Nedjelja, 17. 3. 2024., PETA KORIZMENA NEDJELJA
ČITANJA: Jr 31,31-34; Ps 51,3-4.12-15; Heb 5,7-9; Iv 12,20-33

Draga braćo i sestre!

            Današnja nedjelja nam donosi evanđelje koje započinje zanimljivom molbom ili željom: „Među onima koji su se došli klanjati na blagdan bijahu i neki Grci. Oni pristupe Filipu iz Betsaide galilejske pa ga zamole: »Gospodine, htjeli bismo vidjeti Isusa.«“ To je u stvari temeljna želja svakog ljudskog srca. Svi smo mi stvoreni da vidimo Boga, da vidimo Isusa, njegovo lice, njegovu ljepotu, njegovo svjetlo, njegovo savršenstvo, njegov beskraj.

            Sveto pismo i Novog i Starog zavjeta kaže nam da se Boga ne može vidjeti na ovome svijetu i na životu ostati. Zašto? Zato što je Bog toliko lijep i privlačan da, kad bismo ga na trenutak ugledali, ništa drugo ne bismo željeli više gledati ni vidjeti, ni sa čime se baviti, nego jedino Bogom. Ne bismo mislili ni na disanje, ni na piće ni na jelo, ni na druge ljude, ni na kakve stvari… jednostavno bismo ostali uronjeni u gledanje ili motrenje Boga i bili bismo savršeno zaokupljeni njime jer je on smisao, svrha i cilj našega bića i našega života. On je ispunjenje svih naših čežnji i želja. On je nas stvorio za sebe i mi kroz ovaj život moramo proći čineći dobro kako bismo dospjeli, u čistoći srca i duše, u svetosti i pravednosti, u savršenstvu i ljepoti do raja, do otvorenog gledanja Boga, svetoga i pravednoga, savršenoga i beskrajno lijepoga i zanimljivoga.

            Bog je čista dinamika, uvijek nov, drugačiji, ljepši i bolji od onoga što smo do tada o njemu shvatili, dokučili, saznali, vidjeli ili doživjeli. Stoga nam nikada neće dosaditi gledati Boga, neće nam biti dosadno gledati u Boga, baviti se njime, voljeti ga, obožavati ga, klanjati mu se, diviti mu se, ljubiti ga, služiti mu, prijateljevati s njim, zahvaljivati mu i radovati se njemu.

            Mojsije, koji je bio najponizniji čovjek na svijetu, kako mu to priznaje samo Sveto pismo, jednog je dana poželio vidjeti lice Božje. Izrekao je to ovako: “Pokaži mi svoju slavu”, zamoli Mojsije. “Dopustit ću da ispred tebe prođe sav moj sjaj”, odgovori [Bog], “i pred tobom ću izustiti svoje ime Adonai. Bit ću milostiv kome hoću da milostiv budem; smilovat ću se komu hoću da se smilujem. “A ti”, doda, “moga lica ne možeš vidjeti, jer ne može čovjek mene vidjeti i na životu ostati. Evo mjesta ovdje uza me”, nastavi Gospodin. “Stani na pećinu! Dok moja slava bude prolazila, stavit ću te u pukotinu pećine i svojom te rukom zakloniti dok ne prođem. Onda ću ja svoju ruku maknuti, pa ćeš me s leđa vidjeti. Ali se lice moje ne može vidjeti.”

            Bog je otajstveno biće, uzvišeno, beskonačno i beskrajno. Njegovo lice, njegova osoba, njegova nutrina, njegova bit i srž se ne može obuhvatiti, shvatiti, proniknuti, ne može se Bogom ovladati, njime zagospodariti, ne može ga se spoznati do kraja, kao što možemo neke ograničene stvari u ovom svijetu shvatiti do kraja. Stoga, u vječnosti ćemo se baviti Bogom tako da nam nikad neće biti dosadno, nikad se nećemo umoriti ili zasititi. Uvijek ćemo biti žedni, ali ćemo uvijek moći piti s božanskog izvora ljepote i dobrote, mudrosti, bogatstva, slave i radosti.

            To je tajanstvena dinamika, gibljivost i pokretljivost u Bogu. U raju, u nebu, u Bogu, u prijateljstvu i u zajedništvu s njim ćemo biti na cilju, napokon ćemo naći smiraj i smirenje, napokon ćemo odahnuti od svih napredovanja i usavršavanja, napokon ćemo biti savršeni, sveti i posve dovršeni. Ništa nam neće nedostajati, sve će nam biti na raspolaganju i na dohvat ruke. Što god poželimo, bit će pred nama i bit će naše. Međutim, neće nam biti dosadno, nećemo nikada biti zasićeni, nećemo nikad ući u neku rutinu i ponavljanje stalno jedno te istog. Uvijek će nam biti zanimljivo i uvijek će u Bogu i u raju i u nebu biti nešto novo. Uvijek ćemo od Boga dobivati nove i nove i ljepše i vrednije i bolje darove. Kako ćemo to napredovati bijući na cilju, ne znamo. Kako ćemo to odahnuti i predahnuti u stalnom napredovanju i gibljivosti, pokretljivosti, promjeni, novosti? Ne znamo to sada izreći, ali tako će biti. Jedino tako nećemo patiti i trpjeti. Zamislite si da volite ići u kino i gledati filmove. Idete iz dana u dan u kino i svaki dan pogledate novi film. Međutim, jednog dana shvatite da ste vidjeli sve filmove koji su snimljeni i počnete gledati ispočetka iste filmove koje ste već pogledali. Kako ima nekoliko milijuna filmova koji vam se sviđaju, kad drugi put počnete gledati filmove koje ste već vidjeli, ispočetka vam nije dosadno jer ste neke detalje zaboravili, a neki su vam filmovi tako dobri da su vam zanimljivi i kad ih gledate drugi put. Međutim, kad-tad ćete opet pogledati sve filmove, i – ako nemate druge zabave ili interesa, onda morate opet ispočetka početi gledati sve filmove koje ste već vidjeli. I tako milijun puta pogledate milijun filmova i počne vam već biti dosadno i naporno i nezanimljivo gledati uvijek jedne te iste filmove. Jednako vrijedi i za sve drugo. Recimo da volite izlaziti u kafiće, restorane, noćne klubove, plesati, piti, pušiti, drogirati se, pjevati naglas u društvu, uvijek hodati po svadbama, rođendanskim proslavama, krstitkama ili bilo kakvim zabavama. Iz dana u dan jedno te isto, iako je na prvi pogled svaka zabava u nekom drugom lokalu ili u nekoj drugoj kući. Iako se ispočetka ljudi oko vas mijenjaju, ali ako milijune i milijune godine uvijek radite jedno te isto, tj. izlazite, jedete, pijete, pušite, drogirate se, plešete, zabavljate se, razgovarate… jednog dana vam i to dojadi i dosadi. Čega je previše, ni pas s maslom ne bi pojeo. Svakoj pjesmi dođe kraj. Sve na kraju dosadi i postane zasitno.

            Jedino čega se ne možemo zasititi jest Bog jer je on jedini beskonačan i beskrajan. Neizmjerno kreativan i uvijek nov. Uvijek isti, jedan te isti Bog, a uvijek nov, zabavan, privlačan, zanimljiv. Zašto ljudi ne vole ići u crkvu? Posebno mala djeca? Jer im je dosadno, glupo, ne razumiju što se tamo događa, ne doživljavaju ništa zanimljivo ni zabavno, ništa ugodno ni lijepo, moraju na miru sjediti i samo nešto gledati i slušati, a ne shvaćaju što je to, pa im to proizvodi neugodu. Kad nas ne bi zanimao balet, a morali bismo ići svaki tjedan dva puta gledati neku predstavu u kazalište, bilo bi nam očajno dosadno i teško da moramo dva sata na miru i tišini sjediti u kazalištu i buljiti u pozornicu gdje neke žene i muškarci dosadno plešu uz neku dosadnu i glupu srednjovjekovnu glazbu. Užas! Da nas ne zanima košarka, nogomet ili rukomet, a da moramo svaki tjedan tri puta ići gledati neku utakmicu, umrli bi od dosade i napora da moramo biti negdje gdje nas ništa ne zanima.

            Sreća naša, pa smo stvoreni za Boga i – premda to sad ne vidimo i ne osjećamo zbog posljedica istočnoga grijeha, naših osobnih grijeha i krivnji te zbog utjecaja ovoga svijeta i zlih duhova – u nama je ipak neizbrisiva i neugasiva čežnja i želja za Bogom. Stoga, ako se ne pročistimo i ne usavršimo na ovom svijetu, trebat će nam čistilište ili proces oslobođenja i pročišćenja duše nakon smrti, te ćemo se usmjeriti nepogrešivo na Boga.

Svi znamo onu bajku Hansa Kristijana Andersena: Ružno pače. Na kraju priče, nakon proljeća kad se izleglo i ljeta i jeseni kad je bilo progonjeno, te nakon duge mračne zime, napokon je došlo proljeće, novi život. Andersen veli da se pače nalazilo u močvari, usred trstikâ u času kad je sunce ponovno počelo blistati toplinom; ptičice pjevahu, stiglo je lijepo proljeće!

     Onda (pače) naglo podiže krila koja zašumiše snažno i na neuobičajen način, … a da toga nije bio ni svjestan, našao se odjednom u velikom vrtu, gdje su jabuke bile u cvatu, a grmovi jorgovana mirisahu i spuštahu svoje duge zelene grane sve do vode vijugavog kanala. Kojeg li lijepog mjesta, i koje li proljetne svježine! Iz guštare pred njim izbiše tri prekrasna bijela labuda; plutahu na vodi uz tihi šum svojih krila. Pačić prepozna predivne ptice (koje je vidio prošle jeseni kako lete na jug) i osjeti da ga preplavlja neka čudna žalost.

     -Ja želim ići k onim kraljevskim pticama! Ah! ubit će me snagom svoga kljucanja, jer se ovako ružan, kakav jesam, usuđujem približiti im se! no nema veze! bolje je biti od njih ubijen, nego izgrižen od patakâ, kljucan od kokoši, udaran od djevojke koja se brine o kokošinjcu, ili trpjeti muku zime!- I poletje u vodu, usmjerujući se i plivajući prema predivnim labudovima; ovi ga primjetiše i zaplivaše uza šum krila prema njumu. -Ubijte me samo!- reče jadna životinja, i spusti vrat k vodi očekujući smrt. Što li samo ugleda u bistroj vodi! Vidje pod sobom vlastiti lik, nije to više bila ptica kao prije, siva i neljupka, ružna i neugodna, i on je bio jedan labud.

     Kakve to veze ima što smo rođeni u kokošinjcu, ako smo izašli iz labuđeg jajeta?

            Pačić se našao u predivnom vrtu gdje su jabuke u cvatu, a grmovi jorgovana mirisahu… I mi ćemo se naći u vječnosti nakon smrti, u nebeskom Jeruzalemu gdje će pobjeći bol i jauci, gdje će rasti stablo života što rodi dvanaest puta, svakog mjeseca svoj rod. A lišće stabla bit će nam za zdravlje. I neće biti više nikakva prokletstva. Kao što Andersen opisuje tri labuda koji su iz guštare izbili i zaplutali prema našem pačiću, tako će nama u susret izaći Bog, presveto Trojstvo. On će prebivati s nama, mi ćemo biti narod njegov, a on će biti Bog s nama. Doći će k nama iz svoje onostranosti, iz nedostupna svjetla u kojem prebiva, kao što su ona tri labuda doplutala iz guštare. Guštik je simbol onostranosti, neprohodnosti, Božje otajstvenosti, njegove veličine i skrivenosti. Kao što smo čuli i u današnjem evanđelju mi ćemo napokon nesputano željeti samo jedno: vidjeti Boga, vidjeti njegovo lice, biti u ljubavi s njim.

            Taj Bog je u nas u času našega stvaranja upisao čežnju za nebom i tako ćemo mi nakon smrti jasno prepoznati nostalgiju za vječnom domovinom u kojoj nikad nismo bili, a tu smo nostalgiju stalno nosili u sebi tijekom zemaljskoga života i tu je nostalgiju gušio vrag, zli ljudi, naši zločesti vršnjaci, nesavršeni ili zli roditelji, nastavnici, okolina, naši grijesi… Bog će uništiti u nama sve što je smrtno, sramotno, raspadljivo, i nebožansko, a odjenut će nas haljinom spasenja, «haljinom koja će postati sjajna, bijela veoma – nijedan je bjelilac na zemlji ne bi mogao tako izbijeliti», zaogrnut će nas plaštem pravednosti i vijencem slave, besmrtnosti i svoje božanstvenosti. I otrt će nam svaku suzu s očiju, te smrti više neće biti, ni tuge ni jauka, ni boli više neće biti. Kao što je pače otkrilo da je labud u času kad je savinulo vrat da bude ubijeno i ugledalo svoj odraz u vodi, tako ćemo i mi, u času svoje smrti i nestanka s ovoga svijeta spoznati pravu istinu o sebi: u osobnom susretu s Bogom s onu stranu vremena i prostora, shvatit ćemo da smo posvojena djeca Božja, sinovi i kćeri Svevišnjega. Kakve veze ima što smo se rodili u krvi i plaču, u bijedi ove zemlje, u kokošinjcu – kako to simbolički priča Andersen – kad smo izašli iz labuđeg jajeta, iz ruke Božje, iz njegove stvarateljske volje i kad nas je on predodredio za sebe, za besmrtnost i pobožanstvenjenje, za dioništvo u božanskoj naravi. Blago nama ako ovo prepoznamo i počnemo tražiti već ovdje na ovome svijetu, te počnemo živjeti u poštovanju prema Bogu i u prijateljstvu s njim.

Amen.