Draga braćo i sestre!
Glavna tema današnjeg korizmenog evanđelja je preobraženje Isusovo koje bi moralo biti uzor našem preobraženju jer tomu i služi korizma: da se preobrazimo od grešnika u pravednike, iz robova grijeha u slobodnu djecu Božju. Sveti Matej kaže za Isusa da mu je lice zasjalo kao sunce, a haljine mu postadoše bijele kao svjetlost. Dakle, ne samo da mu se najvažniji dio tijela, lice, preobrazilo, nego mu je čak i odjeća zablistala.

Dakle, preobrazba se iz Isusove osobe prelila na njegov život, budući da odjeća simbolizira ljudska djela, postupke, riječi i sve što ostvarimo kroz ovaj prolazni život. Tako nam objavljuje Knjiga otkrivenja koja kaže da su lan u koji su odjeveni sveci i pravednici u nebu, njihova dobra djela. Kada i kako se dogodila ta preobrazba? Sveti Matej nam to kaže skriveno, posredno i neizravno: preobraženje se događa u molitvi. Naime, u prvoj rečenici današnjeg evanđelja nalazimo formulaciju: „Isus uze sa sobom Petra, Jakova i Ivana, te ih povede na goru visoku, u osamu, i preobrazi se pred njima.“ Isus se povlačio u osamu uvijek zato da bi se molio, da bi izravno razgovarao s Ocem, da bi komunicirao s Bogom. Uputili su se na visoku goru i to u osamu, kako bi molili. To izričito spominje evanđelist Luka: dok se molio, Isus se preobrazio.

Koja je to molitva koja tako preobražava čovjeka, te se prelijeva s duha na tijelo, prosijava kroz čovještvo te zahvaća i odjeću, to jest zemaljsku stvarnost i život čovjekov? To je mistična molitva, ili molitva kontemplacije.

Kršćanska molitva ima dva osnovna stupnja: prvi je naravni, prirodni, ostvariv redovitim ljudskim sredstvima i naporima, a zovemo ga meditativni, kojem odgovara molitva razmatranja, i drugi je nadnaravni, kontemplativni, kojem odgovara molitva motrenja. Oni ljudi kojima Bog počinje nešto značiti u životu, kojima se pojavljuje na horizontu njihovog života kao značajna, važna, vrijedna, prijateljska i zanimljiva osoba, ti ljudi, već taknuti milošću Božjom, jer Bog uvijek čini prvi korak, ti ljudi, privučeni i obuzeti Bogom, počinju put molitve, najprije naravne, meditativne molitve, koja uglavnom ima ovu strukturu: po pola sata ili sat vremena dnevno posvećuju se razgovoru s Bogom, otpočinju svoje razmatranje kojim odlomkom iz Svetoga Pisma, u tišini i samoći pročitaju riječ Božju i prepuste Bogu svoje poteškoće, brige, tjeskobe i radosti, nadanja i planove, te nakon tog početnog dijela razmatranja, sabrani i smireni pred Bogom, na temelju njegove riječi, otpočinju misaonu molitvu vođeni blagim poticajima Duha Svetoga koji ih upućuje u razumijevanje onoga što su pročitali i o čemu kane razmatrati. Duh im doziva u pamet srodne tekstove iz Svetog Pisma koji će im baciti novo svjetlo na razumijevanje onoga na temelju čega razmatraju, vodit će im misli i nadahnjivati ideje, pojmove i slike kojima će sve dublje razumijevati i upoznavati Boga. Razvit će se pravi unutarnji dijalog koji će se, ovisno o tekstu nad kojim se razmatra, te ovisno o stanju molitelja, pretvoriti u molitvu prošnje, zahvale, hvale, klanjanja, ili tek radosne i tihe prisutnosti.

Molitva je prijateljevanje s Bogom. Ako nam je on uistinu prijatelj, teško da će nam proći dan a da s prijateljem ne popričamo, bar po 20 minuta ili pola sata. To dragocjeno vrijeme s Bogom ne može ništa zamijeniti. Treba se brinuti i za obitelj, za posao, za vlastite potrebe, za župu i njene inicijative, sve su to potrebne i plemenite stvari, ali je potrebno i posvetiti određeno vrijeme u danu isključivo razgovoru s Bogom, druženju s njim. Kad se majka ili otac obitelji brinu za svoju obitelj, oni mole, kad župnik sprema propovijed, vjeronauk, duhovnu, korizmenu obnovu ili pokorničko slavlje za mlade svoje župe, on moli. Sve su to oblici molitve, kad se svoje staleške dužnosti ispunjaju u prisutnosti Božjoj, s iskrenom nakanom, da se radi zbog dobra drugih i dolaska Kraljevstva Božjega. Kad god nešto dobra učinimo jednom od Kristove najmanje braće poradi Krista, mi molimo. Ali, kao što je Krist na više načina prisutan u svojoj Crkvi, osobito u liturgiji, tako je na više načina moguće i potrebno moliti. Krist je na misi prisutan u zajednici koja se skupila u njegovo ime, prisutan je u riječi Božjoj koja se čita, ali je iznad svega prisutan pod prilikama kruha i vina. Tako je vršenje djela milosrđa i ispunjanje staleških obveza jedan od oblika molitve, ali je misaona molitva, ili meditacija, to jest razmatranje, ono što ćemo na poseban način zvati i smatrati molitvom. U razmatranju se određeno vrijeme posvećujemo Bogu neposredno i izravno, slušamo njegovu riječ, odgovaramo, ošluškujemo poticaje njegovoga Duha, družimo se s Bogom, prijateljujemo s njim, i ništa nam ne može nadoknaditi to vrijeme, i taj oblik molitve.

Ako ustrajemo na tom putu, Bog će nam se sve više i više otvarati, sve bolje i bolje ćemo ga poznavati, te ćemo sve više i više imati motiva za zahvalnost i ljubav prema njemu. Spoznaja će buditi ljubav, a što Boga budemo više ljubili, to ćemo ga željeti još bolje upoznati jer će nam još više značiti u životu. Ipak, u jednom času duhovnog života, Bog može napraviti rez, uzdići molitelja iz meditacije u kontemplaciju. Kontemplacija je izravno i neposredno priopćenje onostranoga, nestvorenoga i neizmjernog Boga ljudskom, ograničenom i stvorenom duhu. Kontemplacija je čisti dar jer čovjek na to samopriopćenje Božje ne može ničim pozitivno utjecati. Može negativno, tako da mu se zatvori, da se na nj nikad u životu ne pripravi, da i ne zna da ima nešto takvo, ili tako da mu to priopćenje uopće ništa ne znači, da mu Bog nije zanimljiv, ili da ne osjeća potrebu za Bogom. Takvima se Bog ne otvara i ne daje, jer nije nasrtljivac, a ni čudak. Naime, i nas bi netko smatrao čudacima kad bismo prvom prolazniku koji s nama čeka autobus na stanici počeli iznenada pričati svoje intimne probleme, radosti, poteškoće, nadanja… I još k tome ako taj prolaznik čita novine ili je zabavljen kojim drugim poslom, te mu naše pričanje k tome i smeta.

Čovjek se dakle može zatvoriti Božjem darivanju, ali si ga pozitivno ne može osigurati. Sve ako se i pripravi na kontemplaciju, ako godinama ustrajno moli i prijateljuje s Bogom, ne znači da si može priskrbiti ili osigurati motrenje Boga. Kontemplacija uvijek ostaje dar. U kontemplaciji se Bog neposredno i izravno priopćuje čovjeku te čovjek vidi i spoznaje sve ono i samo ono što mu Bog priopći. To je nova vrsta spoznaje. Dok je u meditaciji duša samo razmatrala, razglabala i svojim pojmovima, mislima i slikama nizala spoznaje o Bogu, u kontemplaciji nema pojmova i slika, nego je spoznaja iskustvena, nepsredna, razumu tamna u smislu da je ne može jasno riječima izraziti, ali je zato čovjeku koji je to iskusio jasno ono što proživljava.

Kontemplacija nije rezervirana samo za neke od naroda Božjega. Ona je poziv svakog kršćanina, dapače, svakog čovjeka, jer je svaki čovjek stvoren za spasenje, a spasenje se sastoji u neposrednom i izravnom, vječnom i savršenom priopćenju Boga čovjeku. To priopćenje, ili darivanje Boga čovjeku, u kojem Bog daje vidjeti što se krije u dubinama ljubavi njegovog Duha, u kojem Bog pruža svoje grudi kako bismo na njih naslonili svoju glavu i slušali otkucaje ljubavi Srca koje je ljude toliko ljubilo, to i takvo priopćenje Boga čovjeku je i djelatno, preobražavajuće. Kad se izravno i neposredno priopćuje čovjeku, Bog ga pobožanstvenjuje, preobražava, tako da jedan od kvalificiranih svjedoka kontemplativne molitve, sveti Ivan od Križa, naučitelj Crkve tvrdi da se razum te duše preobražava u razum Božji, i da njena volja postaje volja Božja, njeno sjećanje postaje vječno sjećanje Božje, njeno radovanje, radovanje Bože, a bit kontemplativne duše, premda nije bit Božja, jer se čovjek ne može bitno pretvoriti u Boga, ipak je Bog po sudjelovanju na Bogu, budući da je ujedinjena s Bogaom i uvučena u njega. To je kršćansko shvaćanje pobožanstvenjenja čovjeka. U uskrsnuću o posljednji dan, kroz naše će čovještvo prosijavati slava božanstva. Zalog i predokus tog uskrnuća imamo u kontemplativnoj molitvi, u molitvi smirenosti u Bogu i Božjeg pročišćavajućeg i preobražavjućeg samopriopćenja. U toj molitvi duša kuša i razumije da je istina da kad netko ljubi i čini dobro drugome, čini mu dobro i ljubi ga po svojem stanju i vlastitostima, pa tako i Bog budući da je svemoguć, čini joj dobro i ljubi je svemoćno; budući da je mudar, osjeća da joj čini dobro i da je ljubi mudro; kako je neizmjerno dobar, osjeća da je ljubi s dobrotom; svet je, i zna da je ljubi i iskazuje joj milosrđa u svetosti; … i kako je velikodušan, zna da je ljubi i iskazuje joj dobročinstva širokogrudno i bez nekog interesa, samo da joj učini dobro; i kako je on krepost vrhunske poniznosti, vrhunskom dobrotom i vrhunskim poštovanjem je ljubi, izjednačujući je sa sobom, i pokazujući joj se radosno na putovima spoznaje svoje ljubavi onim svojim licem punim milosti govoreći joj…: TVOJ SAM I ZA TEBE, I UŽIVAM BITI TAKAV KAKAV JESAM, DA BIH BIO TVOJ I DAO SE TEBI.

Amen.

Dr.sc. Željko Blagus, župnik u Cerovniku i Josipdolu

Nedjelja, 5. 3. 2023. DRUGA KORIZMENA NEDJELJA

ČITANJA:
Post 12,1-4a; Ps 33,4-5.18-20.22; 2Tim 1,8b-10; Mt 17,1-9