Draga braćo i sestre!

            U današnjem prvom čitanju iz Knjige proroka Sefanije imamo zanimljivu rečenicu: „Tražite Gospodina, svi skromni na zemlji, svi koji izvršavate odredbe njegove! Tražite pravdu, tražite poniznost: vi ćete možda biti zaštićeni u dan gnjeva Gospodnjega.“ (Sef 2,3)

            Skromni tj. ponizni na zemlji koji izvršavate odredbe Božje, tj. vršite volju Božju i poštujete Boga kao osobno biće, njegove odluke, osjećaje i misli, vi ćete sigurnobiti zaštićeni u dan gnjeva Gospodnjega. No, ta sigurnost leži u Bogu, a ne u vama, pa prilog možda izražava da ćete sigurno biti zaštićeni ako ustrajete u skromnosti, u poniznosti, u dobroti, u velikodušnosti, uslužnosti, popustljivosti, blagosti, ljubavi, milosrđu, prijateljstvu s Bogom, poštovanju prema njemu, zahvalnosti i obzirnosti, finoći i odgovornosti. Ukoliko tražite pravdu i poniznost, tj. nastojite oko vršenja djela pravde, ljubavi, poniznosti, strpljivosti i drugih kreposti ili plodova Duha Svetoga, onda će sve biti u redu. Sigurnost nikada ne leži magijski u području čovjekove kontrole, nego nam uvijek treba duh vjere i povjerenja u Boga, iskorak iz sebe i oslanjanje na Boga, dinamično, trajno, kontinuirano i vječno primanje od Boga života, svjetla, zdravlja, sreće, zadovoljstva, moći, znanja, ugleda, časti, blaženstva i svakog drugog dobra.

            Ovakav možda nalazimo i kod proroka Jeremije u njegovim Tužaljkama: „Dobar je Gospodin onom koji se u nj pouzdaje, duši koja ga traži. Dobro je u miru čekati spasenje Gospodnje! Dobro je čovjeku da nosi jaram za svoje mladosti. Neka sjedi u samoći i šuti, jer mu On to nametnu; neka usne priljubi uz prašinu, možda još ima nade! Jer Gospod ne odbacuje nikoga zauvijek: (32) jer ako i rastuži, on se smiluje po svojoj velikoj ljubavi. Jer samo nerado on ponižava i rascvili sinove čovjeka.“ (Tuž 3,25-33) Smisao je priloga možda da sigurno ima nade i da Bog nikoga ne odbacuje zauvijek na ovom svijetu ako se taj čovjek pouzdaje u Boga, tj. oslanja na Boga, ako od Boga očekuje pravdu, milost, zadovoljštinu, ako u miru čeka spasenje Gospodnje, a ne nastoji spasiti samoga sebe grabeći i kradući od Boga i od bližnjih novce, zlato, srebro, kuće, zdravlje, mladost, ljepotu, moć, vlast osobe, slobode, slobodni pristanak, znanje, istinu, svjetlo i bilo koje drugo dobro. Možda još ima nade označuje Božju slobodu u odlučivanju i djelovanju. Ako to imamo na pameti i ako to ne zaboravimo, ići ćemo mnogo lakše kroz ovaj život. Neće se promijeniti ništa objektivno ili izvana u našem životu preko noći, ali će se promijeniti naša nutrina, naša percepcija i naša perspektiva, naše doživljavanje i tumačenje stvarnosti i života, a to može biti presudno za naše djelovanje i postupanje, te u konačnici za naše spasenje i odnošenje prema Bogu.

            U Starom zavjetu imamo još jedan izvrstan primjer ovoga možda: Nakon prvog Davidovog velikog grijeha otkako je postao kraljem, Bog mu je odredio kaznu koja je sadržavala i jedan dio koji se odnosio na to da se nikad više neće mač okrenuti od doma Davidova, tj. da će David u svojoj obitelji imati uvijek neke društvene progone, probleme, ratove, nevolje ili zla. Tako se jednom dogodilo da je Davidov sin Abšalom pokušao nasilno postati kraljem prije Davidove smrti i svrgnuti Davida s kraljevskog prijestolja. Kako je urota koju je Abšalom skovao bila jaka, a David za nju saznao tek u zadnji čas, morao je pobjeći iz Jeruzalema i reorganizirati svoju vojsku koja će njemu biti odana. Tako nam slijedeći odlomak opisuje dio kraljevog bijega iz Jeruzalema: „Kad je kralj David došao do Bahurima, izađe odande čovjek od roda Šaulova. Zvao se Šimej, a bio je sin Gerin. Dok je izlazio, neprestano je proklinjao. Bacao je kamenje na Davida i na sve dvorane kralja Davida, premda je sva vojska sa svim junacima okruživala kralja s desne i lijeve strane. A Šimej je ovako govorio proklinjući: “Odlazi, odlazi, krvniče, ništarijo! Gospodin je okrenuo na tebe svu krv Šaulova doma, kojemu si ti oduzeo kraljevstvo. Ujedno je Gospodin predao kraljevstvo u ruke tvome sinu Abšalomu. Evo, sad si zapao u nevolju jer si krvnik.” Tada Sarvijin sin Abišaj zapita kralja: “Zar da ovaj uginuli pas proklinje moga gospodara kralja? Dopusti da odem prijeko i da mu skinem glavu!” Ali kralj odgovori: “Što hoćete od mene, Sarvijini sinovi? Ako on proklinje te ako mu je Gospodin zapovjedio: ‘Proklinji Davida!’ – tko ga smije pitati: ‘Zašto činiš tako?'” Nato David reče Abišaju i svim svojim dvoranima: “Eto, moj sin koji je izašao od moga tijela radi mi o glavi, a kamoli neće sada ovaj Benjaminovac! Pustite ga neka proklinje ako mu je Gospodin to zapovjedio. Možda će Gospodin pogledati na moju nevolju te mi vratiti dobro za njegovu današnju psovku.” Zatim David sa svojim ljudima nastavi put“ (2 Sam 16,5-13a).

            Ovdje imamo prekrasan proročki odgovor Davidov njegovim vojskovođama i dvorjanima. Naime, Davidovi vojskovođe su sasvim razumljivo predložili Davidu da pogube Šimeja, posve nevažnog, nemoćnog i nerazumnog čovjeka koji je k tome i nepravedno i uvredljivo prigovarao Davidu da je David kriv za Šaulovu smrt i za kraj Šaulova kraljevanja, pa i za propast Šaulove dinastije. Smiješno je kad ljudi koji nisu u pravu i koji objektivno postupaju nepravedno budu ujedno ljudi koji su nemoćni, na nižem društvenom položaju od onih koje vrijeđaju, a ipak nastavljaju „lajati“. Tu se obistinjuje narodna poslovica: „Nije da se vuk boji psa, ali ne voli, brate, da ovaj laje na njega“. Pa onda rastrga lajavca ili ga potjera. Ili ga jednostavno ignorira jer nemoćnik ne može nikakvim lajanjem napraviti stvarnu štetu osobi koja je u pravu i koja je na višem društvenom položaju od prigovaratelja.

            Umjesto da David sam uzme luk i strijelu i ustrijeli Šimeja, umjesto da David uzme koplje i baci ga na Šimeja, umjesto da David isuče mač i sasiječe Šimeja ili da jednostavno dopusti svojim vojnicima da pogube Šimeja, David reagira posve drugačije.

            Prva Davidova reakcija je za Stari zavjet neobična: David ne zna je li Gospodin potaknuo Šimeja na proklinjanje ili je poslao nekog duha da nadahne ili potakne Šimeja na proklinjanje, pa se usteže pogubiti Šimeja jer je moguće da je Šimejevo postupanje plod nečega s Božje strane, a David se ne želi naći u ratu ili sukobu s Bogom. Davidu je bilo jasno da je Abšalomova pobuna i državni udar posljedica Davidova grijeha s Bat Šebom i ubojstva Urije Hetita, te da se radi o kazni Božjoj. David je od Šimeja, dakle, nepravedno optužen i javno napadnut, ali to Davida ne smeta jer zna da je nevin u pogledu Šaula. Svima je teško trpjeti nepravedne optužbe, javna pogrđivanja za nešto za što nismo krivi. Ali to je u neku ruku i bolje nego biti javno optužen za nešto za što smo stvarno krivi. Zato se i kaže: „Ljudi će vam sve oprostiti, samo vam istinu neće oprostiti“. To jest, kad nekome nešto nepravedno prigovorite, možda ćete i dobiti oproštenje jer osoba kojoj ste prigovorili može dokazati da nije kriva za to što joj prigovarate ili za što ju optužujete. Ali, kad nekome s pravom prigovorite, onda se osoba koja zna da je istina to što joj prigovarate, jako osjeća ponižena. Ne može se braniti jer je istina to što joj prigovarate, svjesna je da je u tome kriva i sram ju je, ali zbog oholosti, umišljenosti i pogrešnog načina obrane sebe i svojeg ugleda i časti, počinje vas mrziti što joj s pravom prigovarate ili ju izlažete javnoj sramoti. Zato vam ljudi nikad neće oprostiti istinu, neće se poniziti i obratiti, nego će postati agresivni i ljuti.

            David, međutim, nije nepravedan niti ohol, u njemu je duh poniznosti i druge vrline ili kreposti koje su Bogu jako drage, pa – iako Bog dopušta da u Davidov život provaljuju zli duhovi zbog pukotina koje je sam David svojim grijesima uzrokovao i otvorio – ipak Bog nakon provale tih duhova zla i nesreće, priskače Davidu u pomoć i pomaže mu u borbi protiv zla. Nakon prvog odgovora što ga je David dao Sarvijinim sinovima, dolazimo do vrhunca Božje objave: “Eto, moj sin koji je izašao od moga tijela radi mi o glavi, a kamoli neće sada ovaj Benjaminovac! Pustite ga neka proklinje ako mu je Gospodin to zapovjedio. Možda će Gospodin pogledati na moju nevolju te mi vratiti dobro za njegovu današnju psovku.““ (2 Sam 16,11-13)

            Riječi „Možda će Gospodin pogledati na moju nevolju te mi vratit dobro za njegovu današnju psovku“ ne znače nesigurnost ili neizvjesnost Božjega djelovanja, nego potpunu Božju slobodu da učini kako hoće. Bog će sigurno pogledati na Davidovu nevolju i vratit će Davidu dobro za sve nepravde i štete koje mu je Šimej toga dana nanio. Zato David strpljivo podnosi pogrde, psovke, nepravde i štete! David se nada da će mu Bog uzvratiti dobrom za sve zlo koje trpi i zato David strpljivo trpi i ne uzima pravdu u svoje ruke, ne osvećuje se Šimeju osobno i izravno, prepušta Šimeja sudu i pravdi Božjoj, a od Boga očekuje da mu nadoknadi štete i nepravde koje trpi. David je uvjeren da je Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev Bog preobilja i da će mu uzvratiti više i bolje nego bi po ljudskoj pravdi i dobroti dobio kao zadovoljštinu i odštetu za Šimejeve nepravde i štete.

            Eto vidite, braćo i sestre, koliko blago možemo izvući iz samo jedne riječi u Svetom pismu, u ovom slučaju iz riječi MOŽDA. Ugledajmo se u Davida pa ćemo se približiti i Novozavjetnim idealima koji su nam izneseni u današnjem evanđelju.

Amen.