Draga braćo i sestre!

Nalazimo se u devetnici Duhu Svetom. To je prva devetnica koja se molila na svijetu, čak i prije nego je Crkva počela postojati. Naime, Isus je rekao apostolima da ostanu u Jeruzalemu i da mole dok on ne pošalje na njih obećanje Očevo, a to obećanje je Duh Sveti. I današnje prvo čitanje nam jednostavno kaže da „svi oni [apostoli] bijahu jednodušno postojani u molitvi sa ženama, i Marijom, majkom Isusovom, i braćom njegovom.“

To znači da su iz dana u dan postojano molili. Nije nam poznato jesu li znali koliko dugo moraju moliti, jer im je Isus neodređeno rekao da mole dok ne dođe na njih Duh Sveti. Ispunjenje njihovih molitvi dogodilo se devet dana nakon početka njihove molitve. Zašto nije 40 dana ili tri dana, na primjer, ne znamo. Bog zna mjeru koju određuje svim stvarima na ovome svijetu. Tako i naše molitve iziskuju određeno vrijeme ili vremenski raspon do uslišanja. Čemu služi taj odmak, ne znamo uvijek, ali to moramo prihvatiti kao jedan od načina Božjega postupanja.

Za neke stvari moramo dulje moliti, a za neke kraće. Možemo li mi uopće svojom molitvom i svojim traženjima promijeniti volju Božju izvana ili na silu? Ne možemo. Ničim ne možemo Boga natjerati da promijeni svoju volju ili da usliši neku našu molitvu koja bi bila suprotna njegovoj naravi, tj. pravdi, istini, svjetlu, dobroti, milosrđu, ljubavi i slično. Pa čemu onda uopće moliti? Zato što je Isus molio i zato što je molitva komunikacija s Bogom, a ne samo moljakanje ili traženje ili prošnja. Molitva je i zahvala Bogu i divljenje Bogu i čuđenje Bogu i njegovom postupanju ili djelovanju. Molitva je i prigovaranje Bogu ili žaljenje Bogu za razna neshvaćanja, razočarenja, trpljenja i slično. Molitva je prijateljska komunikacija između dva osobna bića, izraz prisnosti, poštovanja, vođenja računa o drugoj osobi, o njenim osjećajima, to je svaki razgovor s Bogom, izmjena misli, osjećaja, odluka, zamišljaja i tako redom. Molitva može biti i jednostavno prebivanje u blizini Božjoj, usredotočenost na Boga, primanje njegovih nadahnuća, njegovih priopćenja.

Apostoli su se kroz komunikaciju s Bogom, kroz molitvu, kroz boravak u Božjoj prisutnosti, kroz usredotočenost na Boga, kroz posvećivanje vremena i svoje nutarnje, duševne aktivnosti Bogu i njegovoj osobi, pripremali na primanje Duha Svetoga, na njegove darove, prosvjetljenja, nadahnuća i traženja. Duh Sveti je apostole, nakon silaska na njih, odnosno ulaska u njihove duše, poticao ili gonio, nagonio, iznutra usmjeravao, naređivao im što da rade i kako da djeluju. On je objavljivao Očevu volju i otkrivao što Bog očekuje od apostola kao od svojih prijatelja. Isus je rekao apostolima da ih ne zove slugama, nego prijateljima jer sluga ne zna što radi i što namjerava i što planira njegov gospodar. A prijatelji si u povjerenju izmjenjuju misli i osjećaje i slobodni su od prijatelja zatražiti poneku uslugu ili žrtvu. Spremni su prijatelju izaći u susret i pomoći mu kad mu to treba, ali su isto tako spremni i zatražiti od prijatelja da nešto za njih učini.

Kad se Isus krstio na rijeci Jordanu, evanđelje kaže da ga je Duh nagnao ili snažno potaknuo ili iznutra nadahnuo da pođe u pustinju na 40 dana postiti i moliti kako bi se pripravio za javno djelovanje. Duh Sveti ga je, kaže isto tako evanđelje, nagonio ili poticao da liječi, da čini čuda, da ozdravlja: „Sve je to mnoštvo tražilo da ga se dotakne jer je snaga izlazila iz njega i sve ozdravljala.“ (Lk 6,19) Duh Sveti je u svemu Isusovu djelovanju vodio i nadahnjivao Isusa, davao mu je snagu i djelotvornost, učinkovitost njegovim djelima. Isus je sve činio snagom Duha Svetoga, namjerno se ispraznio od svoje božanske moći da bi nama ostavio osobni primjer da mi sve u životu moramo činiti pod nadahnućem i u svjetlu i u snazi Duha Svetoga. Doslovno moramo shvatiti njegove riječi: „Uistinu, bez mene ne možete učiniti ništa.“ (Iv 15,5) Bez Boga, bez Isusa i njegova otkupiteljskoga djela na temelju kojega je Otac poslao Duha Svetoga i o kojem nam govori današnje evanđelje da je Isus proslavio Oca i izvršio to djelo koje mu je Otac povjerio (a to je da preda sebe nama do kraja, tj. da nam preda svojega Duha, da izdahne za nas do kraja, do smrti i to do smrti na križu), bez pomoći toga Duha Svetoga, ne možemo učiniti ništa stvarno dobra, ništa valjano, ništa sveto, ništa vječno. Ništa ne možemo dobro postići ili ostvariti u životu bez Boga.

I zato nam treba komunikacija s Bogom. Putem privilegiranih kanala Bog je odlučio nama dati i darivati svojega Duha. Njega primamo na krštenju kako bismo po Duhu Svetom imali život vječni, Božji, kako bismo primili tri božanske kreposti, kako bi Duh Sveti u nama obnovio sliku Božju, kako bi nam oprostio istočni grijeh i učinio nas članovima Crkve, mističnog Tijela Kristova i tako redom. Po Duhu Svetom Isus ili Otac nebeski u ispovijedi oprašta naše grijehe, toga Duha Svetoga i njegovu prisutnost u nama Isus raspiruje svaki put kad primimo Tijelo Kristovo u pričesti. Toga Duha Svetoga primamo u krizmi kako bismo primili sedam darova Duha Svetoga. Taj Duh se daje mladencima u crkvenom vjenčanju kako bi se neproračunato i božanski ljubili do kraja svojega života, kako bi si bili vjerni i poštivali se međusobno, kako bi mudro odgajali svoju djecu. Taj se Duh Sveti daje đakonima, svećenicima i biskupima na ređenju kako bi ih suobličio Kristu kralju, svećeniku i proroku za moć da dijele sakramente. Taj se Duh Sveti daje u bolesničkom pomazanju da donese utjehu, a odnese strah od smrti, da donese ozdravljenje i oproštenje grijeha i tako redom.

Ne molimo, dakle, da bismo Boga informirali o svojim potrebama, željama i mušicama; ne molimo da bismo Bogu naređivali ili da bismo mu propisivali što da nam dade i kada i u kojoj mjeri i na koji način, ne molimo da bismo naručili nešto od Boga i ne molimo „samo kad nam nešto treba“ jer Bog nije naš konobar, sobar, sluga, krava muzilica ili bankomat kojem se obratimo „samo kad nam nešto treba“. On je naš prijatelj i želi da se prema njemu odnosimo kao prema prijatelju, a to znači da imamo izravnu komunikaciju s njim koja će biti dugotrajna, neprekidna i višekratna. Postojana, iz dana u dan, kroz cijeli život, kontinuirana. Kao što je i život neprekidan, teče, povezuje se iz dana u dan u cjelinu. Ne možemo biti u braku ponedjeljkom, srijedom i subotom. Ili svaki drugi tjedan. Ili pet šest dana u godini. Ne možemo biti tata ili mama povremeno, a onda se na mahove ponašati kao da djeca nisu naša ili da ih nemamo. Ne razgovaramo s njima, ne dajemo im jesti, ne vodimo brigu o njima, ako se razbole u periodu kad smo odlučili da se ponašamo kao da ih nema, ne vodimo ih doktoru o tako redom. Isto tako, ne možemo se ponašati prema Bogu tako da s njim ne komuniciramo danima, tjednima, mjesecima, godinama; da se ne pomirimo s njim, da se godinama ne ispovijedamo, da godinama ne dođemo u crkvu na misu, Bogu u goste, da ga ne posjetimo zbog njega samoga, a ne zbog nekog pokojnika za kojeg smo došli na misu na rubu praznovjerja ili ljudskih obzira.

I za nas bi trebale vrijediti ove Isusove riječi koje smo danas čuli u evanđelju: „Ja tebe proslavih na zemlji dovršivši djelo koje si mi dao izvršiti. A sada ti, Oče, proslavi mene kod sebe onom slavom koju imadoh kod tebe prije negoli je svijeta bilo.“ Ono što nam je Bog dao kao zadatak da izvršimo na zemlji jest to da ga upoznamo, da povjerujemo u ljubav koju on ima prema nama i da na tu ljubav odgovorimo čineći dobro. Drugim riječima, da prođemo zemljom čineći dobro. Onima s kojima živimo, koje je Bog doveo na naš životni put i na čije smo životne putove mi dovedeni. A da bismo mogli proći zemljom čineći dobro (jer to je teško, zahtjevno i naporno), treba nam svjetlo i snaga od Boga budući da bez njega ne možemo učiniti ništa. E, to svjetlo i snagu, odnosno Duha Svetoga, primamo od Boga u duhovnom životu, u molitvi, u sakramentima,- u komunikaciji s Bogom, u molitvenom ili kršćanskom životu. Jedino tako ćemo na kraju svojega zemaljskoga života uploviti u luku spasenja, tj. u nebo ili raj, u vječni mir, blaženstvo i radost za vijeke vjekova. Amen.