Draga braćo i sestre!

Isus je do svojih učenika koji su veslali u lađi došao hodajući po vodi. To je očito čudo jer se po vodi ne može hodati osim božanskim čudom. Još ih je i uvjerio riječima: Ja sam, ne bojte se“, ali se Petar opet gurnuo kamo mu nije mjesto, kao na brdu preobraženja ili kod usahnuća one besplodne smokve na kojoj Isus nije našao ploda, ili kod pranja nogu na posljednjoj večeri, a da ne spominjemo nagovaranje Isusa da izbjegne križ ili da ode od Petra jer je grešan čovjek ili da ne spominjemo vrhunac brljanja kad je odrezao desno uho sluzi velikog svećenika, odnosno kad je tri puta zatajio Učitelja. Eto to su sve bili Petrovi „biseri“, a ovaj današnji je isto tako pomalo ponižavajući.

Petar prihvati i reče: »Gospodine, ako si ti, zapovjedi mi da dođem k tebi po vodi!« A on mu reče: »Dođi!« Šta je trebalo provjeravati, ako je sam Isus rekao: »Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!« Međutim, Petar siđe s lađe te, hodeći po vodi, pođe k Isusu. Vrlo hrabro i smiješno jer je poput gospodara koji je krenuo graditi kuću, a nije imao čime završiti pa su mu se svi koji su to vidjeli smijali: Gle čovjeka koji poče graditi a nema čime završiti! Ha ha ha! Kako je smiješan! Jer Petar, kad spazi vjetar, poplaši se, počne tonuti te krikne: »Gospodine, spasi me!« Dok je gledao u Isusa, sve je bilo u redu, hodao je po vodi, ali kad je počeo obraćati pozornost na užasne i teške, nemoguće okolnosti života, na sve ugroze i strahove i tjeskobe, onda je vidio samo valove, vjetar, prijetnje, nemoguće situacije i samoga sebe koji je manji od mora, od valova, od životnih nevolja, udaraca, gubitaka, prijetnji, nesigurnosti, ugroza i strahova. Zato je počeo tonuti u depresiju, u bezvoljnost u lijenost, u ravnodušnost, u mlakost, u nemarnost u beznađe i očaj, pa je kriknuo: »Gospodine, spasi me!« Isus odmah pruži ruku, dohvati ga i kaže mu: »Malovjerni, zašto si posumnjao?«

Petar je znao plivati, to znamo iz drugih dijelova evanđelja koja spominju da je plivao. Dakle, ovdje nije počeo tonuti jer nije znao plivati, nego jer se uplašio, jer je vidio da je pretjerao, da nije imao dovoljno vjere da dovrši svoj hod do Isusa, da dovrši kulu koju je počeo graditi. Tako i svaki koji se ne odreče svega što posjeduje, ne može biti Isusov učenik. Dakle, ako hoćemo početi graditi svoje kršćanstvo i svoje članstvo u Crkvi, ako hoćemo graditi kulu vječnoga života i svojega spasenja, nasljedovanja Isusa Krista i svojega pobožanstvenjenja i savršenstva, onda moramo izračunati imamo li sredstva da taj poduhvat ili projekt dovršimo. A sredstva da dovršimo savršeno nasljedovanje Isusa Krista, da dospijemo do Isusova savršenstva i do svojega pobožanstvenjenja, ta sredstva su odricanje od svega stvorenoga i nebožanskoga, od svega ograničenoga i konačnoga, umiranje i sebi i svojim prohtjevima i svojim navezanostima ili ovisnostima o ljudskim i anđeoskim osobama, o stvarima, događajima ili odlukama, mislima ili osjećajima, sjećanjima ili maštanjima. Moramo umrijeti svemu onome što nije Bog da bismo bilo savršeno duhovno ogoljeni i usmjereni samo i isključivo na Boga. “Tko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan. Tko ljubi sina ili kćer više nego mene, nije mene dostojan. Tko ne uzme svoga križa i ne pođe za mnom, nije mene dostojan. Tko nađe život svoj, izgubit će ga, a tko izgubi svoj život poradi mene, naći će ga.” (Mt 10,37ss)

A kod svetog Luke još jače: (25) S njim je zajedno putovalo silno mnoštvo. On se okrene i reče im: (26) “Dođe li tko k meni, a ne mrzi svog oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik! (27) I tko ne nosi svoga križa i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik!” (28) “Tko od vas, nakan graditi kulu, neće prije sjesti i proračunati troškove ima li čime dovršiti: (29) da ga ne bi – pošto već postavi temelj, a ne mogne dovršiti – počeli ismjehivati svi koji to vide: (30) ‘Ovaj čovjek poče graditi, a ne može dovršiti!’ (Lk 14, 26ss) Cijena nasljedovanja Isusa i cijena izgradnje kršćanskog života ili vjerskog života, vlastitog pobožanstvenjenje i savršenosti jest gubitak svega i pretpostavljanje Boga svemu. To je trošak kojega treba proračunati i uračunati u vlastito spasenje. Ako to ne napravimo u ovom životu, tj. ako već ovdje mistično ne umremo svemu što nije Bog tako da nam na kraju ostane važan samo Bog i ono što je njemu važno, onda ćemo to morati napraviti u onom životu, tj. tijekom čistilišta kad će nam najprije smrt odnijeti sve materijalno s ovoga svijeta, a onda nam preostaje duhovno pročišćenje da izgubimo sva svoja maštanja, sjećanja, osjećanja i misli ili odluke koje nisu ispunjene Bogom. Kad se posve ispunimo Bogom, onda će nam on vratiti i sve naše veze s ostalim stvorenim osobama i događajima, stvarima i stvarnostima koje su različite od njega, ali te veze će biti pročišćene, bez imalo posesivnosti, požude, nečistoće ili nepovjerenja u ljubav koju Bog ima prema nama.

Patrijarh Josip, jedan od Jakovljevih sinova usnuo je dva sna: da je žeo žito u polju i da su se klasovi njegova oca, majke i braće poklonili njegovu klasu; a drugi sam je bio da su se sunce, mjesec i zvijezde poklonile njegovoj zvijezdi. Mladi je Josip prepričavao te snove uživajući sebično i požudno u njima oholeći se pred svojom braćom, pa čak i roditeljima. Njegovi će se snovi ispuniti u Egiptu kad su po hranu došli i Jakov i njegove žene i njegova djeca, Josipova braća i svi su mu se poklonili do zemlje jer je Josip bio prvi iza faraona, upravitelj Egipta; istina Josipovih snova se ispunila, ali ne zato što je trebalo hraniti Josipovu taštinu, umišljenost, oholost, ponos ili nadutost, nego zato što je Josipa Bog poslao pred njegovom obitelji da im spasi život od gladi, a dotle je Josip morao strahovito trpjeti: najprije je od braće bio prodan u roblje u Egipat, pa je u Egiptu bio nepravedno optužen i osuđen te završio u zatvoru. Tako se kroz patnju naučio poslušnosti Bogu i poniznosti. Morao se odreći svega da bi sve i dobio. Sveti Ivan od Križa je negdje napisao da su mu sva dobra bila dana kad je prestao za njima žudjeti ili čeznuti, odnosno kad ih je prestao željeti, kad su mu postala beznačajna, odnosno kad je prema njima postao ravnodušan poput leša (sicut cadaver).

Tako ćemo i mi u raju ponovno zadobiti sve nakon što pogubimo sve, nakon što se pročistimo i nakon što se usredotočimo samo i isključivo na OSOBU Gospodina Boga.

Amen.