Draga braćo i sestre!

          Prorok Zaharija kojeg smo čuli u prvom čitanju vrlo je zagonetni prorok i ima mnogo nejasnih mjesta u svojoj knjizi, ali i nekoliko važnih proroštava koja razumijemo tek u Novozavjetnom kontekstu, nakon što ih je Isus utjelovio i ostvario. Tako i danas čujemo prorokov poziv da se veselimo i radujemo jer imamo pravednog i pobjedonosnog kralja, svojega Boga, koji ponizno jaše na magaretu, mladetu magaričinu. Ne jaše konja jer su se konji jahali za rat, nasilje ili oholost odnosno taštinu.

          Ostaje nam ipak nejasno kako će takav krotak kralj istrijebiti bojna kola i konje, ili kako će istrijebiti luk ubojni da bi navijestio mir narodima. Kako će mu se vlast proširiti posvuda, za sada ne znamo, ali je to proroštvo koje svakako gleda ne samo na Isusovo zemaljsko razdoblje kad je ujahao na magaretu u Jeruzalem na Cvjetnicu, nego se ovo proroštvo odnosi i na kraj svijeta kad će se uspostaviti novo nebo i nova zemlja gdje će Krist kraljevati u novom vječnom i sveopćem kraljevstvu istine i života, svetosti i milosti, pravde, ljubavi i mira kako to govori predslovlje mise Krista Kralja.

          Naime, nikada se Isus nije predstavljao kao kralj Izraela u zemaljskom smislu da bi politički i vojno oslobodio svoju domovinu od rimskih okupatora. Nikada njegovo djelovanje nije bilo usmjereno samo i isključivo na zemaljsko razdoblje i na prolazne stvarnosti u prostoru i vremenu, nego je on jedino Spasitelj ljudi za vječnost. Njegovo je spasenje usmjereno prvotno na vječnost i tiče se svega čovjeka, duše i tijela, ali sub specie Æternitatis ili pod vidikom vječnosti. Isus nije politički osloboditelj, nije revolucionar ili socijalist, komunist, vojskovođa i slično. Njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta, kad bi njegovo kraljevstvo bilo od ovoga svijeta, njegove bi se sluge borile da ne bude predan Rimljanima; ali – njegovo kraljevstvo nije odavde. On je, doduše, kralj, kako je i rekao Ponciju Pilatu, ali je podvukao da njegovo kraljevstvo nije odavde, nego odande, iz vječnosti, odozgor, iz onostranosti.

          Zanimljivo je da Isusu prigovaraju da nije ništa učinio za ljude ovdje na ovome svijetu, da nije pomogao sirotinji, bolesnima, obespravljenima, da nije činio čuda i da i dan danas sa neba ne čini čuda i ne daje uslišanja za zdravlje, pravdu, bogatstvo, mir i druga dobra, te da nije uspostavio pravdu na ovom svijetu, da nije kaznio zločince, bankare, cioniste, belosvetsku elitu, vladare ovoga mračnoga svijeta, a to prigovaraju oni isti ljudi bi mu prigovarali da se angažirao politički, da se svrstao lijevo ili desno, ili u centru političkoga spektra, oni isti koji gorljivo viču da se Crkva ne smije slizati s državom (osobito ne s HDZ-om!), da Crkva i država moraju biti odvojene i tako redom!?!

          Kako rekoh, Isusovo poslanje nije ovosvjetsko spasenje, nije politika ili vojno organiziranje, nije revolucija koja bi ubojstvima političara, bankara, korumpiranih sudaca, policajaca, direktora nacionalnih ili multinacionalnih korporacija i poduzeća, pokvarenih i potkupljenih novinara i drugih, riješila sve nepravde, ugnjetavanja i eksploatacije čovjeka po čovjeku. Isus je došao spasiti čovjeka od grijeha, od vječne smrti, od propasti u paklu, od neprijateljstva prema Bogu, od proračunatog djelovanja, od nepovjerenja u ljubav koju Bog ima prema nama. To spasenje se sastoji u obraćenju ili promjeni srca, duše, misli i odluka čovjela, a onda – kako je čovjek utjelovljeni duh – to se spasenje sastoji i u promjeni govorenja i djelovanja. Time Isus spašava i ljudsko tijelo, a ne samo dušu. Postoji, doduše, nama sada misteriozni i nejasni razmak između spasenja duše koje se događa neposredno nakon smrti – kad ljudska duša izbjegava pakao i, ako je posve čista i sveta ide izravno u raj, a ako joj je potrebno pročišćenje, prolazi kroz čistilište ili pobožanstvenjivalište – i spasenja tijela koje se događa neposredno nakon kraja sveopće ljudske povijesti, na sudnji dan kad će uskrsnuti na život vječni svi oni čije su duše spašene. Uskrsnuće tijela znači oživljavanje i preobrazbu ljudskog tijela u novo, besmrtno, neraspadljivo, duhovno, dinamično i slavno tijelo.

          No, već i na ovom svijetu je Isus činio neka dobra: ozdravljao je bolesne, oživljavao preminule, hranio gladne umnažanjem kruhova i riba… I s neba nastavlja uslišavati neke molitve nekih ljudi u raznim vremenskim razmacima od trenutka kad su molitve prvi put izrečene. Isto tako ne znamo i ne razumijemo, misteriozno nam je, zašto su neki ljudi uslišani, a neki nisu, zašto su neka uslišanja udijeljena odmah nakon izgovorene molitve, a za neka je trebalo moliti mjesecima ili godinama. Kada ćemo i u kojoj mjeri dobiti odgovore na svoja pitanja ili prigovaranja Bogu, ja osobno u ovoj propovijedi ne mogu reći. To je Božja slobodna volja da sa svojim radi što hoće.

          Upoznao sam mnogo ljudi koji stalno nešto prigovaraju, mrmljaju, optužuju Boga, sistem, državu, ljudsko društvo, pojedine ljude, nikada im dobro nije, kako god da im se pokuša objasniti Boga, molitvu, Božje djelovanje, Božju naizgled šutnju ili odsutnost iz ovoga svijeta, nikad zadovoljni nisu objašnjenjima, uvijek misle da su oni u pravu, da u „takvoga“ Boga ne vjeruju ili ne mogu vjerovati kakvoga im predstavlja Crkva, teologija, katoličanstvo, pravoslavlje, protestantizam, ateizam, agnosticizam, socijalizam, kapitalizam, filozofija, logika, propovjednici ili Željko Blagus osobno.

          Ja osobno mogu posvjedočiti da sam doživio mnoga uslišanja od Boga, bilo da sam se molio izravno Isusu ili nebeskom Ocu ili Duhu Svetom, bilo da sam se molio po zagovoru Blažene Djevice Marije, svetog Josipa, svetog Antuna Padovanskog ili kojeg drugog sveca ili blaženika. Neka uslišanja sam dobio relativno brzo, u roku nekoliko dana, a neka sam dobio tek nakon nekoliko godina. Za neke molitve nisam nikad dobio uslišanja.

          I da se vratimo na početak: ostaje nam nejasno kako će „Isus, onostrani i nebeski kralj koji se evo Jeruzalemu vraća, prema proroštvu proroka Zaharije: i koji je pravedan i pobjedonosan, te koji krotak jaše na magarcu, na magaretu, mladetu magaričinu, dakle, kako će On istrijebiti kola iz Efrajima i konje iz Jeruzalema, kako i kada će istrijebit luk ubojni, kako i kada će navijestit mir narodima.“ Jedino što znamo da će mu se tek na sudnji dan „vlast proširit od mora do mora i od Rijeke do rubova zemlje.“ No, kada će doći taj sudnji dan, o tome nitko ništa ne zna, čak ni Sin, nego samo Otac, a kako mnogima to nije pravo, onda se ljute i na Boga Oca i na Boga Sina, a i na Isusovu Crkvu, svećenike biskupe, tumače evanđelja, propovjednike, pa i na političare, privrednike, lopove, ubojice, bankare, liječnike, suce, vojnike, policajce, ma na sve i svakoga. Samo na sebe ne, oni su jedini u pravu i oni su savršeni, oni svu žrtve i svi su im za sve krivi.

          Zato je ova propovijed za vas koji slušate, a niste takvi.                        Amen.