Draga braćo i sestre!

Drugi dio današnjeg evanđelja ima ilustraciju u prvom čitanju koje smo čuli. Isus je došao kao poslanik Boga nevidljivoga, Boga Oca, Stvoritelja neba i zemlje i njega je Otac poslao na ovaj svijet, ne kao paket, nego kao osobu, kao svojega Sina kojega voli i poštuje i kojega je pitao bi li htio doći na ovaj svijet da daruje život svijetu i to tako da daruje samoga sebe, svoje tijelo, svoju osobu, svoj život. Sam je rekao: Tijelo je moje kruh koji je s neba sišao za život svijeta.

Dakle, Bog Otac je ovlastio Sina da Sin spasi svijet, da odrješuje od grijeha jer je Sin Čovječji i da svatko poštuje Sina kao što poštuje Oca. Bog ima svoj način djelovanja i taj način je da je po utjelovljenju i smrti, te uskrsnuću Sina i poslanju Duha Svetoga odlučio spasiti svijet. Taj način djelovanja uključuje rođenje od Djevice Marije, pa moramo poštivati Mariju onako kako je poštuje sam Bog koji je odabrao da po rođenju od nje dođe na ovaj svijet, a ne da si stvori tijelo ni iz čega ili da se ukaže u nekom nebeskom eteričnom tijelu.

Nadalje, Božji način djelovanja je taj da je Isus izabrao 12 apostola i osnovao Crkvu, a onda je izabrao i druga 72 učenika i njih je slao pred sobom u svaki grad i u svako mjesto kamo je kanio doći, a na dan Pedesetnice, Duh Sveti je sišao na jedanaestoricu apostola i ostale Isusove učenike koji su s apostolima tvorili prvu Crkvu, otajstveno Tijelo Isusa Krista i Hram Duha Svetoga, tj. hijerarhijski uređen Narod Božji, Narod Očev.

Zato imamo zapisano u evanđelju: „Tko vas prima, mene prima; a tko prima mene, prima onoga koji je mene poslao.“ Dakle, tko prima ili priznaje apostole, biskupe, svećenike, župnike, misionare, katehete, karizmatike, redovnike, časne sestre, sve one koje nam Bog šalje na naš životni put, taj prima ili poštuje Krista, a tko prima Krista Isusa, prima ili poštuje onoga koji je poslao Isusa na ovaj svijet, a to je Bog Otac, Stvoritelj, Sudac i Spasitelj ljudskoga roda i svakoga čovjeka pojedinačno. Najprije je rečeno: Tko vas prima, mene prima; a to znači da svatko tko poštuje Boga i njegovu volju, njegovu osobu, njegovu rasporedbu, mora primati ili poštivati Crkvu, apostole i njihove nasljednike, biskupe, kao i ono što oni dijele, a to su sakramenti, propovijedanje evanđelja i zakonita uprava ili služenje Crkvi. Bez Crkve nema spasenja, štoviše, izvan Crkve nema spasenja. Tko nema Crkvu za majku, nema ni Bog za Oca. Naša majka je Crkva, a ne Zemlja. A kako je Marija majka Krista, glave Crkve, onda je duhovno i Majka otajstvenoga Tijela Kristova, Crkve, tj. sviju nas. Ona je nova Eva, jer je i Eva, prva žena, majka svih živih koji od nje i Adama potječu.

I da se vratimo na Isusovu riječ: Tko prima proroka jer je prorok, primit će plaću proročku; tko prima pravednika jer je pravednik, primit će plaću pravedničku. Proroci su osobe koje govore u ime Božje, a ne proricatelji budućnosti ili vidovnjaci. Danas bismo rekli časne sestre, karizmatični svećenici, voditelji duhovnih obnova, molitvenih zajednica i slično. Ujedno je Isus rekao da će svatko tko primi pravednika jer je pravednik, tj. jer je progonjen zbog pravednosti, pa se taj koji prima pravednika i sam izlaže opasnosti da bude progonjen zbog pravde i sućuti prema pravedniku, primiti od Boga plaću pravedničku, a to je život vječni i proslava na nebu. A duša se od duše u nebu razlikuje više nego zvijezda od zvijezde na noćnom nebu. Stoga nije svejedno kakvu ćemo plaću ili status primiti od Boga kad pođemo s ovoga svijeta. Kao što su svi koji doktoriraju i predaju na fakultetu sveučilišni profesori ili univerzitetprofesori, ali je velika razlika između viših asistenata, docenata, izvanrednih i redovnih profesora i redovitih profesora u trajnom zvanju te akademika. Tako postoje i redovi ili korovi anđela, tj. nebeska hijerarhija: serafini, kerubini, prijestolja, gospodstva, sile i vlasti, vrhovništva, arkanđeli i anđeli. A onda i među vidljivim stvorenjima postoji hijerarhija: u hvalospjevu stvorenja kod proroka Danijela čitamo: Sinovi ljudski, blagoslivljajte Gospoda: Izraele, blagoslivljaj Gospoda: Svećenici Gospodnji, … Sluge Gospodnje, … Dusi i duše pravednih, … Sveti i ponizni srcem, blagoslivljajte Gospoda: Hananijo, Azarjo, Mišaele, blagoslivljajte Gospoda. Što nam ovaj poredak govori? Unutar svih sinova ljudskih, posebno mjesto ima izabrani narod Božji, a danas je to Crkva; slijedeća stuba su svećenici Gospodnji ali su iznad njih sluge Gospodnje, tj. ljudi koji su se osobno posvetili vršenju volje Božje i služenju Božjega plana i njegovih određenja, a za to služenje treba odricanje od vlastite volje, mnogo napora, žrtve i truda, a to daje vrijednost ljudskom životu i osobi. Iznad njih su spomenuti pravednici te na samom vrhu sveti ljudi, posve slični Bogu koji je jedini svet i iznad svih su oni koji su ponizni srcem. Poniznost je vrhovna krepost koja se Bogu sviđa i koju Bog posebno voli i nagrađuje jer je i sam Bog ponizan: Isus je za sebe rekao da je krotka i ponizna srca. 

I sad, da se opet vratimo Isusovom govoru: „Tko prima proroka jer je prorok, primit će plaću proročku; tko prima pravednika jer je pravednik, primit će plaću pravedničku.“ Isus nas poziva da se supriličimo ili suobličimo prorocima i pravednicima, te da činimo neproračunato dobro: „Tko napoji jednoga od ovih najmanjih samo čašom hladne vode zato što je moj učenik, zaista, kažem vam, neće mu propasti plaća“.

Pozvani smo da čak i one najmanje ili najskromnije ljude u društvu, a to je sirotinja, bolesni, stari, nemoćni, sami, osamljeni poput nekih naših susjeda, rođaka ili župnika, na primjer, napojimo samo čašom hladne vode ili obdarimo nekim većim dobročinstvom, donesemo recimo deset kokošjih jaja, par suhih kobasica od prošlogodišnjeg kolinja, komadić slanine, nekoliko smrznutih krmenadli ili nekoliko glavica češnjaka, luka, koji krumpir, nešto skromno… nešto pomognemo, zastanemo na pola minute prijaznog razgovora, i slično – Bog će pratiti svako sitno ili veće dobročinstvo i uzvratit će u svoje vrijeme i na svoj način. Neće Bog uzvraćati trgovački, da bi odmah naplatio neko dobročinstvo, ali će nam se kad-tad vratiti svako, pa i najmanje dobro. U vječnosti svakako, ali čak i na ovom svijetu, Bog će naći načina da nam uputi neko dobro za uzvrat onoga što smo mi činili ne očekujući i ne nadajući se odmah ili izravno da ćemo dobiti nešto za naša dobročinstva.

U prvom čitanju je ona spomenuta imućna i pravedna ili pobožna žena, ugledna, kako je zove Sveto pismo, jednostavno pozvala proroka Elizeja sebi k stolu: ponudila ga je nekim jelom i s malo razgovora i ljubaznosti. Naravno da je sve radila u dogovoru s mužem koji se isto spominje u Svetom pismu. A onda, kako ljubav nikad ne zna reći: dosta je, nego se s vremenom povećava, tako je i ona od običnog obroka prešla na uređenje neke sobice na krovu njihove palače. Po Božjem nadahnuću, prorok je sam pozvao ženu i najavio joj veliku radost: da će joj se ispuniti njena tajna želja koju nije nikad izrazila i s kojom nije nikad trgovala. Žena nije mogla imati djece, a htjela je biti majka; vjerojatno se u sebi molila Bogu, ali nije proroka primila u goste da bi s njim trgovala ili da bi preko njega tražila ostvarenje svoje želje. Jednostavno je činila dobro jer je tako željela. A onda joj se neočekivano i iznenađujuće uzvratilo dobročinstvo. To nam je primjer da će se i nama uzvratiti razna dobročinstva, osobito ono što činimo neproračunato, osobama koje to ne zaslužuju, koje na to nemaju pravo ili od kojih baš i nemamo neke koristi. Ali činimo dobro koje možemo i koje želimo. Onako, od srca ili kad nas netko nešto skromno zamoli, a mi se odazovemo. Ne zato što moramo, nego jer to želimo poradi Isusa koji nam je rekao da volimo jedni druge kao što je on nas ljubio.

Kao što je svako zlo kažnjeno, tako je i svako dobro nagrađeno i Bog će se već pobrinuti da nam se na razne načine vrati ono što smo sijali kroz život. Svi mi imamo svoje granice, nemamo ni snage, ni zdravlja, ni vremena ni novaca u beskraj da svima sve napravimo; ali nešto dobra tu i tamo možemo pokazati; osobito kad nam se za to pruži prilika. Ne moramo izmišljati situacije, život će nam donijeti prigode, odnosno Bog će tako rasporediti događaje našega života da će nam se pružiti prilika za dobro. A te su prilike kao ptičice na grani. Ako ih na vrijeme ne iskoristimo, odletjet će i nikad se više neće vratiti. Ako nam neka lijepa i rijetka ptica sleti u dvorište ili na kućni zid, neku voćku ili na prozor i mi je stignemo uslikati mobitelom ili joj se diviti dok je pred nama, usrećit će nad i obradovati bar za trenutak. Ne znamo kad će doći, koliko će ostati, hoće li se pripitomiti… i zato je ne smijemo zanemarivati ili tjerati.

Jednako će i Bog prestati slati na naš životni put okolnosti da činimo dobro, pa ako bismo nakon dugog razdoblja sebičnosti u životu i htjeli na kraju činiti nešto dobro ili velikodušno, možda više neće biti vremena ili prilike za nas. Stoga, s pravom opominje Novi zavjet na jednom mjestu: činite dobro dok imate vremena i mogućnosti, prilike i snage. Kad jednog dana odemo s ovoga svijeta ne smijemo žaliti što smo toliko toga propustili jer u vječnosti više doslovno nećemo imati vremena da nešto dobro napravimo. Da bismo činili dobro imamo, naime, samo ovaj dan, samo sadašnjost. Jučer više ne možemo raditi dobro jer je jučer već prošlo. A sutra još ne postoji i ne znamo hoće li. Zato je sveta mala Terezija napisala: Da bih te ljubila, Bože, ja imam samo OVAJ dan!

Amen.