostije. Ako je vjernik ne vidi ili ne mari za to, on će taj dlan obrisati o svoj kaput, hlače, haljinu, suknju ili bilo koji drugi odjevni predmet. Ili će se ta mrvica odvojiti od dlana i pasti na pod pa će drugi ljudi gaziti po Tijelu Kristovu i tako će vjernik koji je svojim nemarom izazvao poniženje i obeščašćenje Tijela Kristova, kao i za patnju koja se Isus nanosi kad se gazi po njegovom Tijelu, biti kriv i odgovoran pred Bogom, a to će otkriti tek nakon svoje smrti kad mu to Bog na posebnom sudu Božjem pokaže i kad mu dodijeli zbog toga odgovarajuću kaznu u čistilištu. A te patnje bit će strašne, osobito jer će biti uvećane za ostale grijehe koji su povezani s pričešćivanjem na ruku, a jedan od tih povezanih grijeha može biti i oholost ili umišljenost vjernika laika. Nekada su za vrijeme pričesti, kad se pričešćivalo isključivo na usta, ministranti držali ili vjernici dodavali jedan drugome posebnu pliticu ili podlošku koju bi prije primanja hostije stavili pod svoju bradu da na tu plitici padne mrvica posvećene hostije ukoliko bi se ikakva mrvica odlomila u onih nekoliko centimetara koliko bi je svećenik iz ciborija kroz zrak prinosio vjernikovim ustima. Vjerujte mi, mnogo puta, ne uvijek, ali mnogo puta se na toj pričesnoj plitici znalo naći ponešto mrvica, što znači da bi te mrvice završile na podu i bile pogažene. Što se danas događa, ne smijemo ni pomisliti. Zato ja nastojim ciborijem ispratiti hostiju i skratiti put pričešćivanja jer se s posvećenim hostijama, tj. Tijelom Kristovim nikad ne može pretjerati u skrupuloznosti. Anđeli će se Božji sigurno pobrinuti za sve one mrvice koje su bez ikakve krivnje pričestitelja i pričesnika završile izvan tijela pričesnika, ali na tu anđeosku intervenciju se ne smijemo olako oslanjati i zloupotrebljavati je.

S poštovanjem i zahvalnošću primajmo Tijelo Kristovo i u poštovanju i zahvalnosti održavajmo prijateljstvo s Bogom i svoj život do prelaska u vječnost.

Amen.