(Josipdol, 2.4.2023.) – Draga braćo i sestre! Cvjetnica se naziva i nedjeljom muke Gospodnje jer je to jedina nedjelja kad se spominjemo onoga što se dogodilo na Veliki petak, pa ako netko od vjernika ne može prisustvovati obredima Velikoga petka, danas može čuti izvještaj o muci Isusovoj i o njoj razmatrati.

            Na Veliki petak susrele su se i ispreplele dvije stvarnosti: božanska i ljudska. Da bismo ih razumjeli moramo shvatiti najprije nekoliko pretpostavki.

            Bog je čovjeka stvorio za sebe, tj. čovjek je stvoren za Boga, za zajedništvo života s Bogom, za pobožanstvenjenje, za dioništvo u božanskoj naravi i za savez prijateljstva s Bogom. Čovjekovo spasenje se sastoji, drugim riječima, od života vječnoga. Život vječni nije neka tekućina, plin ili kakva stvarnost nadodana Bogu izvana i od njega različita koju bi Bog posjedovao, pa onda mogao i izgubiti ili bi mu je netko mogao oteti. Život vječni je sam Bog, njegovo biće i njegovo tkivo, ako se smijemo tako smjelo izraziti. 

            Da bi ljudima dao život vječni Bog im mora predati ili dati sebe. Doslovno. Kako je čovjek utjelovljeni duh i sve svoje stvarnosti utjelovljuje ili izražava na van, tako je i duhovnu stvarnost darivanja Božjeg ljudima Bog želio utjeloviti ili doslovno tjelesno ostvariti u prostoru i vremenu. To darivanje Boga ljudima na vidljiv, opipljiv, tjelesan i prostorno-vremenski stvaran način dogodilo se u Jeruzalemu na Veliki petak kad se Isus, utjelovljeni Sin Božji ljudima doslovno predao u ruke. Isusovo uhićenje, suđenje, mučenje, ubijanje i pokapanje je stvaran simbol i znak, ali i utjelovljenje i ostvarenje duhovne stvarnosti koja stoji ispod toga vidljivog i tjelesnog znaka koji je konkretno ostvaren u povijesti.

            Kako Židovi računaju početak dana od večeri uoči samog dana, tako je Veliki petak počeo zapravo iza zalaza sunca na kraju Velikog četvrtka. Tada je došao Isusov čas da se preda ljudima u ruke i da im se preda do kraja. To je božanska stvarnost Velikog petka: Bog želi Sina svojega predati ljudima u ruke da bi Sin Božji bio ljudima izvor života vječnoga i vječnoga spasenja, ali i da bi na taj način razorio djela đavolska, istočnu napast i istočni grijeh sa svim njihovim posljedicama.

            Da je to tako Isus je to objasnio već prije svoje smrti u prispodobi o vinogradarima ubojicama. Tamo jasno stoji zašto je Otac poslao Sina na svijet i zašto ga je predao ljudima u ruke: „Naposljetku posla k njima sina svoga misleći: ‘Poštovat će mog sina’“ (Mt 21,37). Bog nije poslao Sina na svijet da ga mi mučimo i ubijemo nego da ga poštujemo. Potrebno je naglasiti: mi nismo spašeni zato što smo ubili Sina Božjega (i njegovom krvlju umirili gnjev razjarenog Boga Oca), nego smo spašeni unatoč tome što smo ubili Sina Božjega. U Ivanovu evanđelju nalazimo: „Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu“ (Iv 3,17). Kod proroka Ezekijela nalazimo posrednu potvrdu svega ovoga. Bog tamo jasno veli: „Jer, zar je meni do toga da umre bezbožnik – riječ je Gospoda Boga – a ne da se odvrati od svojih zlih putova i da živi?“ (Ez 18,23). Ako Bogu nije stalo do smrti grešnikove i bezbožnikove, kako bi mu moglo stati do smrti pravednog Sina njegova?

            Bog, dakle, nije poslao Sina na svijet da bi ga Sin obratio svojom žrtvom od srditog i gnjevnog Boga na milosrdnog i praštajućeg Oca; da bi ga Sin umilostivio svojom krvlju i svojom mukom jer ne treba Bogu obraćenja nego ljudima i ne treba Bog biti pomiren s ovim svijetom, nego svijet s Bogom. S druge strane, Sin nije došao sam od sebe, bez Očeva znanja, dopuštenja ili odluke. O tome Ivanovo evanđelje jasno govori: „A ipak ja nisam došao sam od sebe: postoji jedan istiniti koji me posla“ (Iv 7,28). Tako i na drugim mjestima gdje Isus govori da sam od sebe ne može činiti ništa, nego da sve radi kako mu nalaže Otac.

            Božanska stvarnost Velikog petka sastoji se, dakle, u Božjem darivanju čovjeku do kraja, u potpunosti, bez ikakvog sustezanja ili skrivanja i to zato da bismo život imali, u punini da bismo ga imali, tj. zato da Sin Božji postane izvorom života vječnoga za čovječanstvo. Bog je Sina poslao na ovaj svijet da ga poštujemo i da ga u poštovanju primimo, te da tako on za nas postane izvor života vječnoga. Budući da je izvorna ili istočna napast utemeljena na đavolskoj laži: „Bog nešto skriva od vas, on vam se neće dati do kraja, on će vam nešto ustegnuti i zato mu nemojte vjerovati nego spasite sami sebe!“, tu laž i to zavođenje, to osnovno djelo đavolsko je došao razoriti Isus. Onako kako piše u Prvoj Ivanovoj poslanici: „Zato se pojavi Sin Božji: da razori djela đavolska“ (1 Iv 3,8). Zato se prilikom uhićenja, u trenutku doslovne predaje ljudima u ruke, Sin Božji ustegnuo pozvati dvanaest legija anđela i nije prihvatio Petrovu obranu mačem. Kako bi se predao ljudima u ruke, ako bi se ustegnuo, sakrio i pobjegao. Zašto je onda uopće dolazio na svijet? Da se nije želio predati ljudima, ne bi se ni utjelovio niti došao na ovaj svijet.

            Iz istog razloga Otac nije reagirao tijekom nepravednog suđenja i mučenja Isusa Krista. Otac se očito nije slagao s nepravdom, grijehom, ponižavanjem i mučenjem Sina. Ali, to je bila „cijena“ koju je trebalo platiti, odnosno to je bila stvarnost koju je trebalo prihvatiti i istrpjeti ili istolerirati kako bi se postigla svrha koja se svakako željela postići: potpuno predanje Boga ljudima kako bi ljudi od Boga živjeli.

            Dok je visio razapet na križu, Isus je slušao doslovno izrečenu istočnu ili izvornu napast: „ Stajao je ondje narod i promatrao. A podrugivali se i glavari govoreći: “Druge je spasio, neka spasi sam sebe ako je on Krist Božji, Izabranik!” Izrugivali ga i vojnici, prilazili mu i nudili ga octom govoreći: “Ako si ti kralj židovski, spasi sam sebe!” … Jedan ga je od obješenih zločinaca pogrđivao: “Nisi li ti Krist? Spasi sebe i nas!” “ (Lk 23,35-39). Evanđelist Luka tri puta naglašava ovu izvornu napast: „Spasi sam sebe!“. Isus je tu napast odbio i ostao je na križu do kraja, do smrti. Otac ga isto tako nije skinuo s križa prije smrti jer je smrt kraj u ovom životu i time nam je Bog pokazao da nam se daje ili žrtvuje do kraja, da ništa ne skriva od nas. Da je Isus sišao s križa prije svoje smrti, đavao bi imao pravo: Bog nešto skriva od nas i nešto nam usteže, ne daje se do kraja. A ovako, Isus je razorio djela đavolska upravo time što je ostao na križu do kraja, do smrti i posve se dao da bi ljudi po njemu i od njega imali život vječni.

            Ljudsku dimenziju ili stvarnost Velikog petka Isus isto tako objasnio u prispodobi o vinogradarima ubojicama. Govoreći o istočnom grijehu možemo reći da je proizvodeći istočni grijeh pokušaj da se od Boga otme ili ugrabi život vječni kako se taj život vječni ne bi morao primati kao dar u ovisnosti, zahvalnosti i poštivanju Boga. Upravo zato što se Isus predaje u ruke grešnicima (doduše zato da ih spasi i da ih obrati od njihove grešnosti na svetost), događa se krvava dimenzija Velikog petka ili ljudska stvarnost: mučenje i smrt Sina Božjega.

            U prispodobi o vinogradarima ubojicama Isus veli: „Naposljetku posla k njima sina svoga misleći: ‘Poštovat će mog sina.’ Ali kad vinogradari ugledaju sina, rekoše među sobom: ‘Ovo je baštinik! Hajde da ga ubijemo i imat ćemo baštinu njegovu!’ I pograbe ga, izbace iz vinograda i ubiju“ (Mt 21,37-39). Ljudi, grešnici, upravo zato što su grešnici ne žele primati život vječni, baštinu koju ima Baštinik (Sin Božji) na dar; ne žele biti ovisni o Baštiniku, ne žele ga poštivati i uvažavati, nego se žele baštine – života vječnoga – dočepati kao plijena. Ono čega se Sin Božji nije držao kao plijena (grabeža), to je prvi Adam, a nakon njega i svaki drugi čovjek (osim BDM) pokušao ugrabiti kao plijen (usp. Fil 2,6ss). Isusovo darivanje ljudima, njegova žrtva i njegovo posvećenje čovječanstvu, njegov zemaljski život, završili su tako tragično i krvavo zbog ljudske dimenzije ili ljudske stvarnosti Velikog petka. Na Veliki petak utjelovilo se i pokazalo tko je i kakav je Bog, te tko je i kakav je čovjek. Bog je vjeran i vjerodostojan: on se do kraja ljudima predao u ruke koštalo što koštalo, imalo posljedice kakve imalo. Bogu je bilo važno da se ljudima preda do kraja kako bi od njega mogli živjeti i kako bi nam posvjedočio svoju vjernost i vjerodostojnost do kraja. Pokazalo se i kakav je čovjek: kako je grabežljiv, kako nije upoznao ljubav koju Bog ima prema njemu i kako toj ljubavi nije povjerovao, jer da je povjerovao, ne bi Kralja Slave razapeo (usp. 1 Kor 2,8).

            Nemojmo ni mi grabiti za sebe putem grijeha razne simbole svoje sreće i zadovoljstva. Prepustimo Bogu da se u prijateljstvu brine za nas i uzvratimo mu zahvalnošću i prijateljstvom. Amen.

Župnik Josipdola i Cerovnika, dr.sc. Željko Blagus