Draga braćo i sestre!

Imamo danas u evanđelju dva središnja pitanja za svakog čovjeka. Naš život ili naše postojanje je jedino važno za nas. Hoćemo li vječno postojati u radosti odnosno u raju ili u patnji, odnosno u paklu.

Možemo li mi steći sav svijet ili ogromne uspjehe u ovom svijetu, a nauditi svojem životu? Možemo, jer naš život u vječnosti ovisi o sudu Božjem. Pod pojmom uspjeha u ovom životu možemo podrazumijevati mnogo novca, zdravlja, uživanja, ugleda ili slave u ovom svijetu, raznih priznanja i tko zna kakvih stvari koje nekom pojedincu u njegovom unutarnjem psihičkom svijetu simboliziraju važne stvarnosti. Nekome je važna pravda pa će tjerati mak na konac samo da istjera neku svoju pravdu. Nekome je važna karijera ili novac, obitelj, umjetnost ili tko zna što kome može biti važno: možda neki kućni ljubimac?

Što će čovjek dati u zamjenu za svoj život? Što mi možemo dati u zamjenu za svoju vječnu sreću? U zamjenu za ulazak u raj? Pa, ako ćemo se poslužiti jednom prečicom, možemo na brzinu odgovoriti, a da to stvarno bude i točno: možemo Isusu dati pobožnost prvih devet petaka! Što je to? Mnogi nisu ni čuli da ima neka pobožnost prvih devet petaka.

Da bi ljude potaknuo na prijateljstvo i ljubav prema Bogu, Isus se u XVII. stoljeću, točnije jednog petka 1689. ukazao svetoj Mariji Margareti Alacoque i tada joj je rekao ovo: „Obećavam ti da će moja svemoguća ljubav udijeliti preobilje milosrđa moga Srca svima onima koji se pričeste u prvi petak, tijekom devet uzastopnih mjeseci, milost konačne ustrajnosti. Neće umrijeti u mojoj nemilosti, ni bez sakramenata, jer će im moje Srce u posljednjem času služiti kao sigurno utočište.“ Dakle, svim katolicima koji se kroz devet mjeseci uzastopce pričeste na prvi petak u tom mjesecu, naravno u stanju ispovjeđenosti (znači da se moraju na sam prvi petak ili nekoliko dana prije prvog petka ispovjediti i ne griješiti teško do te pričesti), pa se na neki način posvete Srcu Isusovu ili njegovoj ljubavi i mole za obraćenje i posvetu svojih bližnjih i raznih mlakih i grešnih kršćana, svaima takvima je Isus obećao tako zvanu milost konačne ustrajnosti u ljubavi i prijateljstvu s Bogom, ustrajnosti u dobrom životu ispunjenom dobrim djelima i ustrajnost u miru s Bogom po sakramentima svete ispovijedi. K tome je Isus obećao da neće umrijeti u njegovoj nemilosti nego će umrijeti u njegovoj milosti, u njegovoj ljubavi, naklonosti, praštanju i pomirenosti s njim. Na kraju, neće umrijeti ni bez sakramenata, a misli se na sakramente ispovijedi, pričest i bolesničkog pomazanja nekoliko sati, nekoliko dana ili nekoliko tjedana prije njihove smrti. Sve će se to dogoditi jer će takvim ljudima Srce Isusovo služiti u trenutku njihova umiranja ili prijelaza iz vremena u vječnost kao sigurno utočište.

Da sad ovo malo razjasnimo i pojasnimo. Na Isusovo pitanje: „što će čovjek dati u zamjenu za život svoj?“ odgovor je samo jedan – čovjek mora dati Bogu prijateljstvo, ljubav i poštovanje u zamjenu za svoj život. Bog želi s nama savez prijateljstva, ljubavi i uzajamnog poštovanja, a ne neki vojnički ili radni ugovor ili savez, neku trgovinu ili ropski odnos prema njemu. Da bismo pokazali Bogu prijateljstvo, ljubav, poštovanje, pa onda i zahvalnost, obzirnost, uvažavanje njegove osobe i njegove volje, treba nam vremena, moramo to pokazati kroz određeni period vremena. Moramo to pokazivati nekoliko puta uzastopce, nije dosta nešto jednom reći i na brzinu napraviti, nego treba ozbiljno i dugotrajno, višekratno i kontinuirano pokazivati znakove i ljubavi i poštovanja i odanosti, vjernosti, privrženosti i prijateljstva. Zato je Isus odredio neku mjeru: devet mjeseci uzastopce. Bez prekida. Svaki mjesec treba paziti na koji datum dolazi prvi petak u tome mjesecu. Za taj prvi petak se treba pripremiti i zamoliti nekog svećenika za ispovijed. Onda na sam prvi petak u mjesecu treba biti na svetoj misi i primiti pričest te nakon pričesti izmoliti neku posvetu ili neku molitvu Srcu Isusovu koja uključuje i molitelja i druge kršćane kako bi ostali u savezu ljubavi i prijateljstva s Isusom i kako bi uvažavali zahtjeve Srca Isusova.

Srce Isusovo je znak središta njegove osobe, to je sjedište Isusovih odluka, njegove volje, njegovih misli, njegova razuma, to je sjedište njegovih osjećaja, sjećanja i maštanja. To je oznaka Isusove osobe. I u tom simbolu ili znaku nema ništa patetično, smiješno, afektirajuće, pretjerano, ženskasto ili sladunjavo, zaljubljivo ili neozbiljno poput nekih dječjih ili mladenačkih zaljubljenosti.

U evanđelju sam Isus govori: „Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim.“ (Mt 11,29) Isus sam za sebe govori kakvo ima srce, kakvo ima središte svoje osobe, kakav je po naravi i karakteru, po svojem duhu, po svojoj nutrinu, po osnovnom obilježju svoje osobe.

Srce, dakle, nije nikakav mišićni organ koji pumpa krv ili znak neke zaljubljenosti, simpatije ili tjelesne požude, nego je znak središta nečije osobe, to je oznaka sjedišta nečije volje, razuma, osjećaja, sjećanja i maštanja, to je središte nečijeg identiteta ili osobe.

Eh, kad smo to razjasnili, onda moramo vidjeti kakvi su to uvjeti koje Isus traži da se ispune, kako bi čovjek ispunjenje tih uvjeta dao u zamjenu za svoj život. Treba se kroz devet mjeseci zaredom ispovijedati ili čuvati teških i lakih grijeha; treba se redovito ispovijedati i treba paziti da se kroz devet mjeseci dođe na svetu misu i primi pričest na dan koji je ujedno i prvi petak u mjesecu. Svaki mjesec ima nešto više od četiri tjedna, pa mogu u nekom mjesecu biti četiri petka ili čak pet petaka, kao što je to bilo prošli mjesec, na primjer. Pa onda od tih pet petaka, jedan je prvi po redu od vremenskog početka mjeseca, onda slijedi drugi, treći, četvrti i na kraju peti petak u mjesecu srpnju ove godine, na primjer. Za pobožnost Srcu Isusovu važan je samo prvi petak. Jednako tako i prvi petak u kolovozu, pa onda onaj u rujnu i tako redom. Sad kad smo obavili godišnje odmore i ne planiramo putovati nikamo izvan svojega mjesta, onda si možemo od rujna mjeseca odrediti da ćemo devet mjeseci za redom paziti na devet prvih petaka. To su 4. IX, 2. X, 6. XI, 4. XII, 1. I. 2027, 5. II, 5. III, 2. IV. i 7. V. 2027.

U čemu je problem s ovom pobožnošću? Problem je u tome što ova pobožnost ili ova kršćanska vježba, molitva ili praksa zahtijeva poniznost. Oholi ljudi, umišljeni, prepotentni, arogantni, cinični, ironični, kritizeri, prigovaratelji, nestrpljivci, buntovnici i slični, neće ni otpočeti ovako nešto. Najprije ne vjeruju da je to Isus osobno objavio svetoj Mariji Margareti Alacoque; a onda im se čini glupo, plitko, ponižavajuće, nekako magijski, čarobnjački i automatski dobiti veliku Isusovu milost na temelju nekih jednostavnih postupaka.

Međutim, nema ništa jednostavno i lako u tome da se kroz devet mjeseci uzastopce pazi da se pronađe svećenik raspoloživ za ispovijed. Nije to baš tako lako i jednostavno kako izgleda. Osobito izvan većih gradova u kojima se nalazi najveći broj svećenika. Onda, treba ima poniznosti i jednostavnosti svojega srca i svoje osobe, svojega karaktera da se čovjek ispovijedi i da pazi da ne psuje, da ne griješi teško do pričesti na prvi petak. K tome, mora paziti da stigne na prvi petak na misu. Neki puta, ako radi u smjenama, pa nema mise ujutro ili popodne, mora tražiti zamjenu na poslu ili uzeti taj dan neplaćeni godišnji, ili otvoriti bolovanje ili tko zna što napraviti da se stigne na misu i primi pričest. I nakon toga izmoli neka molitva iz nekog papirnatog molitvenika ili odnekud s interneta.

Nije ovo niti tako teško niti tako nemoguće. Kad bi vam neki doktor rekao da imate rak i da morate svaki mjesec jedan dan doći u bolnicu na kemotarapiju koja će vas ozdraviti, zar ne biste otišli? Jedan dan mjesečno, kroz devet mjeseci? I gotovo! Riješen problem.

Zašto je onda s dušom tako teško? Zato što se ne samo za ovu pobožnost, nego i za zadobivanje potpunog ili djelomičnog oprosta isto tako traži ispunjenje nekih jasnih uvjeta koji su jasno postavljeni da bi čovjek imao moralnu sigurnost da ih je ispunio.

Kad je jedan Sirijski vojskovođa obolio od gube, saznao je da u Izraelu ima prorok Elizej koji bi da mogao ozdraviti pa je iz Damaska doputovao u Samariju. Kad je dospio do Elizeja, ovaj mu je rekao da sedam puta uđe u vodu Jordana i da se sedam puta opere u Jordanu. Na to se ovaj naljutio i nije htio to napraviti jer je mislio da će prorok doći pred njega i položiti na njega ruke i tako ga ozdraviti. Dakle, u svojoj umišljenosti je imao već neki plan ili način kako se bi to on morao ozdraviti. Onda mu je jedan od njegovih slugu pristupio i razborito mu rekao da zar ne bi učinio i nešto teže da mu prorok naredio, a kamo li ovako jednostavnu stvar da sedam puta uđe u Jordan i svaki put se malo opere. Kad je napokon prelomio svoju oholost, umišljenost i napuhanost, ušao je u Jordan i kod zadnjeg pranja ugledao da se očistio od svoje gube. Nije ga ozdravila voda Jordana, nego poslušnost glasu Božjem i prorokova pobožnost kojom se zauzeo za ovoga vojskovođu, te na kraju smilovanje ili milosrđe Božje koje je htjelo da se pokaže s ljudske strane i poštovanja i poslušnosti i obzira i prijateljstva i povjerenja i ljubavi prema Bogu i prema Božjim odredbama i Božjoj volji.

Dakle, „što će čovjek dati u zamjenu za život svoj“? Pa, žrtvu svoje volje, žrtvu svoje oholosti, umišljenosti, uobraženosti, napuhanosti, arogancije, cinizma, sarkazma, ironije, uznositosti, tvrdoglavosti i sličnih stavova. U krajnjoj liniji, od nas se traži život za život. Mi bismo Bogu morali darovati svoj život, ljudski život, svoje vrijeme, svoje snage, svoje pameti i sposobnosti koje smo od njega primili, sve što doživljavamo kao svoje, da bismo od njega primili božanski život, vječni život, savršenu sreću, radost, blaženstvo i raj. U stvari, jedino što je stvarno naše, to je naša slobodna volja koju moramo žrtvovati ili dati Bogu, to mu jedino i možemo stvarno dati, a to mu jedino i moramo dati u zamjenu za svoj život. Kad se posve predamo Bogu, kad se na njega oslonimo i oslanjamo s povjerenjem, kad prestajemo sami sebe spašavati, onda ćemo život svoj naći, onda ćemo postići život vječni kao dar od Boga.

Amen.