Propovijed 3. nedjelje po Uskrsu

Draga braćo i sestre!

            U današnjem drugom čitanju imamo poziv Božji koji nam je objavljen u Svetom pismu Novoga zavjeta, a to je da vrijeme svoga proputovanja ovom zemljom, tj. vrijeme svojega zemaljskog života proživimo u bogobojaznosti. Zašto bismo svoj život proživjeli u bogobojaznosti? Zato što će svakome od nas Bog Otac i Stvoritelj naš nepristrano suditi po djelima našim što ih činimo tijekom svojega zemaljskog života. Kako to da će nam Bog suditi? To je zato što njemu nije svejedno što se s nama događa i kako živimo, što radimo i kako postupamo; a onda, svako naše djelo ima posljedice u životima naših bližnjih: kad činimo dobro, onda se to reflektira pozitivno na nas same i na naše bližnje, kao i na osobe koje će živjeti nakon nas, ali čak i na osobe koje su živjele prije nas! Isto tako se zlo koje činimo, odražava na osobe oko nas, nakon nas i prije nas. Bog nije samo stvoritelj i zakonodavac koji je postavio prirodne zakonitosti i moralne zakonitosti, nego je i naš Otac, tj. brine se za nas, želi nam dobro i želi biti naš prijatelj, a želi i da mi budemo njegovu prijatelji i da u prijateljstvu s njim živimo sretno i radosno cijelu vječnost.

            Od svojega ispraznog i grešnog načina života spašeni smo i izbavljeni dragocjenom krvlju Krista, a prolijevanje krvi znači darivanje života. Dakle, spašeni smo time što nam je Isus darovao svoj, božanski i vječni život. Taj vječni život je ispunjen svjetlom, mirom, srećom, radošću, osjećajem sigurnosti, neugroženosti, opuštenosti, blaženstva, slavlja, ispunjen je svetošću, moralnom savršenošću, velikodušnošću, poniznošću, blagošću, dobrotom, blagohotnošću, strpljivošću, razumijevanjem i ljubavlju prema svim osobama oko nas. To nije isprazni način života koji su nam ovi namrijeli. Koji oci? Naši preci, počevši od Adama i Eve od kojih potječe cijeli ljudski rod.

            Isprazni način života o kojemu govori drugo čitanje iz Novoga zavjeta, je prazno ili ispražnjeno od Duha Svetoga. Naime, Adam i Eva, kad su počinili proizvodeći izvorni grijeh, prekinuli su prijateljstvo s Bogom i potjerali su Duha Svetoga iz svojih duša, nisu htjeli vjerovati nadahnućima Duha Svetoga nego su prihvatili nadahnuća ili savjete zloga duha, vraga. Stoga su u svojim dušama napravili prazninu ili odsutnost Duha Svetoga. Tu prazninu ili odsutnost su prenijeli svojim potomcima. Ta odsutnost Duha Svetoga je stanje ljudske duše koje možemo nazvati proizvedeni istočni ili izvorni grijeh. Iz toga stanja odsutnosti Duha Svetoga proizlaze svi osobni grijesi jer se na dugi rok čovjek ne može oduprijeti napastima, pogreškama i ograničenostima svojega ljudskog stanja i života, lošem utjecaju vršnjaka, lošem odgoju roditelja, sugestijama zlih duhova i svojim vlastitim nesavršenostima. Dakle, odsutnost Duha Svetoga u ljudskoj duši izravna je posljedica jednog osobnog grijeha (Adama i Eve) te sigurno vodi u osobne grijehe (kako nam to životno iskustvo govori), pa zato to stanje po analogiji zovemo proizvedenim izvornim grijehom ili skraćeno istočnim grijehom s kojim se svi mi rađamo, a koji se briše ili oprašta na krštenju tako da se ulije Duh Sveti tamo gdje je praznina: u ljudsku dušu.

            Evo, od ove ispraznosti ili od ove praznine u duši koja uzrokuje ispraznost i bezvrijednost našega života, ispraznost svih naših djela i postupaka, spašeni smo krvlju Kristovom odnosno time što nam je Krist darovao svoj život kojega simbolizira njegova krv jer krv je simbol svakoga života. A u Novom zavjetu se jasno na više mjesta i na više načina objavljuje da je vječni, božanski život čovjeku darovan tako da se Duh Sveti ili Duh životvorac nastani u ljudskoj duši. A taj Duh Sveti se šalje nakon Isusove smrti i uskrsnuća, nakon što je na križu izdahnuo i predao nam svoj Duh i nakon što je na dan uskrsnuća Isus stao u sredinu svojih učenika, dahnuo u njih i rekao: „Primite Duha Svetoga!“

            Duh Sveti nam daje svjetlo i snagu, poticaj i motivaciju, razloge i jakost da činimo dobro, da svoj život ispunimo vrijednim djelima, vrijednima pod vidikom vječnosti, vrijednima i dragocjenima, djelima koja imaju težinu i koja Bog cijeni, uvažava, priželjkuje. Duh Sveti čini naš život ispunjenim, suprotno od ispraznog, bezvrijednog života. Taj isprazni ili jeftini, prazan i bezvrijedan život se na jednom mjestu u Novom zavjetu uspoređuje sa slamom. Kad se s takvim životom pojavimo pred Bogom koji je oganj koji proždire, sva naša slama će izgorjeti. Ako smo ljudi od slame, izgorjet ćemo i neće od nas ostati ništa, završit ćemo u ništavilu, u paklu, u bezvrijednosti i besmislu. Ali ako smo surađivali s Duhom Svetim, ako smo poštivali njegove poticaje, ako smo činili dobro, razgovarali s Bogom, razvijali svjesno i namjerno prijateljstvo s Bogom, ako smo Boga radovali svojim dobrim djelima koja su nas uvijek koštala napora, žrtve, osobnog zalaganja i ulaganja, onda smo na temelju kojega je postavio u krštenju Isus Krist, nadoziđivali ili nadograđivali skupocjenim i dragocjenim, vrijednim materijalima, srebrom i zlatom koji će izdržati vatrenu kušnju i opstati pred Bogom. I Knjiga otkrivenja nam objavljuje: svi ćemo mi biti suđeni po svojim djelima, a to nam govori i Isus u evanđelju: Neće u kraljevstvo nebesko ući onaj koji samo govori: ‘Gospodine! Gospodine!’, nego onako koji vrši volju Oca mojega koji je na nebesima. Svi ljudi, bez obzira na svoju vjeru, dob, spol, rasu ili bilo koje drugo određenje bit će suđeni po svojim djelima jer istina ili laž, poštenje ili krađa, milosrđe ili okrutnost, iskrenost ili podlost, jesu to što jesu u svakom vremenu, vjeri, rasi, kulturi, narodu ili mjestu. I u kršćanstvu i u židovstvu i u islamu i u hinduizmu i u budizmu istina je istina, laganje je laganje, dobrota je dobrota, ljubav je ljubav, okrutnost je okrutnost i tako redom.

            O vječnosti i svojoj vječnoj sudbini ne možemo se početi brinuti kad dođemo u pozne godine ili kad nam neki liječnik kaže tešku dijagnozu i dade prognozu da nam je medicinski ostalo još šest ili osam mjeseci života ili najviše godinu do dvije. Ono što je potrebno za spasenje je ustrajno i dugotrajno prijateljevanje s Bogom, a da bismo izgradili prijateljstvo s Bogom moramo s njim izravno i prijazno komunicirati, tj. njegovati molitveni ili vjerski život: osobnu molitvu i primanje sakramenata (ispovijed i pričest, te u teškoj bolesti ili bližoj smrtnoj opasnosti i bolesničko pomazanje nakon što smo primili sakramente koji se ne ponavljaju, a to su krštenje i krizma); zatim, moramo za izgradnju prijateljstva s Bogom to prijateljstvo i utjelovljivati ili pokazivati na van jer čovjek je utjelovljeni duh i sve svoje duhovne stvarnosti mora izraziti tjelesno, materijalno, kroz djela, kroza stvarnost. Bogu izravno ništa ne treba i ne možemo mu izraziti svoju ljubav, privrženost ili zahvalnost tako da ćemo njemu izravno nešto korisno, dobro ili lijepo učiniti, ali možemo činiti ono što nam je rekao da želi da činimo: on želi da budemo prema svojim bližnjima neproračunati i nesebični, ljubazni, strpljivi, popustljivi, praštajući, dobronamjerni, velikodušni, uslužni, blagi i dobri kao što je Bog prema nama. „Kao što sam ja ljubio vas, tako vi ljubite jedni druge!“ Nije Isus rekao da ljubimo njega kao što je on ljubio nas jer ljubav nije trgovina ili sebično uzvraćanje u kojem se daje da bi se nešto dobilo zauzvrat.

            K tome, nije samo činjenje dobra vanjski izričaj prijateljstva s Bogom, nego i podnošenje neke žrtve iz ljubavi prema Bogu. Kad ustrajemo u zajedništvu s Bogom i onda kad ne osjećamo ili ne primjećujemo Božja dobročinstva, ljubav, pomoć, zaštitu ili blagoslov (u stanju raznih patnji, bolesti, društvenih progona, poniženja, mučenja, gubitaka i slično), onda to znači da smo s njim poradi njega, a ne poradi svojih koristi ili svojih užitaka koji nam dolaze od Božjih dobročinstava i darova. Bog kao izvor svih darova za nas, neće nam nikad prestati darivati svoje darove, no želi nas odgojiti da se ne navezujemo na njegove darove i da se ne zaustavljamo na njegovim darovima, nego da se usredotočimo na njegovu osobu, na njega kao duhovno i osobno biće. Stoga nam mnogi gubici, žrtve, radosno i strpljivo, dragovoljno i hrabro podnošenje žrtvi i zala, sudjelovanje u spasiteljskoj žrtvi Isusa Krista za spas ljudi, predstavlja izričaj ljubavi, prijateljstva i zahvalnosti prema Bogu. A sve nam to omogućuje isključivo Duh Sveti koji sam se udahnjuje na temelju Isusove spasiteljske žrtve za nas.

Amen.