Draga braćo i sestre!

Prošle godine je dušni dan pao u nedjelju, a ove godine zapovijedani blagdan Svih svetih pada u nedjelju, pa umjesto nedjeljnih čitanja imamo čitanja koja se odnose na svetkovinu Sviju svetih. Kako su tijekom pedesetak godina komunisti u Jugoslaviji opoganili blagdan Sviju svetih namjerno ga pretvarajući u dan mrtvih kako bi preusmjerili narod s pobožnosti koju nisu mogli ukinuti i kršćanske tradicije koju nisu mogli zabraniti unatoč svoj političkoj, vojnoj, policijskoj i špijunskoj, kulturnoj i ekonomskoj moći, onda su nastojali barem nekako promijeniti sadržaj tradicije, pa su ljudima nametali i sugerirali odlazak na groblje i neki neodređeni spomen na mrtve. Postojao je i u komunizmu kult poginulih partizana i takozvanih antifašista koji su dali svoje živote za tekovine socijalističke, komunističke i partizanske revolucije ili proleterske revolucije. Pa se tako kultom mrtvih nastojao zamijeniti blagdan Svih svetih koji žive u Bogu jer Bog je Bog živih, a ne mrtvih, ta njemu svi žive! Tako je rekao Isus Saducejima koji su nijekali uskrsnuće i život vječni.

I tako smo mi, danas, trideset i pet godina nakon navodnog pada komunizma, još uvijek u starom mentalnom sistemu: 1. XI. je dan mrtvih kad se ide na groblje i moli za pokojne ili se samo očiste grobovi i donesu aranžmani, cvijeće i svijeće da se pokaže pred drugima da rodbina tih pokojnika bogata i moćna i da tobože jako poštuje svoje pokojne jer je sjajno i skupo nakitila grob ekstremno skupim i velikim aranžmanima i mnogobrojnim svijećama koje će još dugo gorjeti na grobu i tako simbolizirati prisutnost i dežuranje živih uz grob svojih pokojnika. Naime, što je svijeća veća i skuplja, to će dulje gorjeti, a dok svijeća gori, dotle traje tobože i molitva i prisutnost i poštovanje i dežuranje rodbine kod groba pokojnika na čijem zadnjem počivalištu gori ta svijeća. Zato više nisu dosta obične svijeće, nego treba sad kupovati one na baterije koje neće gorjeti nekoliko dana, nego će svjetlucati nekoliko tjedana ili mjeseci nakon dana mrtvih. Zato imamo danas jako mnogo kršćana, pa i katolika koji hodaju po grobljima, ali na misu ne dođu i u crkvi ih nema, iako je danas zapovijedani blagdan, tj. katolici su dužni doći na misu kao da je nedjelja, prema jednoj od Crkvenih zapovijedi. Samo što takvi katolici kojih ni danas nema u crkvi niti ne znaju da postoje neke Crkvene zapovijedi, a kamo li koliko ih je i kako glase.

Zašto sve ovo pričam vama koji ste danas ovdje? Pa zato što smatram da je nekima od ovdje prisutnih i ovo korisno i vrijedno. A sad nešto što je svima vrijedno: danas slavimo jednim blagdanom svetost ili bogolikost sviju svetih, onih koji su proglašeni svetima i onih koje Crkva nije stigla proglasiti svetima. Na primjer, postoji jedan redovnički red, zovu se kartuzijanci, i žive u strogo zatvorenim samostanima, jako povučenim i samotničkim životom, nema ih mnogo na svijetu, možda nekoliko stotina, osnovao ih je sveti Bruno u XI. stoljeću i zbog poniznosti, skromnosti i usmjerenosti na Boga, a ne na sebe, nisu nikad posebno otvarali i vodili postupke za proglašenje blaženima i svetima pokojih članova svojih samostana. Tako je i njihov utemeljitelj, sveti Bruno, koji je umro 1101. godine, tek 1623. službeno priznat svetim i uvršten u kalendar, a i danas njegov spomendan nije obvezatni spomendan, nego je u cijeloj Crkvi tek neobvezatni spomen, pa se može ili ne mora slaviti toga dana. Kartuzijanci se pokapaju na svojem privatnom groblju unutar klazurnoga zida samostana, umotani u bijelo platno, bez lijesa, izravno u zemlju, a na grobu je jednostavni križ bez imena i ikakve oznake. Kad su neka od njihovih groblja postala premala za nove ukope, morali su prekapati stare grobove, pa bi znali pronaći neraspadnuta tijela nakon mnogo desetljeća ili stoljeća u goloj zemlji, što je očiti znak svetosti toga čovjeka, ali nikada ni za koga od tih svojih fratara nisu pokrenuli postupak za proglašenje svetim. To je tolika poniznost i tolika skromnost koja i odgovara savršenoj svetosti i nepoznatosti ovome svijetu, a poznatosti jedino Bogu i njegovoj bijeloj knjizi života u kojoj su zapisana sva dobra djela i zasluge svetih za vječnost.

Nama je važno općinstvo ili zajedništvo svetih koje je uspostavio Bog. To jest, Bog je odlučio da uz žrtvu njegova Sina za spas čovječanstva, svoj doprinos spasenju ljudi mogu dati i članovi Crkve, kršćani koji su po krštenju postali dijelovi otajstvenoga Tijela Kristova, Kristove Crkve koja je ujedno hram Duha Svetoga. Iako je Krist jedini posrednik između Boga i ljudi, on je htio da uz njegovu žrtvu i drugi ljudi mogu prikazati svoje molitve i žrtve kao znake prijateljstva i ljubavi prema Bogu i da te žrtve i molitve imaju smisla i vrijednosti i značenja pred Bogom Ocem jer se radi o stvarnostima, a ne o prividima ili iluzijama. Putem raznih dobrih djela i ostvarenja, ljudi mogu dokazati i utjeloviti prijateljstvo i ljubav i privrženost i poštovanje prema Bogu, a onda u ime toga prijateljstva i ljubavi, Bog može i želi trećim osobama činiti dobro koje inače ne bi u svojoj posvemašnjoj slobodi.

Postoji dobro koje Bog čini svakom čovjeku i koje je sigurno minimum dobra tako da se Bogu ne može prigovoriti da je nepravedan prema bilo kojem čovjeku. Bog svakome sigurno daje dovoljno prilike da se spasi to jest da dođe u raj. Iznad toga minimuma, Bog je slobodan činiti sa svojim što hoće. Ako nekima dade više milosti od drugih, nikome nije načinio krivo jer on dijeli kako hoće iznad onoga što je minimum pravde. Jer on posjeduje beskonačno mnogo dobra za razliku od ljudi koji svi posjeduju samo ograničena dobra. Kad bi neki otac imao petero djece i četvorici darovao stan u nasljedstvo, a petoga isključio, bio bi nepravedan. Pravedan otac mora podijeliti imovinu na jednake dijelove, ukoliko su se sva djeca jednako odnosila prema njemu tijekom života. Bog može svakom čovjeku dati jednaki minimum dobra, a onda na to nadodavati kome hoće i kako hoće, ne samo po zaslugama i djelima ljudi, nego i po svojoj miloj volji i nitko ga ne može pozivati na red zašto tako čini jer on sa svojim uvijek može raditi što hoće, a naše oko ne smije biti zlo ili zavidno ako je nekome dao nešto što nama osobno nije dao. Meni, recimo, nije dao talent za kiparenje, slikanje ili spretnost i brzinu u sportovima, plivanju, atletici i slično… Dobio sam druge talente i na tome sam zahvalan. A onima koji lijepo slikaju ili brzo trče i plivaju nisam nimalo zavidan. Po zagovoru ili zastupanju svojih velikih prijatelja, svetaca koji su posvjedočili i utjelovili svoju ljubav prema Bogu kroz mnoga djela (a ne samo isprazno pričanje i mlaćenje jezikom), Bog može i želi činiti mnoga dobra. Stoga se danas baš po zaslugama i djelima svetaca molimo za sebe i za svoje pokojne koji su još možda u čistilištu, pa molimo potpune i djelomične oproste iz blaga Crkve, iz tog mora dobrih djela i zasluga Isusa Krista, Blažene Djevice Marije i svih svetaca Božjih. Nijedno dobro djelo učinjeno u vremenu nije izgubljeno, nije prošlo u tamu ništavne prošlosti i zaboravljeno zauvijek. Bog ima načina da prenese u vječnost i u trajnost dobrotu dobrih djela svojih prijatelja koji su živjeli u prostoru i vremenu. I zato može u ime dobrote svojih prijatelja, čak mnogo godina nakon njihove smrti i nakon njihovih dobrih djela učinjenih u prolaznosti, Bog može, dakle, učiniti neku milost i dobrotu nekome tko živi mnogo stoljeća nakon života i djela bilo kojeg sveca. Pred Bogom je sve vrijeme jednako prisutno i jednako blizu. Nama je njegova vječnost neshvatljiva, ali to nije zapreka Božjemu djelovanju.

Pomolimo se, stoga svecima Božjim i po blagu Crkve izmolimo sebi i pokojnima potpuni ili djelomični oprost u skladu s odredbama Crkve kojoj je Bog povjerio da raspolaže tim blagom.

Amen.