Draga braćo i sestre!
Samo na prvi pogled se može činiti čudnim današnji izbor evanđelja za svetkovinu Krista Kralja. No onaj tko ne traži križa Kristova ne traži ni njegove slave. Ne može se promatrati Krista Kralja bez njegova prijestolja i bez njegovih kraljevskih simbola. Ovdje na zemlji je njegova kruna – trnova kruna, a njegovo žezlo trstika koju su mu stavili u ruku da ga izrugaju. Njegovo je prijestolje mučilo križa, a njegova slava izrugivanje onih koji su ga u tom času okruživali i u čije se ruke predao potpuno. Da se predao u naše ruke, jednako bismo s njim postupili jer bismo postupali kao grešnici, i jer ga, kao i oni onda, ni mi ne bismo prepoznali.

Podrugivali se Isusu glavari s narodom: »Druge je spasio, neka spasi sam sebe ako je on Krist Božji, Izabranik!« Izrugivali ga i vojnici, prilazili mu i nudili ga octom govoreći: »Ako si ti kralj židovski, spasi sam sebe!« A bijaše i natpis ponad njega: »Ovo je kralj židovski.« Jedan ga je od obješenih zločinaca pogrđivao: »Nisi li ti Krist? Spasi sebe i nas!« A drugi ovoga prekoravaše: »Zar se ne bojiš Boga ni ti, koji si pod istom osudom? Ali mi po pravdi jer primamo što smo djelima zaslužili, a on – on ništa opako ne učini.« Onda reče: »Isuse, sjeti me se kada dođeš u kraljevstvo svoje.« A on će mu: »Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju!«

Lk 23,35-43

            Kao uvod ovoj sceni razapinjanja imamo upravo izrugivanje za vrijeme suđenja. Ljudi koji su Isusa čuvali, udarajući ga, poigravali se njime, i zastirući ga, zapitkivali: “Proreci tko te udario!”. Kod evanđelista Marka nalazimo u istoj sceni izrugivanja jedan zanimljiv detalj koji Luka ispušta. I Marko veli da su Isusa zastrli, to jest pokrili, prekrili, ali Marko izričito veli da su Isusu pokrili lice dok su ga udarali.

            Tko je Isus čije je lice zastrto? To je Krist Kralj, Gospodar svemira, slika Boga nevidljivoga, Prvorođenac svakog stvorenja, onaj u kojem je sve stvoreno, bilo na zemlji, bilo na nebesima, on je onaj u kojem se Bogu svidjelo nastaniti svu puninu svojega božanstva, svojega života i svoje miline, on je Očevo SVE. On je naš Kralj i Uzor.

            Što je ono što mu rade u tom času? Trostruka pogrda. Pogrđuju lice koje odražava slavu Očevu. Pokrivaju ga jer se boje gledati u to lice, boje se gledati u lice patnika, jer svaka patnja izaziva našu sućut, i stoga kad se nekoga želi mučiti i prezirati, izbjegava se to gledati, bolje je to udaljiti od očiju kako bi bilo daleko i od srca, kako se ne bi slučajno smilovali žrtvu koju muče. Ovdje imamo zatvaranje srca Bogu, Božjoj istini i njegovoj različitosti koja nas poziva, koja nas jedina spašava. No mi ne želimo slušati. Mi, pokrivajući Isusu lice, odbijamo objavu Oca i njegove istine.

            A njegova je istina da je on i samo on temelj i izvor, uzrok i začetnik našega postojanja i spasenja, našega života i naše sreće. Samo ako nas on spašava, bit ćemo spašeni i dok nas on spašava, mi smo spašeni. Drugog puta nema: Bog je jedini naš put spasenja, i on je jedini cilj našega hoda spasenja. On je jedini vrata ovcama, on je jedina naša sreća, blaženstvo i istina, naše svjetlo, naša radost i svako naše dobro. Nema nam drugoga izlaza doli iskorak iz sebe i povjerenje, predanje u Boga. Vjera da nam je spasenje u njemu, a ne u nama, u našim pravima, zaslugama ili djelima (obredima, posjedima, moćima, vlastima i tako redom). Spašeni smo samo ako je on naš Kralj, naš Gospodar i Gospod, samo ako je on naš Bog, to jest samo ako je on naša punina i dovršenost.

            Nitko sebe ne može spasit, nit za se Bogu dati otkupninu. Čuli smo u današnjem evanđelju kako su se podrugivali i ondašnji vlastodršci: “Druge je spasio, NEKA SPASI SAM SEBE ako je on Krist Božji, Izabranik!” Baš zato što je on Pomazanik Gospodnji baš zato on NE SPAŠAVA SAM SEBE, nego to prepušta Sucu pravednom, svome nebeskom Ocu. Time nam postaje put, ne samo putokaz, nego i put. On je za nas prošao tim putem i ostavio nam primjer, ali to je utjelovljeni primjer, ostvareni, stvarni primjer. On je svoje spasenje prepustio Ocu, on je od Boga napravio svoga spasitelja. Nadvladao je napast: Spasi samog sebe! Tamo gdje je đavao pobijedio prvog čovjeka, na drvetu, tamo je drugi Adam, Novi čovjek, Isus Pomazanik, Kralj svega stvorenja, pobijedio đavla i njegovu napast samospašavanja. Isus je do kraja vjerovao Ocu, do smrti. I do smrti se predao u Očeve ruke. Premda su mu vikali i pozivali ga da spasi samog sebe, premda su da napastovali da siđe s Križa i spasi samog sebe, ipak je ostao do kraja. Koštalo ga je to muka i trpljenja, patnji i napokon smrti, ali je ostao do kraja. Nije se magijski služio svojom moći, svojim pomazanjem. Krista, Pomazanika, Mesiju, pomazuje Otac, pomazuje ga Duhom Svetim, Silom i Snagom, Slavom i Moću svojom. I Isus je posve svjestan da to pomazanje nije od njega, Isusa, nego da izvire i dolazi od Oca, i da je Isus pomazan dok ga Otac pomazuje i samo zato što ga Otac pomazuje. I svojim se pomazanjem služi samo radi izvršenja Očeve volje, a ne da bi ostvario neke svoje ciljeve, ili da bi manipulirao Bogom, da bi dominirao nad Ocem. Stoga je otklonio i prvu napast u putinji kad mu je đavao sugerirao: Ako si Sin Božji, reci ovom kamenju da postane kruh. Isus se u svome sinovstvu ne suprotstavlja Ocu niti prima sinovstvo Božje da bi mogao raditi što ga je volja, da bi se mogao osamostaliti, da bi si mogao priskrbiti sve što mu treba za postojanje i život kako od Oca ništa više ne bi morao primati i kako o Ocu više ne bi morao ovisiti. Bila bi to magija. Jer je magija svaki pokušaj samospašavanja mimo i protiv Boga, svojim pravima, zaslugama ili djelima (obredima, posjedima, vlastima i tome slično). Isus ne želi zloupotrebljavati svoje sinovstvo, odnosno svoje pomazanje. On je od Oca primio poslanje koje želi ispuniti jer ljubi Oca, jer poštuje Oca i jer nam tako ostavlja primjer da idemo stopama njegovim, da Boga priznajemo svojim Bogom, jer će nam jedino tako biti dobro. Jedino je Bog – Bog, i jedino nas on može spasiti. Jedino nam on može dati sebe, i jedino je on onaj koji je kao neizmjeran, mjera naše sreće i radosti, našega blaženstva i dovršenja.

            No mi uporno odbijamo Boga i njegov način spašavanja. Mi se ne želimo s povjerenjem prepustiti u ruke Božje, mi ne vjerujemo onome koji je Drugi, drugačiji, različit od nas. Odbijamo spasenje po vjeri i želimo se osigurati, tako da spasenje bude nešto što će prebivati u nama, u našem biću, nešto što ćemo imati, posjedovati, što će biti samo naše, nešto ćemo si mi zaslužiti, postići, ili na što ćemo imati pravo. Ali, vjerovati nekome, iskoračivati iz sebe, očekivati dotok postojanja i života od Drugoga, i to od toliko različitog i većeg od nas da ga nikako ne možemo obuhvatiti ili kontrolirati, to odbijamo. Zašto? Jer nemamo ljubavi, jer se bojimo, jer nismo sigurni da nas Bog ljubi više nego mi ljubimo sami sebe. Savršena ljubav izgoni strah, pa kad se prepustimo ljubavi Božjoj, nimalo nećemo sumnjati da će nam Bog trajno darivati život i sreću, blaženstvo i raj. Nećemo se tjeskobno brinuti za svoje spasenje.

            Rekao sam da je Isus bio trostruko pogrđivan. Pokrivanjem lica, to jest udaljavanjem od naših pogleda i srdaca, pogrđen je i u svojoj proročkoj službi, odnosno poslanju koje je od Oca primio: Proreci tko te udario! je izrugivanje njegovog prorokovanja, to jest govorenja u ime Božje. Tko ne prima Sina, nema ni Oca. Tko odbija spasenje koje mu posreduje Sin Božji, Pomazanik koji je poslan na ovaj svijet, taj želi spasiti samog sebe i ne želi da mu Bog bude spasenje i Spasitelj.

            I kao treća pogrda, tu je pogrda samoga Boga, onoga koji je poslao svoga Krista, jer tko ne prima Sina, ne prima ni Oca. Ne prima način na koji Bog spašava. zašto hoćemo biti svoji spasitelji? Zašto ne vjerujemo Bogu? Zašto mislimo da će nas posjedi, užici, vlasti, moći, ugledi i ograničene i prolazne stvari ovoga svijeta ispuniti i spasiti? Zašto nemamo povjerenja u Boga? Zašto se uporno želimo sami osigurati pred Bogom?

            Ako znamo odgovoriti na ova pitanja, znat ćemo odgovoriti i na pitanje: zašto je Kristu Kralju na ovome svijetu prijestolje mučilo križa, zašto mu je kraljevska kruna trnova kruna, zašto mu je žezlo trstika izrugivanja. Da smo upoznali ljubav koju Bog ima prema nama i povjerovali joj, ne bismo Kralja Slave razapeli. Da nismo željeli sami sebe spašavati, da nismo odbili Božji put, primili bismo s radošću i zahvalnošću svoga Spasitelja, Blagoslovljenog koji dolazi u ime Očevo, i ne bismo ga odbacili, ne bismo ga ponizili i pogrdili kad nam se predao u ruke da od njega živimo i da po njemu živimo.

            No to lice koje smo zastrli u muci, Otac nam je ipak otkrio, u uskrsnuću, u slavi, i doveo je svoga Sina na mjesto koje mu i pripada. Ali ipak ostaje put: samo križem, samo odricanjem i gubitkom svih svojih oslonaca i sigurnosti, samo potpunim oslanjanjem na Boga do kraja možemo postići svoje spasenje. Naše spasenje mora ići putem smrti i umiranja, jer moramo izgubiti sve svoje iluzije koje smo si stvorili i koje su nam istočnim grijehom namrli oci naši, sve iluzije da možemo biti svoji spasitelji ili da se možemo spasiti po ograničenim stvorenjima ovoga svijeta. Tek kad izgubimo sve, naći ćemo sve, primit ćemo i primat ćemo sve iz Božje ruke, po Kristu našem Gospodinu i Kralju koji sada slavan vlada zdesna Ocu, postavljen za nas ko veliki svećenik koji može do kraja spašavati one koji po njemu pristupaju Ocu.

Amen.