Draga braćo i sestre!

O blagdanu svih svetih spominjemo se njihove svetosti koja se sastoji u tome da su bili slični Bogu koji je jedini svet. O svetosti možemo govoriti s mnogo strana. Svetost se očituje kao moralna besprijekornost, to jest savršenstvo ponašanja ili djelovanja koje je ponajprije pravedno, tj. Bogu i bližnjima, a onda i samom svecu daje ono što svakome s pravom pripada, a onda ide i korak iznad pravednosti u velikodušnost, darežljivost, požrtvovnost, ljubav i neproračunatost.

Sveci su nasljedovali Boga koji nas ljubi i čini nam dobro kad mi to ne zaslužujemo, kad na to nemamo pravo i kad on od nas nema koristi. Bog nama čini dobro i onda kad mi to zaslužujemo, kad na to imamo i te kako pravo i kad on od nas ima neke koristi jer mi za njega neki puta i dobro svjedočimo, potičemo druge da slave Boga, dajemo dobar primjer svojim djelima, ispravno postupamo i slično. Naravno, ponekad se vladamo i ponašamo kao pravi prijatelji Božji, nije sve crno ili sivo u našim životima, a u životima svetaca možemo vidjeti kako staza njihova života postaje sve svjetlija i svjetlija do jasnoga svanuća, tj. u trenutku njihove smrti kao da svane zora vječnoga dana koji ne pozna zalaza. Nikoga prije smrti ne možemo zvati sretnim, savršenim ili blaženim, svetim ili dobrim, jer se na svojem svršetku poznaje čovjek, kaže Sveto pismo (Sir 11,28). Naime, tek kad je dovršen u vremenu nečiji život, može se dati konačni sud o osobi i tome životu. Zašto? Jer se u vremenu uvijek možemo promijeniti, kako na bolje, tako i na gore.

Samson je dugo vremena bio vojskovođa u Izraelu i izabranik Božji ili sudac koji je sudio Izraelu, tj. izbavljao ili spašavao Izraelce od filistejskog tlačenja, a na kraju svojega života je sve pokvario time što je umjesto Bogu, svoje srce do kraja otvorio jednoj ženi, Dalili, koja je bila Filistejka i koja ga je izdala, te je zarobljen, oslijepljen i na kraju je umro u filistejskom zarobljeništvu. Strast mu je zaslijepila srce i pamet, te ga ne možemo smatrati posve savršenim i svetim, iako se u filistejskom zatvoru obratio i vratio Bogu.

Salomon je bio vrlo mudar kralj u Izraelu. Za vrijeme jednog sna ukazao mu se Bog i ponudio mu da će mu dati što god poželi ili zamoli. Mogao je Salomon moliti za bogatstvo, moć, vlast, dug život, smrt vlastitih neprijatelja ili druge stvari, ali je zatražio od Boga mudrost, tj. da ima mudro srce, mudru dušu ili razum. Budući da je Bogu bilo drago da je tražio nešto tako ispravno i dobro, Bog se razveselio i rekao Salomonu: „Jer si to tražio, a nisi iskao ni duga života, ni bogatstva, ni smrti svojih neprijatelja, nego pronicavost u prosuđivanju pravice, evo ću učiniti po riječima tvojim: dajem ti srce mudro i razumno, kakvo nije imao nitko prije tebe niti će ga imati itko poslije tebe, ali ti dajem i što nisi tražio: bogatstvo i slavu kakve nema nitko među kraljevima“. (1 Kr 3,11-13) Pa ipak se i Salomon, poput Samsona, pred kraj svojega života pokvario i priklonio svojim ženama koje su bile poganke, te je dopustio iz ljubavi prema njima, da one prakticiraju svoju vjeru i svoje obrede, te se u Izrael uvuklo mnogo poganstva. Priča nam Biblija ovako: „“²⁹Tada se dogodi te Jeroboam ode iz Jeruzalema, i na putu ga susrete prorok Ahija iz Šila, ogrnut novim plaštem; bijahu sami njih dvojica u polju. ³⁰Ahija uze novi plašt koji je imao na sebi i razdrije ga na dvanaest komada. ³¹I reče Jeroboamu: »Uzmi sebi deset komada, jer ovako govori Gospodin, Bog Izraelov: ‘Evo ću istrgnuti kraljevstvo iz ruke Salomonove i dat ću tebi deset plemena. ³²On će imati jedno pleme, zbog sluge mojega Davida i Jeruzalema, grada koji sam izabrao između svih plemena Izraelovih. ³³To je zato što me ostavio i poklonio se Aštarti, boginji Sidonaca, Kemošu, bogu moapskom, i Milkomu, bogu Amonaca, i ne hodi više mojim putovima; ne čini što je pravo u mojim očima, niti izvršava moje zakone i naredbe kao što je činio njegov otac David. ³⁴Ali mu neću iz ruke uzeti sve kraljevstvo, jer sam ga postavio knezom za sveg njegova života, zbog sluge svoga Davida, koga sam izabrao i koji je držao moje zapovijedi i moje zakone. ³⁵Ali ću uzeti kraljevstvo iz ruke njegova sina i tebi ću ga dati, to jest deset plemena. ³⁶A njegovu ću sinu ostaviti jedno pleme da moj sluga David ima uvijek svjetiljku preda mnom u Jeruzalemu, gradu koji sam izabrao sebi da u njemu stoluje ime moje.“ (1 Kr 11,29-36)

Dakle, samo nakon smrti, nakon što su sveci umrli u milosti Božjoj i prijateljstvu s njim, nakon što su dovršili svoj život u svetosti i savršenstvu, proglašava ih se svetima. Jasno je da su jedan dio svojega života bili nesavršeni i da su napredovali na putu svetosti, tj. rasli su u krepostima ili vrlinama, u dobrim djelima i sve većim žrtvama koje su bili spremni podnositi ili prikazivati Bogu iz ljubavi, prijateljstva i poštovanja prema Bogu. No, kad su u nekom trenutku ili razdoblju svojega života počeli ići putem vrlina, kreposti i savršenstva, onda su samo napredovali i napredovali, odnosno njihov je život bio poput jedne antifone koju nalazimo u časoslovu o svetim muževima, a koja glasi: „Pravednička je staza kao svjetlost svanuća koja je sve jasnija do potpunog dana“. Dan smrti ili dan prelaska u vječnost za svece zovemo danom njihova rođenja, dies natalis, i taj se dan obično uzima kao datum kad se dotični svetac slavi. To je dan u koji je Bog uveo toga čovjeka, tog muškarca ili tu ženu u vječnu slavu i dovršio njihov život tako da više u vječnosti ne mogu griješiti niti izabrati zlo. Neki su sveci već na ovome svijetu prije svoje smrti provodili godinama tako svet i mističan kršćanski život da ih je Duh Sveti doveo do stupnja koji se naziva duhovno vjenčanje ili savršeno sjedinjenje duše s Bogom, to jest trajna i osobna prisutnost Božja u čovjekovoj duši koja pobožanstvenjuje čovjeka tako da preobražava čovjekov razum, volju, osjećaje, maštu i pamćenje u božanski način djelovanja po sudjelovanju na božanskoj naravi. Već u tom stupnju duhovnog života, ti sveci nisu podložni više đavolskim napastima ili poticajima na grijeh. No, to stanje duhovnog života obično ne traje vremenski dugo, jer čovjek više nema što raditi na ovome svijetu, već prelazi u vječnost po posljednjem stupnju mističnog ili duhovnog života na ovoj zemlji, a to je smrt iz ljubavi ili nalet Duha Svetoga koji prenosi dušu k Bogu, kao što su bili k Bogu preneseni u Starom zavjetu Henok, Mojsije ili Ilija, a u Novom zavjetu Blažena Djevica Marija.

Prije toga dovršenja čovjekovoga života na zemlji, sveci su poput Isusa dovršili djelo koje im je Bog povjerio da ga izvrše na ovom svijetu, tj. učinili su mnoga pojedinačna dobra djela ljubavi, uslužnosti, dobrote, velikodušnosti, strpljivosti, popustljivosti, milosrđa, pravednosti i mudrosti. Činili su dobro mnogim svojim bližnjima koji tim svecima nisu bili ni rod ni pomoz’ Bog, potpuni stranci, dakle činili su dobro neproračunato: i onima koji to nisu zaslužili i onima koji na to nisu imali pravo i onima od kojih ti sveci nisu imali nikakve izravne koristi. Jednostavno su činili dobro. Tako su stvarali i stvorili tako zvano blago Crkve ili mnoštvo dobročinstava ili dobih djela ili dobrih plodova koje Bog može primijeniti ili dodijeliti i izvan vremena zemaljskog života tih svetaca raznim drugim ljudima. Jer Bog nije vezan vremenom i prostorom. U ime prijateljstva i ljubavi ili potaknut prijateljstvom i ljubavlju koju su prema njemu, Bogu, sveci pokazivali i dokazivali svojim djelima, Bog može i nama danas, kao i dušama u čistilištu, u ime tih svetaca, u ime njihova prijateljstva, dobrote, finoće prema Bogu, u ime njihove žrtve i požrtvovnosti, činiti razna dobra, pokrivati naše štete i nepravde koje mi nanosimo trećim ljudima, može pokrivati i popravljati štete i nepravde koje su naši pokojni ostavili iza svoje smrti na ovom svijetu, a koje i dalje opterećuju njihove duše i priječe im prelazak iz čistilišta u raj. To pokriće ili popravak naših šteta i nepravdi koje opterećuju naše duše i duše naših pokojnika krivnjama i s tim krivnjama povezanim kaznama, e, to zovemo primjenom ili zadobivanjem oprosta. Ukoliko Bog odjednom pokrije ili popravi sve štete neke žive ili pokojne duše, to zovemo potpunim oprostom, a ako pokrije ili popravi samo dio šteta i nepravdi, onda to zovemo djelomičnim oprostom. Zato je važno da uz ispovijed u kojoj primamo oproštenje grijeha, molimo i za sebe i za svoje pokojne i oproste ili indulgencije. Danas, sutra i u nedjelju koja slijedi po dušnom danu, možemo za svaki od ova tri dana, zadobiti po jedan potpuni oprost za neku dušu u čistilištu i više djelomičnih oprosta za više duša za koje želimo moliti.

Uvjeti za potpuni oprost su da budemo mi sami koji molimo ili tražimo potpuni oprost, u stanju milosti ili pomirenosti s Bogom, a to znači danas ili nedavno ispovjeđeni i bez teškoga grijeha na dušu, da moramo oduravati ili mrziti svaki grijeh, da moramo danas, sutra ili na nedjelju po dušnom danu primiti pričest, učiniti oprosno djelo i izmoliti po nakani svetog oca jedan Očenaš, Zdavomariju i Slavaocu. Oprosno djelo danas, sutra i na slijedeću nedjelju je pohod nekoj crkvi ili groblju te molitva barem apostolskog Vjerovanja i Očenaša prigodom tog pohoda. Tako ćemo mi nakon pričesti zajedno izmoliti sve ove propisane molitve, a oprost primijeniti za onoga za koga želimo. Ako se nismo pričestili, možemo dobiti barem djelomični oprost, pa je i to nešto i zato je dobro da svi zajedno molimo. Ukoliko duši onoga pokojnika za kojega mi molimo više ne treba potpuni ili djelomični oprost jer je već u raju, a mi to ne znamo, onda će Bog našu molitvu primijeniti za onu dušu između naših predaka, rođaka ili dobročinitelja kojima je ta molitva najpotrebnija i tako ni jedna naša molitva neće biti uzaludna.

Strpljivo slušanje ove duge propovijedi i molitve za naše pokojnike, kao i sva naša pobožnost, paljenje svijeća, donošenje cvijeća na njihove grobove i ostala dobra djela, sve to ulazi u blago Crkve, sve to doprinosi oprostima i dobrobiti i duhovnoj koristi naših pokojnika, a koristit će jednog dana i nama jer će nakon naše smrti Bog nekoga potaknuti da moli i za nas. To se zove zajedništvo svetih koje slavimo danas ovim blagdanom.

Amen.