Draga braćo i sestre!
U današnjem drugom čitanju imamo Pavlov govor Korinćanima kako je k njima došao u strahu i velikom drhtanju te kako njegova riječ i propovijedanje nije bilo u „uvjerljivim riječima mudrosti“. A gdje to njegovo propovijedanje bilo u „uvjerljivim riječima mudrosti? “ Pa, u Ateni, na primjer.
Govore nam Djela apostolska ovako: „Pratioci dovedoše Pavla do Atene pa se vratiše noseći Sili i Timoteju zapovijed da što prije dođu k njemu. Dok ih je u Ateni iščekivao, ogorči se Pavao u duši promatrajući kako je grad pokumiren. Međutim raspravljaše u sinagogi sa Židovima i bogobojaznima, a na trgu svaki dan s onima koji bi se ondje zatekli. Dobacivahu mu i neki od epikurejskih i stoičkih filozofa. Jedni su govorili: “Što bi htjela reći ta čavka?” Drugi pak: “Navješćuje, čini se, neke tuđe bogove.” Jer navješćivaše Isusa i uskrsnuće. Onda su ga uzeli i odveli na Areopag i upitali: “Bismo li mogli znati kakav to nov nauk naučavaš? Čudnovatim nam nekim tvrdnjama uši puniš. Željeli bismo stoga znati što bi to imalo biti.” Nijedan Atenjanin ni doseljeni stranac ni na što drugo ne trati vrijeme nego na pripovijedanje i slušanje novosti. Tada Pavao stade posred Areopaga i reče: “Atenjani! U svemu ste, vidim, nekako veoma bogoljubni. Doista, prolazeći i promatrajući vaše svetinje nađoh i žrtvenik s natpisom: Nepoznatom Bogu. Što dakle ne poznajete, a štujete, to vam ja navješćujem.” “Bog koji stvori svijet i sve na njemu, on, neba i zemlje Gospodar, ne prebiva u rukotvorenim hramovima; i ne poslužuju ga ljudske ruke, kao da bi što trebao, on koji svima daje život, dah i – sve. Od jednoga sazda cijeli ljudski rod da prebiva po svem licu zemlje; ustanovi određena vremena i međe prebivanja njihova da traže Boga, ne bi li ga kako napipali i našli. Ta nije daleko ni od koga od nas. U njemu doista živimo, mičemo se i jesmo, kao što i neki od vaših pjesnika rekoše: “Njegov smo čak i rod!” “Ako smo dakle rod Božji, ne smijemo smatrati da je božanstvo slično zlatu, srebru ili kamenu, liku isklesanu umijećem i maštom ljudskom.” “I ne obazirući se na vremena neznanja, nutka sada Bog ljude da se svi i posvuda obrate jer ustanovi Dan u koji će suditi svijetu po pravdi, po Čovjeku kojega odredi, pred svima ovjerovi uskrisivši ga od mrtvih.” Kad čuše “uskrsnuće od mrtvih”, jedni se stadoše rugati, a drugi rekoše: “Još ćemo te o tom slušati!” Tako se Pavao povuče od njih.“ (Dj 17,15-33)
Ova Pavlova propovijed u Ateni je remek djelo propovijedanja. Ima glavu i rep, izvrstan početak, počinje pohvalom ili pozitivnom tvrdnjom prema slušateljima: „Atenjani! U svemu ste, vidim, nekako veoma bogoljubni. Doista, prolazeći i promatrajući vaše svetinje nađoh i žrtvenik s natpisom: Nepoznatom Bogu. Što dakle ne poznajete, a štujete, to vam ja navješćujem“. Pohvalio je njihovu pobožnost i pronašao priključak iz njihove situacije na svoje naviještanje: žrtvenik Nepoznatom Bogu u Ateni je žrtvenik pravom Bogu kojeg navješćuje sveti Pavao. I onda kreće od stvaranja svijeta i čovječanstva, pa opet citira njihove pjesnike, pronalazeći još jednu poveznicu između njihove kulture, načina razmišljanja i onoga što prava vjera navješćuje: „kao što i neki od vaših pjesnika rekoše: “Njegov smo čak i rod!” Ako smo dakle rod Božji, ne smijemo smatrati da je božanstvo slično zlatu, srebru ili kamenu“. I tako je došao do toga da ih fino i bez uvrede poziva da se ostave štovanja zlata, srebra ili kamena, tj. kipova ili idola, te im predlaže nevidljivoga, duhovnoga Boga koji će suditi svijetu i svakom čovjeku za njegova djela po pravdi. Kako bi ljudi mogli nastradati i biti kažnjeni zbog svojih djela, sveti Pavao poziva Atenjane da se obrate od idolopoklonstva i krivoga postupanja i da tako postignu Božje oproštenje i spasenje svojih duša. No, kako to spasenje ide putem posrednika Isusa Krista i ovisnosti o njemu, Atenjani su ga izrugali: „jedni se stadoše rugati, a drugi rekoše: “Još ćemo te o tom slušati!“ Nisu htjeli svoje spasenje položiti u Isusa Krista, nego su htjeli spasiti sami sebe svojim djelima, vještinama, pravima, zaslugama, jednom riječju: svojom magijom. Nisu htjeli prihvatiti vjeru i oslanjanje na Boga, primanje života vječnoga od Boga i ovisnost o Bogu, a time i obvezu da poštuju Božju volju i njegove zapovijedi u poslušnosti i zahvalnosti.
Zato se sveti Pavao povukao od njih i uvidio da u „uvjerljivim riječima mudrosti“ nema učinka i koristi za obraćenje svojih slušatelja. Kako je doživio filozofski debakl u Ateni, tako u Korintu nije htio ponoviti to gorko iskustvo, pa je započeo drugačiji propovjednički pristup: „I ja kada dođoh k vama, braćo, ne dođoh s uzvišenom besjedom ili mudrošću navješćivati vam svjedočanstvo Božje [kako je to napravio u Ateni] jer ne htjedoh među vama znati što drugo osim Isusa Krista, i to raspetoga. I ja priđoh k vama slab, u strahu i u veliku drhtanju. I besjeda moja i propovijedanje moje ne bijaše u uvjerljivim riječima mudrosti, nego u pokazivanju Duha i snage da se vjera vaša ne temelji na mudrosti ljudskoj nego na snazi Božjoj.“ Sveti je Pavao shvatio da jedino Bog može po ljudskom naviještanju obratiti srca slušatelja i privući ih k istini, pa je to prepustio Bogu.
Mi koji dolazimo u crkvu na misu, moramo shvatiti da postoji neki naš interes ili neka korist za nas od toga da dolazimo u crkvu. Osim toga, boravak u crkvi za vrijeme mise ili nekog drugog obreda mora nam biti i ugodan jer čovjek na početku duhovnog puta reagira samo na ugodu i korist. Ako nam je nešto ugodno, onda ćemo to raditi i ponavljati kako bismo opet postigli užitak; odnosno – ako od nekoga ili od nečega vidimo da imamo koristi, onda ćemo to raditi ili se s tom osobom družiti kako bismo postigli što više koristi za sebe. S vremenom naš dolazak u crkvu mora se pročistiti od ova dva sebična motiva i moramo početi dolaziti u crkvu isključivo radi Boga i prijateljstva s njim, dakle zbog vrijednosti njegove osobe. Međutim, većina kršćana, kako vidimo iz životnog iskustva, jer samo 5 do 10% župljana dolazi na nedjeljne mise, ne dođe ni do nesavršenog razloga za dolazak u crkvu. Preko 90% kršćana ne vidi uopće razloga ili smisla zašto bi dolazili na nedjeljne mise ili se ispovijedali, pričešćivali, a sada više ne vide ni razloga ili svrhe zašto bi se vjenčavali u crkvi. Niti vide smisla ili cilja, zašto bi primili bolesničko pomazanje u bolesti ili prije svoje smrti. Ne vide više smisla ni svrhe ni za druge stvari, kao što je članstvo u dobrovoljnom vatrogasnom društvu, kulturno umjetničkom društvu, lovačkom društvu, nekom sportskom klubu, dočeku Nove godine u nekom hotelu, restoranu ili plesnjaku ili klubu. Ma, ne vide, brate, više smisla ni u čemu! Ispraznost nad ispraznošću, sve je postalo isprazno(st)!
Pa koja bi nam bila korist od dolazaka u crkvu i sudjelovanja u svetoj misi? Mi imamo u životu jako mnogo čimbenika ili faktora o kojima ovisi naša životna sreća ili uspjeh: naše vlastito tjelesno zdravlje, pokretljivost, duševno zdravlje ili normalnost, zaposlenje, dobra zarada, zdravlje nama bliskih osoba: naših roditelja, djece (ako ih imamo), bračnoga druga (ako smo u braku), uspjeh u radu, dobra kuća, auto, zabava, izostanak dosade i slično. Možemo li mi kontrolirati sve faktore svoje sreće? Ne može to nijedan čovjek, ma kako bio bogat ili moćan na ovom svijetu. Svima nam treba, osim vlastitog zalaganja i napora, truda i rada, ono još nešto što obično ljudi olako zovu sreća ili slijepa sudbina, dobar horoskop ili kakve druge praznovjerne gluposti. U stvari nam treba Providnost ili Božja briga, njegova pomoć, njegov blagoslov, njegova zaštita. I da bismo to dobili u posebnom obliku i velikoj količini, u visokom stupnju, moramo s Bogom biti u dobrim i prijateljskim odnosima. Moramo uvažavati i poštivati Boga. Dok nas životno iskustvo ne udari po glavi i dok iz iskustva ne shvatimo da nam treba Bog, nikakva uvjeravanja i pozivanja na misu neće donijeti ploda. Kad se susretnemo s OSOBOM Boga, s njim kao osobnim bićem, kad shvatimo da nam on stvarno treba da bismo izbjegli kaznu, patnju, bol, trpljenje, muku ili nesreću, onda ćemo ga iskreno uvažavati i poštivati njegovu osobu i njegovu volju, njegove osjećaje i njegova očekivanja.
Nekoga Bog dovede do sebe tako da ga nekom strašnom nesrećom prodrma, a nekoga privuče bliskim izbjegavanjem neke teške nesreće ili nekim velikim dobitkom u životu. Nekoga privuče na ovaj, a nekoga na onaj način. Neki se ne daju privući ni na koji način pa će platiti cijenu svojega ponašanja kad jednom nakon smrti dođu Bogu pred lice, na osobni, posebni sud Božji, tj. prosudbu njihovih djela i postupaka, procjenu i ocjenu na što su trošili svoje vrijeme, što su uopće radili kroz život, čime su ispunjavali svoje dane i svoje godine. Sve nas čeka kraj života i smrt, svi ćemo sigurno umrijeti. „I ne obazirući se na vremena neznanja, nutka sada Bog ljude da se svi i posvuda obrate i počnu dolaziti na nedjeljne mise, ispovijedati se i pričešćivati, jer ustanovi Dan u koji će suditi svijetu po pravdi, po Čovjeku kojega odredi, po Isusu Kristu kome neka je slava u vijeke vjekova.
Amen.
