Draga braćo i sestre!

            Slavimo danas dan duhovnih zvanja ili molitvu za buduće svećenike, časne sestre i redovnike po muškim samostanima. Molimo i za one koji su se već odazvali da budu ustrajni i vjerni svojem pozivu i da revno i sveto svjedoče za Gospodina.

            Isus je uzor svakoga Dobrog pastira i duhovnog zvanja jer je on ne samo propovijedao istinu nego i svojim djelima svjedočio za ljubav koju Bog ima prema nama kako bismo toj ljubavi povjerovali i na tu ljubav odgovorili ljubavlju, poštovanje, zahvalnošću i prijateljstvom. Na kraju, on se kao pravi naš Stvoritelj i Otac ujedno pobrinuo i za naše spasenje te je svoj život i svoje tijelo predao za naše otkupljenje i za našu dobrobit.

            Imamo dva susreta Isusa, dobrog pastira, u Ivanovom evanđelju, u kojima se Isus prema svojim sugovornicima odnosi milosrdno i ujedno pravedno. Vrlo slične riječi je izrekao ozdravljenom čovjeku koji je bio hrom i ženi preljubnici koju su mu licemjeri doveli kako bi ga iskušali i optužili, ma kakav sud Isus o tome donio. Zanimljivo, oba ova slučaja su se dogodila u jeruzalemskom Hramu, a to je mjesto gdje su se slavile žrtve i prinosile molitve Bogu, dakle, gdje su svećenici onoga doba vršili svoju svećeničku službu.

            Što je Isus rekao hromom čovjeku kojega je ozdravio? „Nakon toga nađe ga Isus u Hramu i reče mu: “Eto, ozdravio si! Više ne griješi da te što gore ne snađe!”“ (Iv 5,14)

            A ženi grešnici je rekao: „Reče joj Isus: “Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsada više nemoj griješiti.”“ (Iv 8,11).

            U oba ova obraćanja, Isus govori, upozorava, potiče ili zapovijeda, a sigurno ne moli svoje sugovornike: „Više ne griješi / idi i odsada više nemoj griješiti!“. Ozdravljenje hromoga značilo je ujedno i oproštenje grijeha ili ozdravljenje duše, tj. ozdravljenje je bilo proročki znak, vanjski znak nutarnje i nevidljive milosti ili dara Božjega, Božje brige za cijeloga čovjeka jer naši grijesi i udaljavanje od Bog, naše ustezanje Bogu, naše narušavanje prijateljstva s Bogom, dovodi do toga da smo daleko od izvora zdravlja, života, dobrobiti, a to nas na kraju dovodi do tjelesnih bolesti i nemoći, tegoba i problema. Znači, taj put kad su susreli Isusa ili još bolje kad je Isus susreo njih jer se Isus samoinicijativno približio hromom čovjeku u Hramu, a svojom providnošću je rasporedio da mu ženu grešnicu dovedu k njemu u Hram, taj put je Isus posve besplatno, bez ikakvih uvjeta, ucjena, prijetnji ili kazni jednostavno ozdravio uzetoga i oprostio smrtnu kaznu ženi grešnici. Međutim, nakon ozdravljenja odnosno oproštenja, izrekao je rečenicu koju ne smijemo olako uzeti ili previdjeti: „Više ne griješi / idi i odsada više nemoj griješiti!“. Možemo li mi, kad primimo kakvu Božju pomoć, milost, dar, oproštenje i slično, možemo li mi do kraja zemaljskoga života postupati po ovoj Isusovoj opomeni, poticaju, naredbi, zapovijedi, upozorenju?

            Tko to od nas može? Naizgled ili na prvi pogled sve je tako lako i čak povoljno za ozdravljenog i za ženu kojoj je oprošteno. Međutim, je li to baš tako? Jesu li njih dvoje poštivali tu Isusovu riječ? Bismo li mi do kraja života, da recimo u jednom trenutku dobijemo veliko čudo ili uslišanje u svom životu, bismo li mi pazili da više ne griješimo? Pa tko to može? Na drugom mjestu u evanđelju, kad su se učenici snebivali nad nekim Isusovim jednako tako teškim zahtjevom i pitali „Pa tko se onda može spasiti?“, Isus im je rekao: „Ljudima je to nemoguće, ali ne i Bogu, ta Bogu je sve moguće!“

            Dakle, znajući da je čovjeku, ostavljenom samom sebi, nemoguće ostvariti ovaj Isusov zahtjev, naredbu, zapovijed, opomenu, poticaj… Isus je poslao ljudima Duha Svetoga. Zato u krštenju primamo u svoju dušu treću božansku osobu, Duha Svetoga, s njim i tri božanske kreposti vjeru nadu i ljubav, a onda u krizmi primamo dodatne njegove darove. Time od Boga primamo nadahnuća, svjetlo i snagu da na dugi rok, tj. doživotno možemo izbjegavati grijeh, ne griješiti, odnosno ispuniti ono što Bog od nas očekuje. No, Duh Sveti stanuje u najdubljem središtu naše duše i mi s njim moramo iz dana u dan surađivati. Moramo činiti napor da vjerujemo njegovim nadahnućima, da slijedimo njegova prosvjetljenja i da se poslužimo njegovom snagom kako bismo se mi osobno oduprli napastima i grijesima. Još u Knjizi postanka, na početku čovječanstva, Bog je rekao Kajinu: „grijeh ti je kao zvijer na pragu što na te vreba; još mu se možeš oduprijeti“ (Post 4,7). I tako je to svaki put kad zli duh donese neku napast ili zlu sugestiju. Iz dana u dan. Nema oslobođenja jednom zauvijek, pa da na ovom svijetu budemo mirni. Čak je i sv. Pavao molio Isusa da ga oslobodi napasti i da se ne mora više duhovno boriti, odnosno da može do kraja života biti siguran da odsada neće više griješiti, ali mu Isus nije uslišio tu molbu nego mu je ovako odgovorio: „Dosta ti je moja milost jer snaga se u slabosti usavršuje“ (2 Kor 12,9).

            Eto, Bog nam nije oduzeo borbu, mogućnost pada i grijeha, nego nam je dao snagu da svaki put kad se nađemo u bližoj grešnoj prilici, pobijedimo ili da se odupremo napasti i da više ne griješimo. Znamo iz iskustva kako to kod nas ide. Međutim, upravo u tome se i očituje Božja mudrost i dobrota: zvijezda se od zvijezde razlikuje sjajem, veličanstvom, vrijednošću i ljepotom, a tako se i čovjek od čovjeka razlikuje. Bog je svima dao mogućnost da od sada više ne griješe, da žive pravedno, pošteno, čestito, sveto, čisto, savršeno, dobro i tako redom. Koliko će tko surađivati s Bogom, s Duhom Svetim u svojoj duši, to pokazuje život svakoga od nas.

            Čovjeku kojega ozdravio, Isus je rekao i jedan dodatak: Više ne griješi da te što gore ne snađe. Što bi ga to moglo gore snaći, što se to čovjeku moglo gore dogoditi ukoliko nastavi griješiti? Pa, mogao bi završiti u paklu, u stanju vječne patnje, muke, trpljenja, tame, osamljenosti, ugroženosti, straha, tjeskobe i svake druge neugode i zla. Isus tvrdi da će čovjeka nešto gore snaći ukoliko nastavi griješiti. Nije točno rekao što, ali je rekao da će se to sigurno dogoditi. Osim pakla, čovjeku se mnogo toga gorega može dogoditi od uzetosti, hromosti, tjelesne bolesti i invaliditeta. Ostavljeno je nama da si zamislimo ili da dokučimo što bi to moglo biti. A na naše iznenađenje to može biti svašta. Nije Isus rekao kada će nam se što gore dogoditi, u kojoj mjeri i na koji način. Najgore je ako nam patnje dolaze po patnjama naših bližnjih: što ima roditeljima gore nego da imaju trajno bolesno dijete, ostati prerano udovac ili udovica, doživjeti neku veliku nesreću s dugotrajnim posljedicama? Mi se ne možemo ničim osigurati da nam se nešto strašno neće dogoditi, ali isto tako ne možemo trajno živjeti u strahu i iščekivanju nečega užasnoga. Jedino što možemo je surađivati s Duhom Svetim, poštivati Boga, njegovati prijateljstvo s Bogom i pouzdavati se u njegovu dobrotu i velikodušnost.

Amen.

ČETVRTA VAZMENA NEDJELJA. Nedjelja Dobrog pastira

ČITANJA:
Dj 2,14a.36-40; Ps 23,1-6; 1 Pt 2,20b-25; Iv 10,1-10