Draga braćo i sestre!
Evo nas na početku još jedne crkvene godine i još jednog došašća ili, kako se to sad voli nazivati: adventa. Posvuda su adventi, počelo je davno s adventom u Beču, pa se s vremenom prešlo na advent u Zagrebu, a sad već imamo i advent u Ogulinu. Imat ćemo i advente u Josipdolu, Cerovniku i po drugim mjestima i zaseocima.

Samo malo, pa mi već stoljećima imamo advent u Crkvi! Četiri nedjelje prije Božića imamo pripremu za proslavu blagdana Božića. Ne trebaju nam reklamni i turistički trikovi i gastro i eno ponuda ili klizališta, parkovi bajki i umjetne električne svijeće da se vanjskom zabavom, pjesmicama, slatkišima ili nekim drangulijama čovjek dodatno rastresa i zabavlja.

Turistički i zabavni „adventi“, kao i nakićena i šarena svjetlucava umjetna božićna drvca po trgovinama i trgovačkim centrima samo služe kao vražji ili đavolski trik da se čovjeka odvuče od onoga najvažnijega, od jedinoga važnoga: od čekanja ili iščekivanja dolaska Gospodina našega Isusa Krista. Došašće ili advent je doba kad se želimo i moramo podsjetiti da Gospodin dolazi u naše živote i da će doći u svaki pojedini ljudski život, kao i u sve ljudske živote, tj. u sveukupno čovječanstvo.

Za svakoga od nas postoji jedan posebni Božji dolazak, a to je trenutak naše smrti ili našeg prelaska u vječnost, tj. našeg dolaska pred Božje lice. To je ujedno i dolazak ili ulazak Božji u naš život na jedinstveni, otvoreni i izravni način. U našem ulasku u Boga, ili u Božjem ulasku u naše vrijeme, u naš život, u njegovom dolasku pred naše lice ili u našem došašću pred lice Božje događa se susret. Susret Boga i nas osobno. Otvoreno, izravno i neposredno. A Bog nam je rekao da će nas u tom susretu prosuditi. Tj. Bog nam je objavio da moramo u svojem vremenu, u svojem životu i djelovanju na ovom svijetu činiti dobro, da on od nas očekuje da činimo dobro i izbjegavamo zlo, da se borimo protiv napasti i zlih savjeta i nagovaranja zloduha ili zločestih ljudi. Bog od nas očekuje da ne budemo mlaki, površni, ravnodušni prema drugima, da ne pokazujemo obijest, bespotrebnu i besmislenu drskost, odbojnost, hladnoću, sebičnost, osvetoljubivost, netrpeljivost ili nestrpljivost. Čak i kad nismo drski, odbojni, hladni, sebični, osvetoljubivi, netrpeljivi, nestrpljivi ili bešćutni bez razloga, onako hirovito, obijesno, tek tako jer smo mušićavo i proizvoljno htjeli pokazati da nam drugi ne trebaju, da bez drugih možemo i slično, čak i onda kad bismo imali nekog razloga da budemo drski, odbojni, hladni, sebični, osvetoljubivi, netrpeljivi ili nestrpljivi, odnosno bezobzirni ili mlaki, čak i tada ne bismo smjeli biti takvi, nego bismo se morali kontrolirati, obuzdavati i paziti na vlastito ponašanje, postupanje, govorenje, djelovanje i odnos prema drugima.

Bog je prema nama neproračunato dobar. On nama čini dobro i kad mi to ne zaslužujemo i kad na to nemamo pravo i kad on od nas nema baš neke koristi. Dakako, on nama čini dobro i kad mi to zaslužujemo jer smo pokazali prema Bogu neke znakove prijateljstva, dobrote, zahvalnosti, finoće, uviđavnosti, požrtvovnosti i slično; on nama čini dobro i kad mi na to imamo pravo jer smo pokazali neke elemente odgovornosti, velikodušnosti, darežljivosti i uvažavanja njegove volje i njegovih očekivanja od nas. On nama čini dobro i kad ima neke koristi od nas u smislu da mi nekim svojim ponašanjem i djelima dobro svjedočimo za kršćanstvo, za vjeru kojoj pripadamo i kad netko može doći do nekog pojma o Božjoj dobroti promatrajući ili doživljavajući naša dobra djela.

Budući da je pošteno i pravedno da Bog nama čini onako kako mi činimo drugima, onda nam je i rekao da ćemo primiti od njega odgovor na naš život i na naša djela na isti način na koji smo i mi postupali. Ako smo postupali milosrdno, primit ćemo njegov milosrdni sud. Ako smo postupali strogo i pravedno, zahtjevno ili prezahtjevno prema drugima, onda ćemo i doživjeti strogi, pravedni, zahtjevni ili prezahtjevni sud od strane Boga. Ako smo znali oprostiti nekome nepravde, poniženja, razočarenja ili štete koje su nam nanijeli, onda će Bog i nama oprostiti nepravde, poniženja, razočarenja ili štete koje smo mu nanijeli.

Tko se osvećuje, njemu se Bog osvećuje, kaže Sveto pismo. I još dodaje to isto Sveto pismo da Bog takvom čovjeku koji se osvećuje dobro i pomno prati i pamti grijehe. Da bi ih kaznio. Kad smo mi zahtjevni i nemilosrdni prema svojim bližnjima, bilo da su nama izravno nanijeli štetu ili samo iz daljine promatramo njihova djela i osuđujemo njihove postupke želeći im zlo, kaznu, trpljenje i muku ili patnju, onda sebe stavljamo u nezgodan položaj: moramo biti ili moralno savršeni pred Bogom, tj. ispuniti savršeno sve njegove zapovijedi i zakonitosti koje je postavio, ili biti spremni da Bog i nas kazni, nametne nam trpljenje, muku i patnju po mjeri naših grijeha, zločina ili propusta. Nitko nije sudac u vlastitom slučaju. Nemo iudex in propria causa! Zašto? Jer nitko ne može biti prema sebi objektivan i nepristran. Uvijek smo prema sebi popustljivi i puni opravdanja i razumijevanja, za sve nađemo ispriku, objašnjenje i obrazloženje zašto smo tako napravili kako smo napravili i nikad nismo krivi ni dužni, sve smo dobro, pravedno i savršeno napravili, a ako i zaslužujemo neku kaznu, onda je to neka kaznica, neka sitna opomenica, ali ništa ozbiljno i teško i dugotrajno ili mučno. Međutim, drugi ljudi, eh, drugi ljudi su zločesti, oni su namjerno i svjesno činili zlo, oni zaslužuju teške i dugotrajne ili vječne kazne, oni su dobro znali što rade, njihove pogreške su velike i užasne, sablažnjujuće i neoprostive.

Dakle, početak ovoga došašća nas opominje da moramo paziti kako kroz život postupamo i što činimo, kako trošimo svoje vrijeme i na koji način se odnosimo prema Bogu, sebi i drugima. K tome, početak ovoga došašća nas opominje: „Kao u dane Noine, tako će biti i dolazak Sina Čovječjega. Kao što su u dane one – prije potopa – jeli i pili, ženili se i udavali do dana kad Noa uđe u korablju i ništa nisu ni slutili dok ne dođe potop i sve odnije – tako će biti i dolazak Sina Čovječjega.“ Ne smijemo živjeti lakomisleno, ništa ne sluteći, zabavljani adventom u Beču, adventom u Zagrebu, adventom u Ogulinu… pjesmama, hranom, pićem, predstavama, baletima, Orašarom, klizanjem, svjetlećim lampicama, kozmetikom, kuhanim vinom, fritulama, cimetom, bakinim kolačima, bajkama i pustim tlapnjama, ispraznostima ovoga svijeta. Dolazak Sina Čovječjega u naš život uvijek će biti iznenada. Čak i kad se teško razbolimo pa smo dugo bolesni. Uvijek nas nekako smrt iznenadi. Iznenadi nas smrt nama dragih osoba. Zamislite koliko tek smrt onda mora iznenaditi one koji umiru. Ako nas iznenadi smrt naše mame, tate, brata, sestre, djeteta, bake, djeda, susjeda ili prijatelja, koliko li tek smrt njih iznenadi! A iznenađenje može biti neugodno, osobito ako nismo pripremni za susret s Bogom osobno. Čak i kad bi nam se nekako reklo ili najavilo da ćemo uskoro umrijeti, a to se ponekad dogodi kad se utvrdi neka neizlječiva bolest u kasnom stadiju ili kad čovjek najednom postane svjestan da ima, na primjer 89 godina i da u najboljem slučaju može doživjeti još jedan, dva ili pet Božića na ovom svijetu. Što će čovjek promijeniti u krajnjem ili završnom dijelu svojega života, kad i shvati da će uskoro umrijeti, u roku od nekoliko mjeseci ili godina? Što jako stari ljudi promijene u svojem životu kad naglo postanu svjesni da su stari i nemoćni i da im je smrt pred vratima jer rijetko tko doživi 100 godina ili 102 godine? Jesmo li susreli neku jako bolesnu i staru osobu da su naglo promijenile život kad su shvatile da naglo i ubrzano idu prema kraju svojega zemaljskoga života? Što bismo mi napravili da nam netko prorekne da ćemo umrijeti za 8 mjeseci i 22 dana od danas?

Ovo je došašće dobra prilika da shvatimo kako je vrijeme kratko i kako život stvarno brzo prolazi i da moramo paziti što radimo sa svojim vremenom i što radimo u svojem vremenu dok ga imamo.

Amen.