Nedjelja, 19. 11. 2023., TRIDESET I TREĆA NEDJELJA KROZ GODINU
ČITANJA: Izr 31,10-13.19-20.30-31; Ps 128,1-5; 1Sol 5,1-6; Mt 25,14-30

Draga braćo i sestre!
Već smo na kraju liturgijske godine, pa su i čitanja usmjerena na kraj našega života i na kraj ovoga svijeta koji će doći na sudnji dan. Stoga nam današnja prispodoba koju smo čuli objavljuje kako će to biti na kraju našega života i na kraju svega svijeta.

            Čovjek koji polazi na put je Bog Otac, Stvoritelj svega svijeta i Gospodar povijesti, ljudskog roda i svakoga čovjeka. Da, da, dobro ste čuli, on je naš Gospodar. Mi imamo Gospodara koji nas je stvorio i koji nas stoga posjeduje, mi smo njegovo vlasništvo i on s nama može gospodariti kako hoće. Ovakav govor nam nije ugodan za uši jer mi tobože „nikome ne robujemo“, čovjek kao osoba nije ničije vlasništvo, pa mi imamo svoja „ljudska prava“ i tako redom! Toga smo se naslušali preko radija, televizije, interneta, novina, obrazovanja u školama i na razne druge načine. A je li to baš tako? Robovlasnički sistem je formalno ukinut po raznim dijelovima svijeta u raznim razdobljima povijesti. Država koja se hvali najnaprednijom demokracijom na svijetu: Sjedinjene Američke Države, imale su robovlasnički sustav sasvim zakonito do unatrag sto pedeset godina otprilike. A onda je ostala rasna podijeljenost u nekim dijelovima SAD-a sve do sredine prošloga stoljeća tako da bijelci i crnci nisu koristili iste javne prostore, nisu imali ista prava i mogućnosti i tako redom. Mislite da je danas mnogo drugačije?

            Nikad u povijesti čovječanstva nije bilo toliko ropstva koliko danas, dakle u dvadeset i prvom stoljeću! Postoje ljudi koji se nalaze u pravom ropstvu i iskorištavani su za seksualne usluge i po zapadnim zemljama i po azijskim i afričkim državama. Doduše, države će reći da to nije zakonito, da je to kriminal, da se države bore protiv toga, ali ostaje činjenica da mnogo djece i žena robuje raznim ljudskim gospodarima. Isto se odnosi i na neplaćeni ili tako slabo plaćeni rad da se u stvari radi o ropstvu.

            A onda su tu razne druge vrste skrivenog i profinjenog ropstva koje se tako ne naziva službeno od strane države ili sudova ili javnih medija, ali se u stvari radi o ropstvu jer nismo slobodni odlučivati ili djelovati kako bismo htjeli. Jedno od najočitijih područja je ono novčano ili bankarsko. Probajte od svojega poslodavca ili poduzeća tražiti da vam plaću isplate na ruke. Tko još prima penziju tako da mu poštar donese novčanice i kovanice u torbi na kućni prag? Jednom otvoreni poslovni račun za pravne osobe nije se donedavno u Hrvatskoj mogao ukinuti bez prethodnog ukidanja pravne osobe tj. njezinog brisanja iz sudskog registra pravnih osoba, a to je značilo da neka župa, na primjer, čak i ako ne treba poslovni račun u banci, ne može ga zatvoriti i mora banci plaćati svaki mjesec naknadu za vođenje računa, a to je u stvari ropski odnos gdje je župa prisiljena imati otvoreni račun u banci i ne može ga svojevoljno zatvoriti, pa se to pravno tretira kao neslobodni ekonomski odnos, što doslovno znači ropstvo.

            Pokušajte otkazati televizijsku pretplatu ili odvoz smeća pa ćete vidjeti da to nije samo tako. Pokušajte upisati dijete u vrtić ili u školu ako nije cijepljeno protiv ovoga ili onoga. Pokušajte u rodilištu spriječiti medicinsko osoblje da vam odmah nakon poroda ne cijepe dijete protiv ovoga ili onoga. Ni pitati vas neće da li pristajete ili se protivite. To je kao da vam netko odnese dijete nakon poroda i odmah ga obreže i učini Židovom ili muslimanom. Biste li se pobunili? Smije li medicinska sestra bez znanja i pristanka roditelja krstiti na svoju ruku dijete čim se rodi? Pa kako ga onda mogu cijepiti, a roditelje koji bi to spriječili ili pokušali spriječiti, na silu kazniti? Nisu sva cjepiva ni potrebna niti su bez ikakvih štetnih posljedica, nego imamo sve više djece s autizmom i drugim bolestima koje su posljedica štetnih popratnih pojava od cjepljenja.

            Pokušajte bilo što napraviti u društvu bez osobne iskaznice, bankovnog računa, svjedodžbe, izvoda iz matične knjige rođenih ili vjenčanih, sudskog dokumenta ovoga ili onoga, potvrde, kartice, papira… pa ćete vidjeti koliko ste slobodni i koliko vas se ne nadzira ili koliko se s vama ne gospodari. Morate imati osobnu iskaznicu, a da biste ju napravili, morate to platiti državi. Isto ili jako slično vrijedi i za bankovne kartice: nekada je na poleđini kartice pisalo: ova je kartica vlasništvo te i te banke i na zahtjev banke mora biti vraćena, a banka vam svaki put kod izdavanja kartice naplati troškove izrade vaše kartice. Pa ako ste vi platili karticu, čija je onda ona: vaša ili pripada banci? Ako je bankovna, zašto ju onda vi morate platiti? Kako se zove to kad morate platiti za nešto što nije vaše? Je li to ropstvo? Pokušajte kao mladi čovjek kupiti sebi kuću, stan, automobil ili strojeve za rad za svoje poduzeće ili obrt. Gdje ćete naći novac? Pa u bankama, uz kamate i uz uvjet da vlasništvo nad onim što ste kupili kreditom prepišete na banku do kraja otplate kredita. Pa je li to onda vaše ili bankovno? U mnogim zemljama na zapadu uvijek morate plaćati neki novac za svoje zemljište, nekretninu ili čak i pokretno vlasništvo. Naime, ako iznajmjuljete stan ili zemlju za obrađivanje, plaćate najamnimu, a ako posjedujete neko zemljište ili kuću ili stan, plaćate porez na nekretnine državi. Tako uvijek nekome plaćate: ili državi ili najmodavcu. Pa je li to ropstvo?

            Pokušajte se visoko obrazovati na zapadu kako biste s fakultetskom diplomom dobili dobro plaćeni i siguran posao u životu. Trebaju vam veliki novci i skupi krediti jer obrazovanje jako puno košta i poslije toga mnoge specijalizacije i subspecijalizacije, tako da u stvari ne možete samo tako postati sudac, advokat, javni bilježnik, liječnik, zubar, kirurg, političar, ekonomist, direktor, kontrolor leta, pukovnik, general, admiral, kipar, slikar, operni pjevač, glumac ili štogod slično bez dobre podloge i pozadine. Imaju li svi jednake mogućnosti? Jesu li svi slobodni razviti svoje mogućnosti i talente?

            A prispodoba nam govori da je Bog svoje talente ljudima podijelio besplatno, iako nije podijelio jednako. „Jednomu dade pet talenata, drugomu dva, a trećemu jedan – svakomu po njegovoj sposobnosti“, dakle, nije podijelio nepravedno, jer na kraju nije ni očekivao jednak rezultat. Kad prispodoba kaže: „I otputova“, onda se misli da je Bog nakon stvaranja svakoga čovjeka nama podario slobodu i slobodan izbor te dovoljno prostora da samostalno i odgovorno sa svojim vremenom i životom postupamo u skladu s njegovim zakonitostima, tj. moramo živjeti odgovorno i proći zemljom čineći dobro, a ne smijemo ljenčariti. Za Adama i Evu se kaže u Knjizi postanka da im je Bog nametnuo zakon rada: Plodite se i množite, zemlju sebi podložite. Dakle, ljudi imaju nalog da obrađuju zemlju, da ju čuvaju i na njoj ostvaruju dobra djela. „Onaj koji je primio pet talenata odmah ode, upotrijebi ih i stekne drugih pet. Isto tako i onaj sa dva stekne druga dva“. Ovo su primjeri odgovornih i dobrih ljudi koji su svoje vrijeme koristili da bi bili slični Bogu, da bi bili aktivni, korisni drugima, da bi imali smisla i vrijednosti u životu. Bog je jednostavno postavio zakon da od nas očekuje da nešto dobro i plemenito napravimo u životu. Ne moramo i ne možemo svi ostvariti isto i jednako, ali se svi moramo potruditi proći zemljom čineći dobro, a ne biti komotni, lijeni, neodgovorni, nemarni, površni ili ravnodušni odnosno mlaki i nezainteresirani za svoje bližnje ili za Boga i njegova očekivanja od nas, jer i Bog ima svoja očekivanja i nadanja prema nama. „Nakon dugo vremena dođe gospodar tih slugu i zatraži od njih račun“. Ova rečenica znači da će doći kraj života svakoga od nas i kraj svega svijeta kad ćemo morati Bogu polagati račun o svojem životu i o tome kako smo utrošili svoje vrijeme, kako smo postupali i što smo radili. Mi se možemo buniti protiv ovoga koliko god hoćemo, ali Bog neće promijeniti svoj odnos prema nama i svoju odluku ili zakonitost. Na vrijeme nas je upozorio da na kraju svojega života pred njim imamo odgovornost za to što smo radili tijekom svojega života, kako smo živjeli i kako smo se ponašali jedni prema drugima, kako smo koristili svoje vrijeme, jesmo li živjeli korisno, odgovorno, požrtvovno, uslužno, dobro, plemenito, ljubazno, pošteno i čestito ili smo bili lijeni, nemarni, bezobzirni, bešćutni, okrutni, grubi, nasilni i slično.

            Bog će svakome od nas suditi bez obzira kako se mi prema tome postavili i bez obzira što mi o tome mislili. Zato nam je bolje da znamo što nas čeka i kako se pripremiti za svoj odlazak s ovoga svijeta, jer će posljedice nastupiti za nas bez obzira guramo li mi glavu u pijesak ili ne, bez obzira vodimo li mi računa o Bogu ili ne. Pred Bogom će se savinuti svako koljeno: nebesnika, zemnika i podzemnika, kaže Sveto pismo, tj. Bog je gospodar svih nebskih, zemaljskih i podzemnih bića i nitko njemu ne izmiče, nitko nije jači od njega i njemu će se pokoriti svako stvorenje. Bolje nam je da smo si s njim u prijateljstvu i u dobrim odnosima, bolje je za nas da o Bogu i njegovim zapovijedima i o njegovim zakonima vodimo računa, nego li da se ponašamo bezobzirno, bezobrazno, oholo, drsko, nepoštivajući ili buntovnički. Ne možemo nadvladati Boga niti mu možemo pobjeći. Ne možemo se od njega sakriti niti da zbrišemo direktno u pakao iz ovoga života, jer ćemo prije odlaska u pakao svakako doći pred njegovo lice, njemu se pokloniti i priznati njegovo gospodstvo, njegovu vlast i njegovo veličanstvo. A onda ćemo primiti po svojim zaslugama i po njegovom milosrđu te po njegovoj volji koja nije mušićava i proizvoljna nego stvarno objektivna, onostrana, nadnaravna, transcendentna i transcedentalna. Mora postojati neka garancija savršene objektivnosti i ta savršena objektivnost se krije u rečenici iz ove prispodobe: „I otputova“. Čini se da je Bog odsutan iz ovoga svijeta, ne vidi ga se, ne osjeća ga se, ne puše nam svaki čas za vratom, ne osjećamo da nam sjedi na ramenima, da nas stalno snima nekim kamerama, mikrofonima, uhodama, zapisnicima i sličnim sredstvima. No, svaka misao koju pomislimo, svaka riječ koju izgovorimo, svako djelo koje učinimo, svaki propust koji napravimo, sve što istrpimo u životu, sve je zapisano u našoj duši koju Bog održava u postojanju i u njenom identitetu, u njenom podudaranju sa samom sobom kroza sve promjene koje doživljavamo i činimo u vremenu i prostoru. I naša je duša objektivni medij na kojem donosimo sav svoj život pred Boga te u njegovom svjetlu, u njegovoj mudrosti, po njegovim objektivnim zakonitostima vidimo kako se prosuđuju naša djela, propusti ili trpljenja, sve posljedice onoga što smo ostvarili, propustili ili isptrpjeli. S Bogom, s njegovim sudom, s njegovim kriterijima, s njegovom odlukom nema šale, a onda kad jednom dođemo pred njegovo lice u vječnost, onda više nema ni promjene. Nema tamo dopune, izmjene i vraćanja kako bismo nešto popravili, poboljšali, okajali, izmijenili. Imamo ovdje dovoljno prilike da budemo dobri, da budemo sveti, da budemo pošteni, da budemo požrtvovni, ljubazni i fini. Ne treba nam reinkarnacija. Novi i drugi život. Sad sve znamo i sad po savjesti sve osjećamo. Sad možemo i moramo biti dobri.

            Dajmo već jednom shvatimo da nemamo vremena popraviti se, promijeniti se, obratiti se, usavršiti se, ako ne krenemo od danas, od sad. Od malih i mogućih stvari. Dajmo si reći da treba jednostavno i kroz srednju školu ići svake nedjelje na misu, da se treba i kroz život nakon vjenčanja svake godine nekoliko puta ispovijediti, pričestiti, redovito ići na misu, pokazivati redovito zanimanje za Boga, za njegovu osobu, za prijateljstvo s njim. Samo doći svake nedjelje na misu, ili bar dva puta mjesečno, samo se ispovijediti tri ili četiri puta godišnje, samo to mijenja život u svim segmentima i područjima, jer to je povezano s našim sveukupnim ponašanjem, mentalitetom, odnosom i prema našim bližnjima i prema ovom svijetu, a ne samo prema Bogu izravno.

            I za kraj, osvrnimo se ukratko na sam kraj prispodobe: „Uzmite stoga od njega talenat i podajte onomu koji ih ima deset. Doista, onomu koji ima još će se dati, neka ima u izobilju, a od onoga koji nema oduzet će se i ono što ima“. Izgleda pomalo naopako ovo što Isus govori, ali radi se o duhovnim, vječnim i nematerijalnim stvarnostima. Onaj koji je s pet talenata ili darova Božjih stekao drugih pet, dakle, netko tko se potrudio oko strpljivosti, blagosti, popustljivosti, milosrđa i ljubavi, dobit će još i znanje, mudrost, pravednost, jakost i mnoge druge darove, a onoga tko je prezreo Božje darove i koji nije upotrijebio ni vjeru, ni nadu ni pobožnost ni strah Božji, oduzet će se sve što je od Boga dobio te će bez ikakvih zasluga, prava ili povlastica, bez ikakvih darova Božjih o kojima ionako nije vodio računa, takvoga, dakle, koji je sve prezreo i obezvrijedio, takvoga će „beskorisnoga slugu izbaciti van u tamu, u pakao i vječnu muku. Ondje će biti plač i škrgut zubi.“

            Pazimo da se to nama ne dogodi i zato na vrijeme počnimo sa strahom i trepetom raditi oko svojega spasenja, te krenimo od najjednostavnijih i nalkaših i sigurnih stvari: krenimo svake nedjelje na misu, ispovijedajmo se i pričešćujmo se redovito, recimo Bogu svojim riječima nekoliko riječi prije spavanja svaki dan, pazimo da Boga ne žalostimo teškim grijesima i nastojmo ga obradovati dobrim djelima, darežljivošću, marljivošću i razvijanjem prijateljstva s njim.

Amen.

Dr.sc. Željko Blagus, župnik u Cerovniku i Josipdolu