Draga braćo i sestre!
Druga nedjelja došašća nam donosi proročki poziv svetog Ivana Krstitelja na obraćenje. Ponajprije moramo reći da u Bibliji, a posebno u Novom Zavjetu imamo dvije linije propovijedanja. Jedna je puna blagosti, praštanja, milosrđa, dobrote, popustljivosti i strpljivosti Božje, ljubavi, slatkoće i jednom riječju: radi se o metodi mrkve ili privlačenja ljudi slatkoćom. Druga je linija prijetnji, pravde, kazne, strogoće i istine, neumoljivosti i nepopustljivosti. Obje su objavljene i obje su prisutne u Bibliji, štoviše, i u Novom Zavjetu.

            U posljednjih pola stoljeća namjerno se gura i nameće samo prva linija, a druga se svjesno i radikalno zapostavlja jer – kažu suvremeni teolozi i propovjednici koji se nameću i stvaraju utisak većine, ali je upitno jesu li većina i jesu li u pravu – da se predugo od srednjeg vijeka pa do Drugog vatikanskog sabora plašilo ljude drugom linijom propovijedanja, Božjom pravdom, njegovim zapovijedima, zahtjevima, istinom i strogošću.

            Kod nas ljudi su pojmovi milosrđa i pravednosti nekako suprotstavljeni i isključuju jedno drugo, ali kod Boga su milosrđe i pravednost jedno te isto, jer su sve njegove karakteristike sjedinjene i pomirene u njegovoj naravi. Kad mi gledamo na Boga plošno ili iz nekog manjeg broja dimenzija, onda vidimo neku projekciju ili preklapanje određenih Božjih svojstava ili akcidenata, njegovih karakteristika ili osobina. Mi mislimo da je pravda stroga i neumoljiva, a milosrđe gleda kroz prste i propušta kažnjavati krivca, pa nekako na kraju milosrđe prema grešnicima završi nepravdom prema žrtvama tih grešnika kojima se iskrivljenim milosrđem gleda kroz prste.

            Kod Boga, međutim, milosrđe ne isključuje pravednost i pravednost ne isključuje milosrđe. Ukoliko je Bog milosrdan, ne znači da propušta kazniti grešnika ili nadoknaditi njegove grijehe i štete i zločine.

            Možemo to promatrati iz dvije perspektive: jedna je da smo mi osobno grešnici i da nas treba za naše grijehe pravedno kazniti i pustiti u raj, tj. spasiti, odnosno smilovati nam se. Kako će to Bog učiniti? Kako će prema nama osobno biti istovremeno pravedan i milosrdan? Pa tako da on na sebe preuzme posljedice naših grijeha i da ljudima koji su žrtve naših grijeha i nepravdi, uzvrati dobročinstvima i da im popravi štete i nepravde koje smo im mi nanijeli svojim grijesima i svinjarijama. On će vratiti sve naše kredite, sve naše dugove, popraviti sve naše krivnje, naknaditi sve naše štete, ispraviti sve naše krivice i krivine. Čega nema, izbrojit se ne može, što je krivo ispravit se ne može, kaže Knjiga propovjednikova u Starom zavjetu. No, to se odnosi na ljude. Mi ne možemo brojiti ono čega nema i ne možemo ispraviti krive Drine ili popraviti neke grijehe koji imaju stvarno nepopravljive posljedice na ljudskoj razini. Ali, što je nemoguće ljudima, nije i Bogu, ta Bogu je sve moguće, kaže Isus kad je objašnjavao učenicima da se i bogataši mogu spasiti tj. ući u raj, neposredno nakon što je rekao da će teško bogataš u kraljevstvo nebesko i da je lakše devi proći kroz ušice iglene, nego bogatašu ući u kraljevstvo Božje. Kad su se i apostoli i drugi učenici, a ne samo opće slušateljstvo, počeli čuditi i snebivati te pitati: pa tko se onda može spasiti, jer su shvatili da je upitna granica bogatstva, tko je nisu znali određeno tko je bogataš i tko će teško u kraljevstvo nebesko, onda im je Isus svrnuo pozornost na dimenziju koju su zanemarili ili propustili: podigao im je pogled uvid i rekao da postoje situacije u koje je nužno uplesti Boga, ako želimo doći do rješenja.

            Dakle, kad kažemo da je Boga skupo koštalo naše spasenje, onda to znači da njega stvarno skupo košta njegova ljubav i njegova volja da nas uvede u raj. U raj nas može uvesti samo ako se za nama ne vuku nikakvi repovi nepravdi, ponižavanja drugih, šteta i zala nanesenih drugima, ako se za nama ne vuku neoprani tanjuri, nepometeni hodnici, nepopravljeni kreveti, prašnjave i paučinaste sobe, kosturi u ormarima, odnosno ako za nama ne ostaju gatanja, čaranja, vračanja, magijanja, psovanja, kletve, pohlepa, bešćutnost, bezobzirnost, mlakost, bezobraznost prema bližnjima, mržnje, osvete, podlosti, podmetanja, svađe, ljutnje, srdžbe, ranjavanja, ubijanja, bludničenja, krađe, nepravde, otimačine, laganja, ogovaranja, klevetanja, ocrnjivanja, škrtosti, lijenosti, uskogrudnosti i tako dalje. Elem, dakle, ako nas želi pustiti u raj gdje su svi stanovnici ponizni, fini, pravedni, ljubazni, milosrdni, savršeni, čisti, neporočni, sveti, blagi, strpljivi i sućutni, ljubazni i požrtvovni, uslužni i spremni pretpostaviti sve druge sebi, saslušati miroljubivo i s razumijevanjem druge osobe, onda nas mora preobraziti i pročistiti da i mi postane takvi, sveti i savršeni, da za nama nema nikakvih dugova, da se ne vuku za nama nepravde i žrtve koje nam nešto zamjeraju i koje bi se sledile kad bi nas kao svoje krvnike i agresore ugledale u raju puštene u vječno svjetlo samo tako, bez ikakve pravde, kazne, istine, naknade i promjene.

            U Starom zavjetu imamo nekoliko primjera milosrđa i kazne u isto vrijeme. Na primjer, Bog je obećao Davidu i njegovu potomstvu da će vladati dovijeka. Međutim, objavio je po proroku da će kazniti primjerenom kaznom i šibom ljudskom ukoliko Davidovi potomci budu griješili, ali da neće zato oduzeti svoje temeljne milosti i blagonaklonosti prema Davidovim potomcima. Isto tako, prema kralju Ahabu je Bog preko proroka Ilije najavio strogu kaznu jer je Ahab svojim djelima stvarno zaslužio oštru i pravednu javnu kaznu. Međutim, kako se Ahab u međuvremenu za neke stvari zaista pokajao, onda je Bog odgodio svoju kaznu ili dio kazne i rekao je po proroku Iliji da najavljenu kaznu neće ostvariti tijekom Ahabova zemaljskog života, nego tek za vrijeme Ahabova nasljednika. Bog nije povukao svoju riječ i nije se pokajao za najavljenu kaznu, nije odustao od nje, samo ju je vremenski odgodio i modificirao.

            Tako će biti i s nama. Stvari koje ne možemo popraviti, a zbrljali smo i Bog ih mora za nama popraviti, on će i popraviti, ali ćemo mi zato učiniti ono što možemo i dobiti po repu u mjeri u kojoj to odredi Bog. Nitko neće izbjeći pravednosti Božjoj. Što mora biti kažnjeno, bit će kažnjeno. Kakvu ćemo to patnju, muku ili trpljenje imati u čistilištu prije nego budemo spremni za raj, to zna samo Bog, ali je to što nas čeka posve proporcionalno našim propustima, slabostima, nesavršenostima, zlima, zločinima, krivnjama i grijesima. Kao što će i nama Bog nadoknaditi sve štete, poniženja i nepravde koje su nam nanijeli naši bližnji. Kad se jednom nađemo u raju, bit ćemo toliko preplavljeni svjetlom, slavom, moći, blaženstvom, radošću i mirom da ćemo se čuditi sami sebi kako nam više ne pada na pamet nešto nekome zamjerati, biti zadrti ili zagriženi da moramo dobiti ovu ili onu zadovoljštinu, čudit ćemo se svojem stanju kako ne više ne očekujemo pravdu, naknadu, kako više ne zamjeramo ovo ili ono što nam se ovdje na zemlji činilo tako važno i vrijedno i nezaboravno.

            Nepojmljive su nam preobrazbe koje je Bog u čovječjem duhu sposoban učiniti mistično u ovom životu ili u čistilištu nakon smrti. Nepojmljiv nam je zaborav ili oblivium koji će nas učiniti stvarno ravnodušnima prema mnogim nepravdama, štetama, poniženjima, ogorčenostima, nestrpljivostima, srditostima i zlima koja su nas izjedala ovdje na zemlji. Ako nas je ovdje netko oštetio za sto eura, tamo ćemo dobiti milijarde i ovih sto ćemo tako lako i brzo zaboraviti kao da nikad nisu ni bile.

            Sjekira je već položena na korijen stablima, upozorava sveti Ivan Krstitelj. Svako dakle stablo koje ne donosi dobroga roda, siječe se i u oganj baca. Mi stalno mrmljamo da se to ne događa, da Bog ne vodi brigu oko kažnjavanja zločinaca, da ima toliko nepravdi i zala na svijetu, da djeluje presporo. Istina je da stvarno svako stablo koje ne donosi dobroga roda završi u ognju neugasivom, tj. u paklu. Mi sada nestrpljivo i nepravedno, krivo i preusko gledamo samo iz vremenite perspektive, a Bog gleda u cjelini postojanja, a cjelina je vrijeme i vječnost. Već ovdje na ovome svijetu on počinje raditi reda, samo što mi to ne primjećujemo jer smo duhovno slijepi pa prigovaramo bez veze i lupetamo gluposti, smatramo da smo pravedniji od Boga i mudriji od njega te da bolje znamo kako bi se trebao voditi ovaj svijet.

            A ovaj svijet nije naš nego Božji i sa svojim Bog može raditi što hoće. Kad ga licemjerno, kao leglo gujinje mislimo pozivati na red i ozbiljno mu prigovarati ili mu prijetiti, onda će nam i odgovoriti kako zaslužujemo: Ja sam Gospodar i mogu sa svojim raditi što hoću. Osim toga, postoje stvarni i pravedni, milosrdni i ljubavni razlozi za svako moje postupanje. Kad se ti, čovječe toliko pobožanstveniš, kad te toliko pročistim i preobrazim, kad dosegneš onu količinu znanja, pamćenja, informacija i povezivanja stvarnosti, osoba, događaja, zakonitosti i interakcija da razumiješ ono što ja kao Bog razumijem i znam, onda će i tebi postati jasno da sam ispravno i pravedno postupao i onda ćeš začepiti.

            Sjetimo se Joba. Kaže ovako Knjiga o Jobu: „(12) Ovdje, kažem ti, u pravu ti nisi, jer s Bogom čovjek mjerit’ se ne može. (13) Pa zašto s njime zamećeš prepirku što ti na svaku riječ ne odgovara? (Job 33,12.13)“ „#38Nato Bog odgovori Jobu iz oluje i reče: (2) “Tko je taj koji riječima bezumnim zamračuje božanski promisao? (3) Bokove svoje opaši k’o junak: ja ću te pitat’, a ti me pouči. (4) Gdje si bio kad zemlju utemeljih? Kazuj, ako ti je znanje sigurno. (5) Znaš li tko joj je mjere odredio i nad njom uže mjerničko napeo? (6) Na čemu joj počivaju temelji?“ Ovdje vidimo pjesnički objašnjeno da moramo toliko napredovati na putu pobožanstvenjenja i preobrazbe našega duha u božanski način djelovanja i postojanja da tek na ekstremno visokim stupnjevima duhovnoga napretka i mistične preobrazbe postajemo sposobni razumijevati stvarnost, Boga i njegove postupke. Dotle, moramo se pokriti ušima i biti manji od makova zrna! „(3) A Job odgovori Bogu i reče: (4) “Odveć sam malen: što da odgovorim? Rukom ću svoja zatisn1uti usta. (5) Riječ rekoh – neću više započeti; rekoh dvije – al’ neću nastaviti.”“ (Job 40,3-5) „#42A Job ovako odgovori Bogu: (2) “Ja znadem, moć je tvoja bezgranična: što god naumiš, to izvesti možeš. … (5) Po čuvenju tek poznavah te dosad, ali sada te oči moje vidješe. (6) Sve riječi svoje zato ja poričem i kajem se u prahu i pepelu.”“ Ove dvije posljednje rečenice su ključne: dok po čuvenju, to jest ograničenoj i ljudskoj diskurzivnoj spoznaji poznajemo Boga i njegovo djelovanje u ovom svijetu i u budućem, mi tek djelomično i nesavršeno znamo kako stvari stoji, ne znamo sve i ne možemo sve obuhvatiti u aristotelovskom hilemorfističkom sustavu. Stoga s Jobom moramo reći za naravnu, ljudsku, diskurzivnu i ograničenu spoznaju: Sve riječi svoje zato ja poričem i kajem se u prahu i pepelu. Jedina prava spoznaja je nadnaravna, intuitivna i mistična, ulivena i božanska. Kad se dogodi mistična preobrazba čovjeka u božanski način djelovanja i postojanja onda će se obistiniti riječi iz Jobove knjige:  „ali sada te oči moje vidješe“. Vidjeti Boga znači spoznavati i misliti shvaćati na Božji način, sukladno Bogu i njegovoj naravi, dakle, nadnaravno, iznad naravi ili prirode ljudske, stvorene i ograničene. Kad Bog čovjeka pročisti, pobožanstveni, uvede u mistiku, u nadnaravni život, bilo na ovom svijetu, bilo u čistilištu, onda će nam sve biti jasno i sve će biti na svojem mjestu. Dotle samo moramo paziti da budemo njegovo žito koje će on skupiti u svoju žitnicu, da nas ne bi spalio ognjem neugasivim. A to znači da moramo njegovati i razvijati prijateljstvo s njim u finoći povjerenju u njega i njegovu mudrost i ljubav prema nama.

Amen.