Draga braćo i sestre!
Isus je neko vrijeme svojega života boravio u inozemstvu, u ovom slučaju u Libanon. Epizoda koju tumačimo počinje tvrdnjom da je neka žena Kanaanka, iz libanonskih krajeva oko grada Tira ili Sidona, izašla (odakle: iz svoje kuće, iz grada, iz svoje ulice?) i počela glasno dozivati Isusa i tražiti njegovu pomoć. Evanđelje nam kaže da je vikala prema Isusu.
Zanimljivo je da ga oslovljava naslovom koji je karakterističan za Židove: „Sine Davidov!“ Znači, poznavala je činjenicu da je Isus činio čuda i proročke znakove, vjerovala je da joj Isus može i hoće pomoći i obratila mu se kao Židovu, kao članu Starozavjetnog izabranog naroda, iako sama nije pripadala tom narodu. Možda je na neki način došla u dodir sa Židovima, svojim susjedima ili poznanicima, ili je čula priče koje su se širile o Isusu i izvan granica tadašnjeg Izraela (bolje reći Galileje, Judeje i Samarije).
Međutim, prva Isusova reakcija na ženinu molbu je potpuno ignoriranje tj. izostanak bilo kakvog odgovora: nije tu ženu čak ni odbio. Nije joj se obratio, nije joj rekao „ne“, nije joj rekao „možda“, nije joj rekao „da dođe sutra, kad skupi sve potrebne papire i dokumente“ [malo sam sarkastičan zbog raznih šalterskih situacija]. Dakle, „on joj ne uzvrati ni riječi“. To je bila kušnja na koju je stavio vjeru ove žene kako bi nam bila primjerom i uzorom. Ni nama Bog ne odgovara na prvu našu molbu, želju, mušicu, hir, traženje… Stvarno je rijetko u životu da smo nešto Boga zamolili i dobili trenutačno uslišanje, bez odgađanja, čudesno i u roku odmah.
Na to prvo odbijanje, jer neuvažavanje i neodgovaranje je isto što i odbijanje, žena nije odustala. Nije u oholosti i drskosti počela psovati, prijetiti, nije uvrijeđeno odmah otišla i rekla u sebi: „dobro, naći ću ja sebi drugog boga ili doktora“, nego je nastavila zapomagati. Kako to znamo? Iz reakcije Isusovih učenika. Oni su mu se obratili: „Pristupe mu na to učenici te ga moljahu: “Udovolji joj jer viče za nama.”“ Učenicima je već bilo neugodno jer iz konstrukcije ‘viče za nama’ možemo zaključiti da su hodali po cesti ili ulici i da su se prolaznici ogledavali za ženom, Isusom i učenicima, pa je učenicima bilo neugodno zbog „cirkusa“ i gužve koja se stvarala. Ovdje imamo paralelu s Isusovom prispodobom kako ‘uvijek treba moliti i nikada ne odustati’, tj. treba biti uporan: kao što je nepravedni sudac u Isusovoj prispodobi o ustrajnoj molitvi uslišio dosadnu udovicu „samo da je se riješi, a ne zato što se Boga boji ili zato što za ljude mari i ima sućuti i odgovornosti“, tako su i ovdje učenici rekli Isusu da joj da to što traži, samo da je se riješe, da ne viče više za njima i da im prestane biti neugodno.
Međutim, onda dolazi drugo odbijanje: ovaj put izričito iako indirektno. Isus odgovara svojim učenicima, ali tako da ga može čuti i žena: „Poslan sam samo k izgubljenim ovcama doma Izraelova“. Drugim riječima, poslan sam samo Židovima, strance ne uvažavam. Što i nije bilo posve točno jer je onom Rimljaninu, satniku, ozdravio slugu, primio je poklon triju mudraca i mogli bismo još toga nabrajati… No, žena se i opet nije dala smesti. Ponovila je čin poniznosti i vjere, nije otišla uvrijeđena i nije prigovarala Isusu: „Kakav si ti to čovjek (ili kakav si ti to Bog)? Kako možeš ljude tako vrijeđati po nacionalnoj osnovi“?
Što je napravila? Evanđelje nam kaže: „Ali ona priđe, pokloni mu se ničice i kaže: “Gospodine, pomozi mi!”“ Dakle, prišla je unatoč odbijanju, poklonila se ničice, a to znači licem do zemlje, nije jednostavno kleknula ili se naklonila, nego je učinila čin kojim se iskazuje poštovanje i čast prema Bogu, a onda je rekla jednostavno: „Gospodine, pomozi mi“, što je značilo slijedeće: „Ja znam da nisam članica Crkve, nisam članica izabranog naroda, nisam poštivala deset zapovijedi, nisam živjela sveto, čisto i savršeno; ja nemam zasluga pred tobom, ne pozivam se ni na kakve privilegije (povlastice: nisam kćer, žena ili sestra kakvog svećenika, proroka, pravednika, nisam nositeljica Božjih obećanja…), ne pozivam se ni na kakva svoja prava ili zasluge… ja nemam ništa pred tobom. Ja sam obična žena i grešnica koja ne zaslužuje ni tvoju pažnju ni tvoj odgovor, ni tvoje uslišanje. Ali, ja vjerujem da si ti tako dobar da ćeš me uslišati samo zato što si dobar i što to hoćeš u svojoj slobodi. Ja računam samo na tvoju dobrotu. Ja apeliram samo i isključivo na tvoju dobrotu. Ja VJERUJEM da si ti DOBAR Bog“.
Uslijedilo je još jedno odbijanje, još jedan hladan tuš, još jedno poniženje i kušnja, ovaj put na osobnoj razini. Dok je rečenica „Poslan sam samo k izgubljenim ovcama doma Izraelova“ bila uvreda po nacionalnoj osnovi, dotle je rečenica: „Ne priliči uzeti kruh djeci i baciti ga psićima“ uvreda po osobnoj osnovi. Žena je uspoređena sa psom, u ženskom rodu bila bi kuja, što je u hrvatskom posebno pejorativno i odbojno. Malo je ova uvreda ili kušnja ublažena deminutivom koji Matej i Marko stavljaju Isusu u usta: „A on joj govoraše: “Pusti da se prije nasite djeca! Ne priliči uzeti kruh djeci i baciti ga psićima. (Mk 7,27)“. I opet se žena nije dala smesti niti uvrijediti. Što bi neka ohola, drska ili umišljena osoba napravila koja bi smatrala da ima pravo na Božju milost i uslišanje i čudo? Možda bi se porječkala s Isusom, odbrusila kako ona nije pseto i da se tako s ljudima ne razgovara, da ima ona svojih „ljudskih prava“ po povelji UN-a i EU-a i Istambulske konvencije i da će ga tužiti Sudu za ljudska prava, inspekciji ministarstva obrazovanja, zdravstva ili najobičnijem USKOK-u, da se prenesemo u današnju situaciju.
Dakle, žena se nije dala smesti nego je i opet učinila herojski čin vjere i poniznosti. Odgovorila je ovako: „Da, Gospodine! Ali psići jedu od mrvica što padaju sa stola njihovih gospodara!“ Što znače ove njezine riječi? Ponajprije kratka rečenica: „Da, Gospodine!“ = Točno, Isuse, Bože, Gospodine, Gospodaru neba i zemlje, moj Gospodaru, moj Gospodine. Ti si u pravu, istina je to što si rekao. Slažem se s tim. Ne priliči uzeti kruh djeci i baciti ga psićima ili: Pusti da se prije nasite djeca! Ne priliči uzeti kruh djeci i baciti ga psićima. Žena nije proturječila Bogu i nje se pravila pametnija od Boga. Nije poučavala Boga, nije mu propisivala što će raditi i kako i kada postupati. Nije Bogu rekla da je on, Bog, u krivu.
A onda druga rečenica: „Ali psići jedu od mrvica što padaju sa stola njihovih gospodara!“ znači ovo: kad ti najprije nagradiš, namiriš, počastiš i obdariš svoje ukućane, svoje prijatelje, anđele, arkanđele, serafine i kerubine, svece, blaženike, pravednike, misionare, apostole, požrtvovne duše koje su se žrtvovale za tebe i koje su ljubav prema tebi pokazivale i dokazivale propovijedanjem i dobročinstvima u teškim, dugotrajnim, kontinuiranim i višekratnim okolnostima života, kad namiriš da se prije nasite djeca, tvoja djeca koja su posinjena po Duhu Svetom koji prebiva u njima, po velikim i svetim djelima koja su činila za tebe, ja VJERUJEM da ostaje nešto tvoje DOBROTE i za nas koji ništa ne zaslužujemo. Ja vjerujem i priznajem da sam na kraju, na dnu, na začelju, da sam poput psića ispod stola gospodara (Gospodara = Boga), a za stolom sjede i goste se tvoja djeca i veliki prijatelji: vjerni anđeli i arkanđeli, sveci, pravednici, blaženici, mučenici, požrtvovni ljudi ponizna srca i ljudi i anđeli koji su te poštivali, tebi zahvaljivali, za tebe činili žrtve, velika i teška djela…
Međutim, ja VJERUJEM u tvoje PREKOMJERNO PREOBILJE, ja VJERUJEM da si ti BOG PREOBILJA, da kod tebe ima NEIZMJERNO mnogo dobra koje se ne može iscrpsti i kad po stvarnom redu, po pravednom redu, namiriš i nagradiš najprije one koji su najzaslužniji i najbliži tvoje srcu: Blaženu Djevicu Mariju, nebeske anđele, svece, blaženike, pravednike, mučenike, požrtvovne i velikodušne duše… vjerujem da će ostati još nešto tvoje dobrote, tvoje moći i tvojih darova i za nas koji ne zaslužujemo ništa. Ja priznajem da sam grešnica, strankinja koja ne pripada ni Izabranom narodu Starog zavjeta, ni katoličkoj ni pravoslavnoj Crkvi, nemam primljenih sakramenata, nemam pravednih i dobrih djela… ja sam u stvari nitko i ništa, ja sam ona koja nisam, a TI SI ONAJ KOJI JESI. Pa, usliši me i zato što si dobar i zato što si prekomjerno, beskrajno bogat i moćan. [Sjetimo se da Bog uslišava uvijek u zadnji čas i uvijek više i bolje nego što smo ga molili: primjer s Izraelcima pri izlasku iz Egipta i primjer iz Kane Galilejske, a i pretekli ulomci nakon čudesnog umnažanja kruha.]
Sjetimo se jedne ljudske priče koju je neki naš akademik ispričao na početku jednog svojeg fiktivnog romana: na vrata grada Magnezija na Meandru došao je neki monah i pristupila mu je tada neka žena iz grada i zamolila milostinju za sebe i za svoje petero gladne djece. Kako nije imao ništa da joj dadne, a valjalo joj nešto dati, on odluči sebe prodati za roba nekom čovjeku, pa toj ženi dade sve zlatnike koje za se dobi. I, kaže priča, ne pokaja se taj monah kad je nakon mnogo godina robovanja saznao da ona žena nemaše petero djece i da ga prevari, štoviše, da bijaše prostitutka u tom gradu. Ne pokaja se taj monah za svoje djelo jer – mišljaše s pravom – dobrota mora biti za sve, pa i za lažljive prostitutke – ili neće biti ni za koga!
Dobro, dakle, svaka usporedba šepa. Zato i jest usporedba. No, koliko smo puta mi prevarili Boga kad smo na kraju ispovijedi rekli da se kajemo za svoje grijehe i to od svega srca, te da obećajemo da nećemo više griješiti. I dobili smo odrješenje. Da roba otkupi, Otac nebeski je Sina predao u smrt, kaže Hvalospjev uskrsnoj svijeći. Božje oproštenje nama, otvaranje vrata raja pred nama, Božji darovi koje smo primili, primamo i koje ćemo još primiti, dolaze nam ne zato što smo grešni i nevrijedni, nego UNATOČ tome što smo grešni i nevrijedni.
Kako, dakle, postići od Boga uslišanje? Moleći u istom duhu i na isti način kako nam je to pokazano u epizodi o ženi Sirofeničanki: vjerujući samo u Božju dobrotu i samo u njegovo prekomjerno preobilje, ne oslanjajući se i na pozivajući se na svoja prava, zasluge, povlastice, znanja, vještine i slično. Bog je sve zatvorio u neposlušnost, da se svima smiluje, kaže danas Poslanica Rimljanima u drugom čitanju. Svi smo (osim BDM i Isusa) u istom sosu, svi smo mi ljudi grešni i jadni, poput psića koji mogu samo čekati mrvice koje padaju sa stola Gospodara. Neki, ali samo neki i to rijetki, stotine i stotine svetaca od milijardi i milijardi ljudi koliko ih je stvoreno od postanka svijeta do danas, zbog suradnje s Duhom Svetim, zbog svoje ljubavi, požrtvovnosti, zahvalnosti prema Bogu i prijateljstva s njim koje se očitovalo kroz godine i godine teških okolnosti na ovome svijetu, dobiju pozivnicu da sjednu za stol u Kraljevstvu nebeskom s Ocem i Sinom i Duhom Svetim te anđelima njegovim.
Amen.
dr.sc.vlč. Željko Blagus, župnik u Josipdolu i Cerovniku
Nedjelja, 20. 8. 2023.
DVADESETA NEDJELJA KROZ GODINU
ČITANJA: Iz 56,1.6-7; Ps 67,2-3.5-6.8; Rim 11,13-15.29-32; Mt 15,21-28
