Draga braćo i sestre!

            Sveti Josip nas je okupio danas ovdje na ovom posvećenom mjestu kako bismo po njegovom zagovoru zadobili velike duhovne i materijalne darove. Danas je proštenje, a to znači prosni dan, dan kad možemo zadobiti potpuni ili djelomični oprost za sebe ili za neku dušu u čistilištu, samo zato što smo pohodili ovu crkvu koja slavi svojega nebeskoga zaštitnika.

            Grijesi ostavljaju dvije posljedice: izravno vrijeđaju Boga i nose sa sobom vječnu posljedicu, tj. vječnu kaznu u paklu. Ta vječna posljedica grijeha oprašta se u ispovijedi ili u savršenom pokajanju koje čovjek rijetko ostvari jer se potrebno kajati ne zato što smo pakao zaslužili ili raj izgubili, nego zato i samo zato što smo Boga uvrijedili i ražalostili.

            Druga posljedica grijeha zove se vremenita, a nastaje tako što naši grijesi nanose štetu i nepravdu drugim ljudima i ostalim Božjim stvorenjima, pa tu štetu i nepravdu treba popraviti i ispraviti, tj. nadoknaditi, a šteta povlači za sobom kaznu, tj. trpljenje ili muku koju moramo ispaštati ili ovdje ili u čistilištu nakon smrti, a neki puta na oba mjesta. Kad bismo mi ili netko umjesto nas popravili posve štetu i nepravdu koju smo svojim grijesima prouzročili, onda bismo se oslobodili svih kazni i nesavršenosti i bili bismo spremni odmah poći u raj.

            Mi međutim ne vidimo koje su sve štete i nepravde proistekle iz naših grijeha, a nismo mnoge spremni ili voljni popraviti, a neke čak i ne možemo sami popraviti ni uz najbolju volju. Stoga nam je mnogo bolje da nam u pomoć pritekne Bog po dobrim djelima Isusa Krista, Blažene djevice Marije, sv. Josipa i mnogih drugih svetaca. Kad mi molimo Boga da dobrim djelima svetaca pokrije i nadoknadi naše štete i nepravde, mi molimo Boga za potpuni ili djelomični oprost. Taj oprost je različit od oproštenja koje se dobiva u ispovijedi i zato nije dosta samo se ispovjediti nego moramo još popraviti i vremenite štete i nepravde koje su proistekle iz naših grijeha ili moliti za sebe potpuni ili djelomični oprost. Djelomični oprost znači da se samo dio naših kazni oprašta jer se samo dio naših šteta i nepravdi popravlja. A potpuni oprost znači da Bog po zaslugama i dobrim djelima svetaca popravlja i nadoknađuje sve naše štete i nepravde.

            Osim za sebe, potpuni ili djelomični oprost možemo izmoliti i za neku dušu u čistilištu, ali za druge žive ljude, naše bližnje to ne možemo učiniti. Svatko na ovom svijetu mora moliti i potruditi se za sebe, a nakon smrti duše više ne mogu ništa aktivno zaslužiti nego mogu samo primati pomoć odozgor s neba, od svetaca, ili odozdo sa zemlje, od nas putem Crkve.

            Kako se postiže potpuni oprost? Potrebno je biti ispovjeđen tj. pomiren s Bogom, odnosno u stanju milosti ili prijateljstva s Bogom. Zatim, na dan kad se moli potpuni oprost potrebno je primiti svetu pričest, Tijelo Kristovo. Potrebno je na nakanu svetog oca (pape) izmoliti najmanje Očenaš i Zdravomariju, potrebno je oduravati grijeh (osjećati odbojnost ili nesklonost prema grijehu) i potrebno je učiniti neko djelo obdareno potpunim oprostom. To djelo može biti posjet crkvi na blagdan nebeskog zaštitnika te crkve, a to je danas ovdje u crkvi sv. Josipa. Prilikom dolaska u ovu oprosnu crkvu potrebno je izmoliti apostolsko Vjerovanje i Očenaš. Dakle, da rezimiramo ili sažmemo: potrebno je biti ispovjeđen, pričešćen i oduravati grijeh te izmoliti apostolsko Vjerovanje i Očenaš, te na nakanu sv. Oca barem jedan Očenaš i Zdravomariju. Mi ćemo to zajednički učiniti nakon pričesti, a prije svečanog blagoslova. Reći ćemo u tišini Bogu za koga želimo prikazati potpuni oprost, da li za sebe ili za nekoga u čistilištu, a onda ćemo zajedno moliti na glas propisane molitve. Oni koji se ne mogu danas pričestiti mogu dobiti djelomični oprost, a i to je puno. Nadalje, ako molimo za nekoga u čistilištu, a njemu više ne treba naša molitva jer je već prešao u raj, Bog će našu molitvu i oprost usmjeriti na onu dušu kojoj naša molitva najviše treba. Niti jedna molitva neće biti uzalud. I inače se možemo poslužiti potpunim ili djelomičnim oprostima, samo treba na to misliti, treba se oko toga potruditi. Kad god, bilo koji dan u godini, kad dođemo u crkvu, izmolimo cijelu krunicu prije mise, a onda se na misi pričestimo i nalazimo se u stanju milosti, tj. nemamo teškoga grijeha na duši, pa ako nakon mise još izmolimo Očenaš i Zdravomarijo na nakanu sv. Oca i prikažemo to za potpuni oprost, možemo zadobiti potpuni oprost za neku dušu u čistilištu ili za sebe. Jer krunica je obdarena od svete stolice potpunim oprostom pod uobičajenim uvjetima, kako se to kaže. A uobičajeni uvjeti su ispovijed, pričest i molitve na nakanu sv. Oca uz izvršenje oprosnog djela. Isto tako ako smo u crkvi pred slikama križnoga puta izmolili osobno ili zajednički križni put, pa se onda na misi pričestimo toga dana, možemo dobiti potpuni oprost. Na blagdan Svih svetih i na dušni dan isto tako možemo uz pričest dobiti potpuni oprost za nekoga u čistilištu, te naravno na dane proštenja ili nebeskih zaštitnika, kao što je to danas u ovoj crkvi.

            Kad bismo vidjeli kako su strašne patnje i muke u čistilištu, pazili bismo da uvijek kad možemo, izmolimo potpuni ili barem djelomični oprost za neku dušu u čistilištu ili za sebe, da sebi olakšamo položaj kad jednog dana umremo. Potrebno je za sebe redovito moliti jer mi tijekom života gomilamo grijehe i vremenite posljedice grijeha, te razne kazne koje ćemo morati podnijeti u čistilištu, pa je dobro s vremena na vrijeme olakšati dušu i svoje breme pred Bogom. Pravdi se Božjoj mora svakako u potpunosti zadovoljiti, bilo na ovome svijetu, bilo u budućem. Pa je onda svakome od nas u interesu da nam Bog pomogne i da dobrim djelima svetaca pokrije i nadoknadi naše štete i nepravde, osobito one koje mi sami ne možemo popraviti ili ih ne vidimo.

            Oprosti spadaju u obrede koji se zovu sakramentali, a to znači da njihova učinkovitost ovisi o moralnom stanju onoga koji oprost traži, o njegovom angažmanu i o njegovoj vjeri. Što se mi više uključimo i osobno žrtvujemo, to ćemo više za sebe i za duše u čistilištu postići. A onda, da bismo uopće zadobili potpuni oprost, netko je već davno prije naše molitve morao učiniti neko veliko dobro ili podnijeti neku veliku osobnu žrtvu kako bi Bogu podario dobrih djela i zasluga, prijateljstva i ljubavi tako da to pokrene Boga na djelovanje i da to bude korisno za nas ili za duše u čistilištu za koje tražimo potpuni oprost. Uzmimo, na primjer, svece i posebno neke izabrane duše žrtve, mistikinje koje su prihvatile Isusov poziv da dragovoljno s njim sutrpe za spas svijeta i raznih duša. To su osobe koje su toliko ljubile Isusa da su za njega bile spremne mnogo, odnosno sve učiniti i trpjeti. Zašto je trpljenje ili križ, odnosno bolest, muka i patnja toliko važna? Jer je u dobru lako biti s nekim prijatelj. Kad vam sve ide dobro i kad od Boga primate koristi i užitke, lako je s njim biti prijatelj. Ali tada niste sigurni jeste li u zajedništvu s Bogom samo zato što od Boga imate koristi i primate darove, odnosno uživate u raznim dobrima, ili vam je stalo do Boga, do njegove osobe, do njegovih misli, osjećaja i volje. No, kad ustrajete u zajedništvu s Bogom, kad ga poštujete i volite čak i u trenucima kad ne osjećate njegovu blizinu, pomoć, kad ne vidite korist od njega jer ne primate ili ne opažate neko dobro i užitak nego trpite, gubite nešto, bolesni ste, mučite se u nekoj životnoj situaciji, onda je to čista ljubav prema Bogu i Bog će to nagraditi velikim darovima u nebu, a već ovdje na zemlji, takve će duše raspolagati s velikim Božjim uslišanjima za druge. Jedna takva duša koja je za ljubav Božju dugo i jako trpjela, bila je bl. Alexandrina da Costa, Portugalka koja je umrla 1955. godine.

Aleksandrina Maria da Costa rođena je1904. u župi Póvoa de Varzima u Portugalu. Njen otac napustio je obitelj kada je bila vrlo mlada. Školovala se samo osamnaest mjeseci prije nego što je s devet godina poslana da radi na farmi. U tinejdžerskim godinama počela je raditi u Balazaru kao krojačica zajedno sa svojom sestrom.

Sa 14 godina, u ožujku 1918., jedan incident promijenio joj je život. Njezin bivši poslodavac zajedno s još dvojicom muškaraca pokušao je provaliti u njezinu sobu kako bi je silovao. Kako bi im pobjegla, Aleksandrina je skočila s prozora na visini od 4 metra jedva preživjevši. Od pada joj je slomljena kralježnica. Do 19. godine Aleksandrina se još uvijek mogla odvući u crkvu gdje je pogrbljena ostajala u molitvi na veliko čuđenje župljana. U ranim godinama Aleksandrina je zamolila Blaženu Majku za milost ozdravljenja. Trpjela je postupnu paralizu koja ju je prikovala za krevet od 1925. nadalje. Ostala je prikovana za krevet oko 30 godina.^[2]

Nakon prosinca 1938. redovito se dopisivala sa č. sestrom Luciom Santos (kojoj se ukazala Gospa Fatimska 1917. godine).

Prema njezinoj vatikanskoj biografiji od ožujka 1942., oko 13 godina do smrti, nije primala nikakvu hranu osim svete pričesti, a njezina je težina pala na oko 33 kilograma. Pregledali su je liječnici, bez znanstvenog objašnjenja kako je to moguće, pa su zaključili da se radi o očitom čudu.

Aleksandrina je proživljavala trosatnu muku Isusovu svakog petka, primajući mističnu milost živjeti u tijelu i duši sa Kristom u njegovim Patnjama tijekom Njegovih zadnjih sati života. Tijekom ta tri sata, njena bi paraliza prestajala da bi ona mogla “oživjeti” postaje Križa sa svojim pokretima u kojima bi trpjela iscrpljujuće tjelesne i duhovne boli. Također je bila i vrijeđana i mučena s đavolskim napastima protiv vjere i s ozljedama po tijelu.^[5] Prikazala je svoj život Kristu kao žrtvu za obraćenje grešnika i za mir u svijetu. Govorila je: „Živim jedino da slavim Boga i da spašavam duše.”^[6]

Mnogo je trpjela i to godinama, a kroza svoju patnju je dokazivala izvanrednu ljubav prema Kristu koju je Isus obilno uzvraćao

Preminula je 1955. godine na glasu svetosti.

Dana 25. travnja 2004. godine blaženom ju je proglasio papa sv. Ivan Pavao II. koji je izjavio da je njena tajna svetosti ljubav prema Kristu.

Kako sama nije mogla pisati zbog paralize, njena sestra je zapisivala dnevnik koji joj je bl. Alexandrina diktirala. Tako je na dan 16. lipnja 1944. zapisala da je Isus rekao Alexandrini: „Kćeri moja, dođi i odmori se te nađi utjehu u zagrljaju svoje nebeske Majke Marije. Nježno te miluju Isus i Marija. Dok je Isus govorio, osjećala sam njihovo draganje. Ljuljuškaju te anđeli. Dolazim ti reći, kćeri moja, da ima dodatnih dana za vrijeme kojih je, tvojom zaslugom, zatvoren pakao: udjeljujem ti četvrtak popodne na čast moje Euharistije i to zbog ljubavi koju gajiš prema njoj kao i zbog ljubavi koja me navela da u Oltarskom sakramentu ostanem na zemlji poput zatvorenika; a udjeljujem ti i srijedu ujutro na čast svetoga Josipa kojega toliko ljubiš; koliko samo čeznem, kćeri moja, vidjeti da je sveti Josip ljubljen i čašćen! Želim da razglasiš i objaviš svima da svaki onaj koji će njegovati snažnu i ustrajnu pobožnost prema svetom Josipu, neće mene tako teško uvrijediti do točke da bi se zauvijek izgubio u paklu. Ovo ti udjeljujem zbog ljubavi kojom se daješ surazapeti sa mnom.

            Ovo je za nas danas, na blagdan svetog Josipa jako važno. Isus je još 1938. ponudio bl. Alexandrini jedan duhovni ugovor: Tada joj je rekao: Ti sva pripadaš mome Srcu jer si mi se sva posvetila i predala, a ja sav pripadam tvome srcu. Hoćeš li sa mnom sklopiti savez? Ja sam mu odgovorila: O moj Isuse, hoću, ali se osjećam zbunjeno. Ti jasno vidiš moju bijedu. Ja sam samo ništavilo! – Što te to briga? Ja sam onaj koji te je izabrao baš s tom tvojom bijedom. Ti si mi dala sve. Ja tebi za uzvrat dajem sve. Dajem ti blaga svojega Srca. Daj ih onome kome želiš. Moje se srce prelijeva ljubavlju: razdjeljuj ju!

            Već je srednjovjekovni skolastičar i svetac, sv. Bonaventura u svojem djelu Brevilokvij (V, 1) napisao da imati Boga znači biti posjedovan od Boga. Duši koja se sva i u potpunosti preda Bogu i koja Bogu ništa ne uskrati nego prihvati sve što Bog traži od nje, takvoj se duši za uzvrat i Bog predaje u svemu i uslišava sve njezine molbe. Stoga je bl. Alexandrini da Costa darovao obećanje da će pakao ne nekoliko sati u tjednu, dok Alexandrina bude s njim mistično sutrpjela, biti zatvoren, tj. Nijedna duša u tim satima koja umre, neće otići u pakao. Naime, Isus joj je nekoliko puta potvrdio svoje obećanje kad su počela mistična sudjelovanja Alexandrine u Isusovoj muci petkom: da kao nagradu za njen pristanak da se dade mistično raspeti (i trpjeti stvarno u duši tijelu kao da je uistinu razapeta na križ), da će kao nagrada za tu njenu žrtvu biti zatvorene paklene dveri od petka u podne sve do nedjelje u podne. Zatim je to Isus, kako smo čuli produljio na četvrtak popodne i na srijedu ujutro poradi pobožnosti svetom Josipu, kako bi ljude potaknuo na posebni odnos povjerenja i poštovanja prema svetom Josipu.

            Sveti Josip je imao jako važnu ulogu u Isusovu životu na ovom svijetu, a ima i sada u nebu. I tako će ostati zauvijek. Za naizgled jako kratkotrajne žrtve ili prolazna djela na ovom svijetu, možemo dobiti od Boga vječna dobra. Tako moramo razumjeti da ne postoje stvarno nevažna ili nevrijedna djela na ovome svijetu. I male žrtve i naizgled lagane stvari koje tako lako propuštamo, ne bismo smjeli jer te stvari mogu imati vječne ili dugotrajne ili jako značajne posljedice. Svaka misao koju promislimo, svaka riječ koju izgovorimo, svako djelo koje napravimo ili propustimo, svaka žrtva koju istrpimo, koju prihvatimo i na koju pristanemo iz ljubavi prema Bogu, sve ima vrijednost, smisao i značenje pred Bogom. Mi Bogu ne možemo dati beskrajno vrijedne stvari, ali možemo Bogu dati na jednaki način na koji on daje nama. Kao što se on želi otvoriti nama, tako bismo se i mi morali otvoriti njemu. Kao što on voli nas, tako bismo mi morali voljeti njega, kao što on uvažava i poštuje nas, tako bismo i mi morali uvažavati i poštivati njega. Po mjeri po kojoj mi slušamo Boga, po to mjeri i Bog sluša nas. Kako Blažena Djevica Marija nikada Bogu ništa nije uskratila, tako ni Bog nikada nije njoj uskratio ništa. Po nadahnuću Duha Svetoga su sveti Josip, pa onda i drugi sveci kroz povijest Crkve, sve do ove bl. Alexandrine, na razne Božje zahtjeve i traženja odgovarali spremnošću i žrtvama. I bilo im je uvijek uzvraćeno. To je iskusila i još jedna velika španjolska svetica, sv. Terezija Avilska koja je jako promicala i preporučivala pobožnost prema sv. Josipu, do te mjere da je prvi samostan koji je osnovala, posvetila upravo svetom Josipu. Dakle, sv. Tereziji se dogodilo jednog dana da je u samostanu naišla na neko malo dijete koje ju je pitalo kako se zove, a on je odgovorila svojim redovničkim imenom: Ja sam Terezija od Isusa; onda joj je dijete odgovorilo: a ja sam Isus od Terezije. I tada je viđenje nestalo, a Terezija je razumjela da će se Bog brinuti za nju i za njene stvari i potrebe, ako se ona bude brinula za Boga i za njegove stvari i potrebe, tj. Ako bude redovito molila, ispovijedala se, pričešćivala se i provodila uredan kršćanski život.

            Zato nemojmo ni danas ni u buduće propuštati prigode da zadobijemo potpuni ili djelomični oprost. Potpuni oprost se može dobiti svaki dan, ali samo jedan potpuni oprost u jednom danu. Potrebno je samo znati da ako izmolimo krunicu ili križni put i pričestimo se u stanju milosti, te da ako nakon pričesti na nakanu svetog oca izmolimo Očenaš, Zdravomariju i Slavaocu, možemo dobiti potpuni oprost za nekoga u čistilištu ili za sebe. Što smo češće ispovjeđeni, to smo češće sposobni biti na pričesti; što češće nedjeljom ili radnim danom budemo na misi i pričestimo se, a da smo taj dan izmolili i krunicu, na primjer, to češće možemo dobiti potpuni oprost. Nije lako često se i redovito ispovijedati. Nije lako paziti da ne počinimo ni lakoga grijeha, nije lako biti svake nedjelje, a kamo li kroz tjedan koji dan na pričesti, nije lako još k tome izmoliti krunicu, križni put ili doći negdje na proštenje, nije lako sjetiti se da možemo i trebamo moliti za potpuni i djelomični oprost… Eto, jednom riječju nije lako zadobiti potpuni oprost, pa ni djelomični. Ali, nije ni tako taško ili nemoguće. Nemojmo propuštati prilike da činimo dobro. Uvjeti za zadobivanje potpunog ili djelomičnog oprosta potiču nas na pobožni i kreposni kršćanski život, traže od nas angažiranost i uključenost u duhovni i molitveni život, zahtijevaju od nas da vodimo takav stil i način života u kojem će rasti i razvijati se naše prijateljstvo s Isusom. Tome nas želi privesti i sveti Josip i ova svetkovina i ovo proštenje. Nemojmo se oglušiti!

Amen.