Propovijed 26.nkg-A

Draga braćo i sestre!

Da ne propovijedamo uvijek i samo na temelju evanđelja, uzmimo danas prvo čitanje. Iako se prvo čitanje i evanđelje obično podudaraju jer su crkveni dužnosnici koji su birali u Vatikanu koja će se čitanja čitati i slagali lekcionare, tako slagali da se pokaže kako je Stari zavjet u Novome otkriven, a Novi zavjet u Starome skriven, ipak postoje neke nijanse koje se razlikuju. Tako u čitanju iz proroka Ezekijela imamo objavu da se na svojem svršetku čovjek poznaje. Drugim riječima, bolji je svršetak stvari nego njezin početak ili: nikoga sretnim ili svetim ne zovi prije njegove smrti.

Tek kad je neki život dovršen ili kad je neko djelo završeno, može se o njemu izreći sud, a dok nešto traje i može se promijeniti, ne možemo donijeti konačnu i ispravnu prosudbu.

Samson je činio pravedna djela i izbavljao svoj narod od filistejskoga tlačenja u mladosti, na početku svojega života dok nije upoznao Dalilu, jednu lijepu ženu iz filistejskog naroda i zaljubio se u nju te je k njoj zalazio kako bi zadovoljio svoju požudu. Svoju strast. Tražio je svoj užitak i zanemario je zbog toga Boga i svoj odnos s Bogom. Ispred Boga i njegovih zapovijedi stavio je svoju požudu. Dalila je bila samo utjelovljenje ili vanjski znak te duhovne stvarnosti. I zbog svoje požude Samson je ostao bez posebne Božje zaštite jer je sam izašao iz područja posebne Božje zaštite, tako da su ga Filistejci svladali, zarobili, bacili u tamnicu i iskopali mu oči.

Salomon je bio jako mudar kralj koji je dar mudrosti i znanja i spoznaje primio od Boga, a s mudrošću je dobio i slavu, materijalno bogatstvo i počasti, uvaženost i izvan svojega kraljevstva. A onda je u kasnijim godinama života udovoljavao mnogim svojim ženama i dozvoljavao im da one, kao strankinje, štuju svoje bogove i slijede svoju vjeru koju su naslijedile u obiteljskom domu. Nije ih obraćao na ispravnu židovsku i objavljenu religiju, nego im je dopuštao da štuju svoje bogove, čak im je plaćao i izgradnju hramova posvećenih tim njihovim krivim božanstvima u kojima su one i njihova rodbina ili pratnja obavljali krivobožačke kultove, a onda su u te poganske prakse uvodile i Izraelce. Time je u kasnim godinama svojega života Salomon na sebe navukao ljagu i sramotu i zablatio svijetao lik koji je izgradio u svojoj mladosti.

Ovo su nam dva primjera onoga što Bog kaže preko Ezekijela proroka: „Ako li se pravednik odvrati od svoje pravednosti i stane činiti nepravdu, pa zbog toga umre, umrijet će zbog nepravde što je počini.“ Samson je umro kao filistejski zatvorenik, a nakon Salomona se izraelsko kraljevstvo podijelilo i veći dio salomonovog kraljevstva je bio izgubljen za njegovu dinastiju, te su oba kraljevstva, i ono koje je ostalo pod Salomonovim potomcima i ono drugo, propala zbog sve većeg i većeg grijeha i nepravdi koje su gomilali pred Bogom, a začetak te propasti je upravo u Salomonovu ponašanju pred kraj njegova života.

Sveta Marija Magdalena, sveti Pavao, sveti Augustin i mnogi drugi sveci su u mladosti činili grijehe i obratili se, popravili, do kraja života činili pravdu i živjeli po Božjim zapovijedima te su napredovali u krepostima, popravili su se, davali su i dali su zadovoljštinu za svoje grijehe i svoje su živote završili u prijateljstvu s Bogom te su uz njegovu pomoć okajali svoje pogreške, a što nisu mogli oni osobno, to je Bog nadoknadio njihovim žrtvama koje su obilno obeštećene, dočim su oni činili žrtve i podnosili mnoge križeve, te činili ono dobro koje im je ljudski bilo moguće. Time su ispravno završili svoj život.

Zašto nije svejedno iz pobožnosti pasti u bezbožnost i u bezbožnosti završiti život? Zašto to nije jednako obraćenju iz bezbožnosti u pobožnost i završetku života u pobožnosti i pravednosti? Pa jedan i drugi život imaju dio u bezbožnosti i dio u pravednosti.

Razlog je u tome što život i vrijeme na ovom svijetu imaju jednoznačni smjer kretanja. Od početka do kraja linearno ili pravocrtno. Vrijeme nije kružno, ne postoje beskonačne ili konačno prebrojive reinkarnacije ili ponovni životi na ovom svijetu, nego svatko živi samo jednom i nakon toga slijedi prelazak u vječnost.

Tko se na vrijeme obrati od bezbožnosti u pobožnost i opredijeli se za Boga, te svoje opredjeljenje utvrđuje i popravlja, obnavlja i povećava iz dana u dan sve do prelaska u vječnost, taj živi na način da jednom konačno i zauvijek izrekne i ostvari svoje opredjeljenje za Boga, za dobro, za pravdu, za ljubav. Jednako tako i osoba koja iz pobožnosti padne u bezbožnost ili neprijateljstvo prema Bogu, stane činiti grijehe i iz dana u dan sve do svoje smrti utvrđuje svoju grešnost, ponavlja ili uvećava svoje zločine sve do konačnog i nepovratnog opredjeljenja za zlo, mora jednom dospjeti do konačne i neopozive Božje osude i zarobljenosti u paklu kako ne bi više nanosila zlo, štetu, nepravdu ili poniženja drugim osobama. Mora jednom zauvijek biti suzbijena zločestoća i zloća te osobe.

Primjer za to nam je faraon koji je devet puta odbio pustiti Izraelce iz Egipta, pa je bio udaren egipatskim zlima, ali se nije obratio. Nakon smrti prvorođenaca u Egiptu, napokon je popustio, ali se nakon vrlo kratkog vremena vratio svome zlu i krenuo u potjeru za Izraelcima, drugim riječima, nastavio je svoje zlo, nije od njega odustao. Bog mu je pružio posljednju priliku za promjenu kad je između vojske faraonove i Izraelaca podigao nadnaravnu zavjesu od vjetra, prašine i mraka koja je cijelu noć priječila faraonovoj vojsci da priđe Izraelcima koje je faraon prije nastanka te nadnaravne zavjese ugledao na obali Crvenog mora. Ta je zavjesa bila faraonu tamna, dok je Izraelcima obasjavala noć i prolaz kroz Crveno more. I kad se more razdvojilo, a Izraelci prešli po suhom na drugu stranu, zavjesa se digla. Faraon je imao cijelu noć da odustane od daljnje potjere za Izraelcima i da se vrati u Egipat. Nastavio bi vladati i umro bi u dubokoj starosti prirodnom smrću. Ali ne, on ustrajao u svojem zlu i čim se razdanilo, a nadnaravna zavjesa podigla, on je nagnao za Izraelcima u potjeru u more. I kad je već dosegao drugu obalu, u posljednji čas, Bog je more vratio u njegovo korito, razdvojene vode su se spojile i potopile faraona i njegovu vojsku jer je faraon pokazao vječnu, nepopravljivu i trajnu zloću kojoj je Bog htio i morao učiniti jednom kraj. Zato je Isus ispričao ovu prispodobu:

»Imao netko smokvu zasađenu u svom vinogradu. Dođe tražeć ploda na njoj i ne nađe pa reče vinogradaru: ‘Evo, već tri godine dolazim i tražim ploda na ovoj smokvi i ne nalazim. Posijeci je. Zašto da iscrpljuje zemlju?’ A on mu odgovori: ‘Gospodaru, ostavi je još ove godine dok je ne okopam i ne pognojim. Možda će ubuduće ipak uroditi. Ako li ne, posjeći ćeš je.’«

Koliko dugo će Bog dati vremena nakon što ga naš Zagovornik zamoli: „ostavi je još ove godine“, ne znamo. To nam je tajna. Hoće li ikad roditi dobrim plodom ili će zauvijek ostati zacementirana u svojoj zloći, to zna samo Bog. I on će posjeći zauvijek i konačno svako stablo koje se zauvijek i konačno opredijelilo za zlo. Mi o tome ne možemo suditi, to je vidljivo samo Bogu i zato nam je rekao da ne čupamo kukolj prije nego žito sazrije, onda će biti poslani anđeli, ne ljudi, nego anđeli, da pokupe sve zavodnike i zločince koji su se zauvijek i nepopravljivo opredijelili za zlo te da ih spale ognjem neugasivim.

Tako su putovi Božji pravedni, a ako su naši putovi različiti od njegovih, onda naši putovi nisu pravi ni pravedni jer nemamo uvid u istinu koji ima Bog. Od nas se traži da se brinemo za sebe a ne da vodimo tuđu brigu ili da prigovaramo Bogu što nije onda ili sada postupio ovako ili onako kako se nama čini da je dobro. Od nas se traži da sa strahom i trepetom radimo oko svoga spasenja.

Amen.