Draga braćo i sestre!
Duh Sveti je u Presvetom Trojstvu onaj koji Ocu i Sinu omogućuje istinsko zajedništvo i usmjerenost na osobu onoga drugoga bez tjeskobe, zabrinutosti ili grča za neosobne stvarnosti. On je onaj koji Ocu omogućuje da neproračunato ljubi Sina, da ga rađa bez početka i svršetka, tj. omogućuje Ocu da bude vječni Otac, da bude vjeran Sinu i da bude vjerodostojan. U isti mah Duh Sveti omogućuje Sinu da neproračunato ljubi Oca, da mu vjeruje i da u nj ima povjerenja, tj. omogućuje Sinu da bude vječni Sin koji u zahvalnosti i poštovanju prima od Oca sve što mu Otac u vječnom darivanju daruje. Drugim riječima, Duh Sveti je božanski Jamac Očeve vjernosti i vjerodostojnosti te Sinovljeve vjere i povjerenja.
Kad kažemo da u Presvetom Trojstvu Otac rađa Sina, onda to znači da Otac Sinu daje sve što Sin jest i sve što Sin ima. Otac Sinu daje postojanje, život, zdravlje, mladost, ljepotu, sjaj, mudrost, znanje, čast, ugled, moć, blagostanje, mir, utjehu, radost, vedrinu i svako drugo dobro koje bismo mogli imenovati. Sve su to neosobne stvarnosti koje Otac daje Sinu oduvijek i zauvijek, daje mu ih bezuvjetno i potpuno.
Otac to daje Sinu jer ljubi Sina i jer je usmjeren na osobu Sina. Otac Sinu ne daruje ni jednu neosobnu stvarnost da bi postigao za sebe neku korist ili užitak. Ni korist ni užitak nisu pokretači (motivi) Očeva rađanja Sina ili Očeva darivanja Sina. Onaj koji Ocu omogućuje da ljubi Sina bez ikakva traženja koristi ili užitka je upravo Duh Sveti koji Ocu nadahnjuje ljubav prema Sinu, istinsku i neproračunatu ljubav, pravu dobrohotnost, usmjerenost na osobu Sina i na dobro Sina.
Duh Sveti jamči Ocu da Sin neće ukrasti, oteti ili nekud odnijeti Očeve darove te se učiniti neovisnim Bogom, ostavljajući Oca u samoći i bijedi. Duh Sveti omogućuje Ocu da vjeruje Sinu, da ima povjerenja u Sina i u Sinovljevlju ljubav, zahvalnosti i poštovanje. Duh Sveti omogućuje Ocu da sve darove daruje Sinu bez straha, tjeskobe ili grča. Duh Sveti omogućuje Ocu da odahne i da se ne brine tjeskobno što će biti s njim samim ili s njegovim darovima. Duh Sveti omogućuje Ocu da živi u slobodi, miru i opuštenosti, ne usmjeren ili zainteresiran za darove koje daje Sinu, nego usmjeren na osobu Sina i na Sinovljevo dobro.
Duh Sveti nadahnjuje Oca da vjerno daruje Sinu bez predomišljanja i promjene sve što je Sinu potrebno za postojanje, život i blaženstvo. Naime, ono što Otac ima za dati Sinu i što mu u stvari i daruje: postojanje, život i svi elementi blaženstva, to je beskrajno, beskonačno i neizmjerno. A ono što je beskrajno nikad se ne može dati do kraja nego se samo može darivati i darivati bez kraja i konca, bez mjere i svršetka (usp. Iv 3,34), u vječnoj dinamici, gdje „vječno“ označuje neprekidno i nepromjenjivo trajanje bez početka i bez kraja. Dakle, po samoj beskonačnosti darova Otac je „osuđen“ na vječno darivanje, na dinamiku darivanja; Otac i ne može statički, sve odjednom dati Sinu. Zato Novi Zavjet dinamiku navodi kao jedno od svojstava božanske naravi (Bog je du,namij = gibljivost, pokretljivost, snaga, sila, dinamika; usp. 1 Kor 15,43). Ta beskonačnost darova i beskrajnost ili vječnost, odnosno dinamika darivanja iziskuje od Oca dvije karakteristike: vjernost i vjerodostojnost. Upravo Duh Sveti Oca nadahnjuje da bude vječno vjeran Sinu, da se nikad ne predomisli i da postojano Sinu daruje sve što Sin jest i što Sin ima. Budući da je Očeva ljubav, blagohotnost i dobrota prema Sinu vjerna i nepromjenjiva, Otac je vjerodostojan, a sve mu to omogućuje Duh Sveti koji Oca čini takvim kakav Otac jest, tj. Duh Sveti nadahnjuje Oca da bude i da postupa upravo tako kako je ovdje opisano.
Duh Sveti omogućuje Ocu da Sinu daruje sve darove bez ikakvih uvjeta ili bez ikakvih jamstava ili garancija da Sin neće zloupotrijebiti ili oteti Očeve darove. Jedino Jamstvo ili Jamac je Duh Sveti koji nadahnjuje Oca na savršenu ljubav i povjerenje u Sina.
Duh Sveti nadahnjuje Sinu vjeru i povjerenje u Oca kao odgovor na Očevu vjernost i vjerodostojnost. Vjernost i vjera su komplementarni par stavova u Presvetom Trojstvu koje Duh Sveti nadahnjuje Prvoj i Drugoj božanskoj osobi. Upravo zbog toga što Duh Sveti uvjerava Sina u Očevu vjernost i vjerodostojnost, u Očevu ljubav i dobrohotnost, Sin se ne brine tjeskobno za darove koje prima od Oca. Sin sebi ne pravi nikakve „crne fondove“ za neke „crne dane“ ili za slučaj da se Otac predomisli. Sin ima beskrajnu i bezuvjetnu vjeru u Oca, a kao odgovor na Očevu vjerodostojnost, Sin ima povjerenje u Očevu osobu, u njegovu ljubav i dobrotu.
Sin nije zabrinut za Očeve darove, nije usmjeren na darove ili neosobne stvarnosti koje mu Otac priopćuje, nego je Sin po nadahnuću Duha Svetoga usmjeren na osobu Oca. Zato Sin od Oca ne traži nikakvu mjenicu ili jamstvo, nikakvu magijsku riječ, predmet ili neki daljinski upravljač kojim bi se osigurao pred Ocem. Sin ne traži i nema nikakvu magijsku kontrolu nad Ocem i nad Očevom vjernošću i nepromjenjivošću. Nasuprot magijskom stavu kontroliranja božanstva iz razloga nepovjerenja u božansku ljubav i dobrotu, u Presvetom Trojstvu vlada jedino i isključivo stav vjere, povjerenja i predanja drugoj osobi.
Nadalje, Sin se ne osjeća nimalo manje vrijednim zato što je Druga božanska osoba, zato što je onaj koji prima i uzvraća ljubav i koji ovisi o Ocu i njegovim darovima. Ljubav je krepost koja podlaže ljubitelja ljubljenoj osobi, pa je u božanskoj ljubavi Otac spreman Sina pretpostaviti sebi, kao što je Sin spreman po nadahnuću Duha Svetoga Oca pretpostaviti sebi, te je tako u Presvetom Trojstvu uspostavljena ravnoteža ljubavi.
Duh Sveti kao zajednički Duh Oca i Sina omogućuje Ocu i Sinu da izbjegnu osamljenost, samoću i usmjerenost na sebe, na vlastite koristi i užitke. Otac ne strepi nad darovima koje daje Sinu niti od Sina traži, zahtijeva ili očekuje uzvrat, zahvalnost ili bilo kakvo plaćanje za ono što Otac daruje Sinu. Drugim riječima Otac ne ljubi Sina iz vlastitih koristi ili užitaka, Otac ne traži sebe i svoje probitke, Otac ne živi sebi i za sebe, Otac nije sam, nego je u istinskom zajedništvu sa Sinom, a to mu omogućuje Duh Sveti koji Oca nadahnjuje da ljubi Sina, da rađa Sina, da vječno (bez početka, bez kraja i bez promjene) bude Otac. Duh Sveti od Oca čini uosobljeno očinstvo. Otac ne pozdravlja Sina da bi ga Sin zauzvrat pozdravio; Otac ne posuđuje Sinu da bi mu Sin uzvratio; Otac ne čini dobro Sinu da bi mu Sin vratio (usp. Mt 5,46-48). Otac u Duhu Svetom ne vidi sebe, nego Sina i daruje mu sve što jest i što ima osim onoga što mu ne može dati, a to je očinstvo. Na jednaki način Sin uzvraća vjerom i povjerenjem jer je Sin u Duhu Svetom upoznao ljubav koju Otac ima prema njemu i toj je ljubavi povjerovao po nadahnuću Duha Svetoga.
Ni Otac ni Sin ne žive ni u kakvom grču, tjeskobi ili strahu, ni u kakvoj zabrinutosti za neosobne stvarnosti kao što su potojanje, život, zdravlje, mladost, ljepota, moć, vlast, čast, mudrost, mir, utjeha, radost, slava, sjaj, sila, snaga, gibljivost, znanje i tako redom. Ni jedan od njih nije usmjeren na sebe ili na neosobne stvarnosti, nego je usmjeren na osobu onoga drugoga. Tako mogu istinski odahnuti od svake napetosti i u savršenom miru, opuštenosti i radosti živjeti blaženim životom za svu vječnot. Duh Sveti koji je božanski Jamac ili božansko Jamstvo, Zalog je ovog božanskog načina postupanja i života. Zato Bog mora biti Trojstvo i ne može biti nikako drugačije složen unutar sebe. Sve ostalo bila bi samoća, osamljenost i posljedično trpljenje, bol i patnja koja bi – produžena u vječnost postala pakao. A ovako, zahvaljujući Duhu Svetom i njegovoj ulozi u unutartrojstvenom životu, Bog je blaženostvo, sreća, zadovoljstvo, opuštenost – jednom riječju: raj.
Kakve to sve ima veze s nama? U Bogu vrijedi jednakost: tri osobe = jedno biće. U našem ljudskom svijetu vrijedi različita jednakost: tri osobe = tri bića (ili jedno biće = jedna osoba). Zato, kad je stvarao čovjeka na svoju sliku, Bog je čovjeka stvorio na sliku poglavito jedne od tri božanske osobe, jer kao jedno biće i jedna osoba, čovjek ne može biti istovremeno slika svih triju božanskih osoba. Čovjek je stvoren na sliku Druge božanske osobe, Sina. Čovjek je stvoren da prema Bogu ima isti odnos kojeg unutar Presvetog Trojstva Sin ima prema Ocu.
Zato, kad je stvorio čovjeka, Bog mu je zadao cilj koji nadmašuje sve ostalo na ovom vidljivom svijetu. Čovjekov cilj je sam Bog, tj. pobožanstvenjenje ili sudioništvo u božanskoj naravi u savezu ili odnosu prijateljstva, ljubavi, vjernosti i vjere. Čovjekov cilj ili svrha je život vječni u vječnom zajedništvu ljubavi i života s Bogom, a da bi postigao cilj koji nadilazi narav i strukturu čovjekove stvorene prirode, Bog mu je darovao nestvorenu milost: Duha Svetoga.
Prvom muškarcu i prvoj ženi (Adamu i Evi), Bog je u stvaranju udahnuo u dušu i Duha Svetoga da on bude božanski Jamac ili božansko Jamstvo Božje ljubavi, vjernosti i vjerodostojnosti. Naime, stvorivši čovjeka u idealnim uvjetima vremenitog, vidljivog svijeta i života (a te idealne uvjete jednom riječju nazivamo raj zemaljski), Bog je čovjeku dao vidljive i ograničene znakove ili jamstva, odnosno svjedočanstva svoje ljubavi. Međutim, ono što je manje ne može jamčiti za ono što je više i veće. Kućom koja vrijedi 100.000 eura ne može se jamčiti posudba ili kredit od 200.000 eura. Tako cijeli svijet nije dosta da bi posvjedočio ili jamčio da je Bog vječno vjeran čovjeku i da će čovjeku u vječnoj dinamici darivati postojanje, život, mladost, ljepotu, zdravlje, bogatstvo, moć, vlast, čast, ugled, slavu, znanje, mudrost, sklad, utjehu, radost, zadovoljstvo, blagostanje, slobodu, mir i svako drugo dobro.
Ono što Bog želi priopćiti čovjeku, neizmjerno je i beskonačno. I stoga, radi beskonačnosti darova Božjih i radi čovjekove ograničenosti, mora postojati vječna dinamika u kojoj Bog vjerno daruje čovjeku sve darove koji su čovjeku potrebni za blaženstvo i mora postojati proporcionalni Jamac da će Bog biti vječno vjeran vječnoj dinamici darivanja vječnih i beskonačnih darova čovjeku. Nije Bog proizvoljno odredio da čovjek mora vječno primati u zahvalnosti i ovisnosti o Bogu razne darove ili milosti Božje kao što su postojanje, život, moć, utjehu i slično. Još je manje istina da je Bog namjerno čovjeka doveo u situaciju ovisnosti o Bogu po vječnom primanju postojanja, života, vlasti, zdravlja, sreće, radosti i drugih dobara, kako bi Bog čovjeka kontrolirao, kako bi njima manipulirao ili kako bi čovjeka spriječio da samostalno postane besmrtan, vječno blažen, sretan, radostan i slično. Jednostavno: odredivši čovjeka za Sebe, Bog je „prisiljen“ na vječnu dinamiku u darivanju i preostaje mu jedino trajno obećavati uvijek nove, veće i bolje darove čovjeku u beskonačnom procesu pobožanstvenjenja čovjeka, a vjerno ispunjenje vlastitih obećanja Bog jamči raznim jamstvima, kako stvorenim, tako i nestvorenim (Duhom Svetim i njegovim nadahnućima).
Duh Sveti u čovjeku nadahnjuje stav vjere u ljubav koju Bog ima prema nama. Duh Sveti čovjeku omogućuje da čovjek upozna ljubav koju Bog ima prema nama i da toj ljubavi povjeruje. Stoga je Duh Sveti beskrajno Jamstvo, božanski Jamac koji odgovara beskrajnoj vrijednosti za koju treba jamčiti.
Kao zaključak možemo reći slijedeće: kad se Bog odlučio čovjeka stvoriti za sebe (usp. Ef 1,5), tj. kad je Bog čovjekov cilj i svrha, drugim riječima kad se čovjekovo spasenje sastoji u čovjekovom pobožanstvenjenju i vječnom zajedništvu života s Bogom u prijateljstvu s njim, onda Bog nema drugog načina da to ostvari osim u vječnoj dinamici koja od Boga zahtijeva vjernost i vjerodostojnost, a od čovjeka vjeru i povjerenje. Stoga je jedini ispravni odnos čovjeka prema Bogu duh vjere ili vjernički stav, poput male djece koja imaju povjerenje u svoje roditelje i dobročinitelje i koja imaju sposobnost čuditi se ili diviti se uvijek novim, većim i boljim darovima koje primaju (usp. Mt 18,3).
A onda takav stav povjerenja u Boga trebamo prenijeti i u naše međuljudske odnose. Kad bi muž i žena imali povjerenja jedno u drugo kao što božanske osobe imaju povjerenja jedna u drugu, onda bismo živjeli u raju zemaljskom. Kad bi roditelji i djeca imali povjerenja jedni u druge kao što božanske osobe imaju povjerenja jedna u drugu, onda bismo živjeli u raju zemaljskom. Kad bi braća i sestre imali povjerenja jedni u druge kao što božanske osobe imaju povjerenja jedna u drugu, onda bismo živjeli u raju zemaljskom. Kad bi susjedi imali povjerenja jedni u druge kao što božanske osobe imaju povjerenja jedna u drugu, onda bismo živjeli u raju zemaljskom. Kad bi ljudi imali povjerenja jedni u druge kao što božanske osobe imaju povjerenja jedna u drugu, onda bismo živjeli u raju zemaljskom.
Mi ćemo takvo povjerenje imati nakon što svaki od nas bude u čistilištu posve pročišćen od svake natruhe istočnoga grijeha i svake trunke sebičnosti, proračunatosti, požude ili posesivnosti koja se rađa iz nepovjerenja u ljubav koju Bog ima prema nama i koju pobožanstvenjeni ljudi i anđeli imaju prema nama. Drugim riječima, bit ćemo u raju kad prispijemo u nebeski raj nakon svojega pročišćenja ili pobožanstvenjenja koje nas oslobađa od svake posesivnosti, pohlepe i želje za skupljanjem poput hrčka ili vjeverice za neku zimu, nestašicu ili crne dane. A dotle, može nam samo biti lakše i malo bolje nego nam je sada, ako se već na ovome svijetu prepustimo Duhu Svetom, njegovim jamstvima i nadahnućima, njegovoj zaštiti i utjesi jer on je Duh Branitelj i Utješitelj. Amen.
