VIII. tjedan kroz godinu, Četvrtak, 30. 5. 2024. PRESVETO TIJELO I KRV KRISTOVA -Svetkovina ČITANJA: Izl 24,3-8; Ps 116,12-13.15.16bc-18; Heb 9,11-15; Mk 14,12-16.22-26

Draga braćo i sestre!

            Slavimo blagdan presvetog Tijela i Krvi Kristove. To znači da obnavljamo svoju vjeru u Isusovu stvarnu prisutnost među nama u sakramentu svete mise, euharistije, pričesti, odnosno posvećenih hostija i posvećenog vina koje postaju Isusovo proslavljeno Tijelo i Krv.

            U XVI. Stoljeću su protestanti sjahali s konja na magarca, kako bi rekla jedna narodna poslovica, tj. umanjili su svoju vjeru u Isusovu stvarnu prisutnost u obliku posvećenoga kruha i vina, rekli su i počeli vjerovati da je to samo neki simbol ili znak, neko preneseno značenje Isusove prisutnosti među nama i da se u spomenu na Isusovu posljednju večeru ne događa pretvorba kruha u Tijelo Kristovo a vina u Krv Kristovu, nego se mi samo prisjećamo njegove žrtve i putem vanjskih i vidljivih znakova sebe podsjećamo na Isusovu žrtvu na Veliki petak te se potičemo na zahvalnost prema njemu i na nasljedovanje Isusove žrtve u smislu da i mi moramo poštivati volju Očevu iako nam je ponekad teško da ju razumijemo i provedemo u djelo.

            Međutim, prva Crkva koja je živjela i razvijala se tijekom života Isusovih apostola, a onda i biskupije i Crkvene zajednice koje su naslijedile apostole, kao i tako zvani Crkveni oci, biskupi, svećenici i đakoni koji su bili sveti i teološki učeni i koji su u prvom tisućljeću Crkve pisali o svetoj misi ili euharistiji, svi su bili uvjereni da Isusove riječi na posljednjoj večeri: „Ovo je moje Tijelo“ i „Ovo je moja Krv“ treba shvatiti doslovno i da je Isus stvarno moćan pretvoriti kruh u svoje Tijelo, a vino u svoju Krv. Da bismo mi to lakše pojeli i popili, samo na izgled, na izvana, kruh zadrži izgled i okus kruha, a vino izgled i okus vina, dok je u stvarnosti to zaista njegovo Tijelo i Krv. Bogu ništa nije nemoguće. Zaista nas mora čuditi ljudska glupost i nevjera, kad su nakon XVI stoljeća kršćanstva i vjere u Crkvi, najednom protestanti mislili da su svi prije njih bili u krivu, a da su sad odjednom oni u pravu. Što je bolje i više: vjerovati da je Bog stvarno među nama i da nam daje zaista svoje Tijelo za jelo i Krv za piće, ili vjerovati da je to tek obični znak ili prisjećanje bez stvarnosti? Zašto od onoga što je više i bolje silaziti na ono što je manje i lošije? Zašto ograničavati Boga i njegovu svemoć, njegovu dobrotu i njegovu ljubav? Ostajemo zabezeknuti ljudskom ludošću i nevjericom.

            No, ne treba se čuditi samo protestantima koji ne vjeruju u pretvorbu ili pretvaranje kruha u Tijelo Kristovo a vina u Krv Kristovu, treba se čuditi i pravoslavcima i katolicima koji u to vjeruju, a ne primaju redovito pričest iako bi mogli. Naime, da bi se pričest redovito primala, potrebno je biti u miru ili u prijateljstvu s Bogom, tj. bez teškoga grijeha, a da bismo se oslobodili teškoga grijeha, moramo zamoliti Boga da nam taj grijeh oprosti, a moramo ga zamoliti lijepo, ponizno, iskreno, stvarno i putem točno određenog reda ili obreda, a taj se ritual zove sakrament ispovijedi ili pomirenja. Moramo isto tako paziti na sebe, na svoje misli, riječi i djela od zadnje ispovijedi, dakle, moramo si postaviti neke uzde ili granice, potrebno je učiniti napor da ne griješimo, da s Bogom uredno i prijateljski komuniciramo redovito, neprekidno, dugotrajno, da ne pokušavamo magijski kontrolirati svoju sadašnjost i budućnost, da ne psujemo ili proklinjemo, da poštujemo starije, da se ne mrzimo, osvećujemo, podlo i zlobno, zlurado ili zavidno bližnjima ne štetimo, da ne bludničimo, da ne krademo i lažemo, da ne ogovaramo ili ne klevećemo, da ne težimo pohlepno za tuđim i tako redom. To su riječi saveza o kojima smo slušali danas u prvom čitanju. A to poštivanje Boga i njegovih riječi, njegovoga saveza s nama, njegovoga prijateljstva s nama, to je teško, naporno i zahtjevno. I zato se mnogi katolici i pravoslavci ne ispovijedaju redovito, ne kaju se često za svoje grijehe, a onda ne pristupaju ni pričesti, jer im se ne da stalno paziti na Boga i na njegove želje, odredbe, zapovijedi, zahtjeve i riječi. To znači da mnogim ljudima nije osobito stalo do Boga i do njegove osobe, do njegovih osjećaja, misli, odluka ili sjećanja, do njegovih maštanja, očekivanja, planova, jednom riječju, do njegove osobe. A to je velika šteta. Za te ljude, ne za Boga. Bogu ne šteti naša grešnost. Njega žalosti, iznenađuje, razočarava i rastužuje naša grešnost, površnost, mlakost, lijenost, naša glupost, nemarnost, ravnodušnost prema njemu i prema našem vlastitom dobru, probitku i napretku.

            Jer, u našem je najboljem interesu da smo si s Bogom u dobrim odnosima i da vodimo računa o njemu i o stvarima koje su njemu važne i do kojih je njemu stalo. Onda bi on osobno i izravno vodio računa o nama i o stvarima koje su nama važne i do kojih je nama stalo. O, kad bi me narod moj slušao: brzo bih pokorio njegove neprijatelje i ja bih osobno bio neprijatelj njegovih neprijatelja, ja bih onda svoj narod hranio pšenicom najboljom i sitio medom iz pećine. Bog bi nam davao ponajbolje svoje darove, a iznad svega, imali bismo njegovu zaštitu, njegovu pomoć i obranu protiv naših duhovnih i tjelesnih neprijatelja. Jer, živimo u svijetu i kojem su prisutni i zli ljudi i zli duhovi koje zli ljudi puštaju u ovaj svijet i koji djeluju po nadahnuću i savjetu zlih duhova. Ne živimo u neutralnom ili dobrom svijetu, nego u svijetu koji je ranjen grijehom, zlom, zločestoćom i u kojem nam smetaju i nanose štetu i nepravdu, zlo i patnju mnogi zli i zločesti ljudi i zli duhovi. Bez Božje pomoći i zaštite nikako ne možemo voditi dobar, miran, smiren, opušten i radostan život u kojem ćemo napredovati, nego osjećamo i doživljavamo razne prijetnje, ugrožavanja, nepravde, podmetanja, osvete, zavisti, prigovaranja, ometanja, štete, zla i zločine.

            U XXIII. Poglavlju Knjige izlaska Bog je ovako rekao svome narodu: „Šaljem, evo, svog anđela pred tobom da te čuva na putu i dovede te u mjesto koje sam priredio. [za nas riječi NA PUTU znače tijekom cijelog našeg zemaljskog života, a riječi MJESTO KOJE SAM PRIREDIO znače raj ili nebo] Poštuj ga i slušaj! Ne buni se protiv njega, jer vam neće opraštati prekršaje: ta moje je ime u njemu. [misli se ovdje na Krista Isusa kojega nam je Otac poslao i u kojem se nalazi Očevo ime, njegova osoba i osobnost] Ako mu se budeš vjerno pokoravao i budeš vršio sve što sam naredio, ja ću biti neprijatelj tvojim neprijateljima i protivnik tvojim protivnicima. [ovo je veliko obećanje koje se ostvaruje u mjeri u kojoj mi slušamo i poštujemo Boga, a mjeru određuje Bog po svojoj pravdi i po svojoj dobroti, odnosno po našim djelima, po stvarnosti koju mi ostvarujemo, a on prosuđuje iz onostranosti] Anđeo će moj ići pred tobom i dovesti te do Amorejaca, Hetita, Perižana, Kanaanaca, Hivijaca i Jebusejaca da ih uništim. [drugim riječima, do pogana, do sotonista i štovatelja vraga, zlih i zločestih ljudi lažu i ugnjetavaju tebe i tvoju djecu] Nemoj se klanjati njihovim kumirima niti im iskazuj štovanje; ne postupaj kako oni rade nego njihove kumire poruši i stupove im porazbijaj. [ovo je poziv da se ne povodimo za lažljivcima koji šire neistine o povijesti, geografiji, evoluciji i biologiji, o bolestima, lijekovima, ekonomiji, novcu, o spolnosti, o Bogu, na kraju krajeva; ne smijemo im se šutke pokoravati i slijepo ih slušati što nam naređuju preko interneta, televizije, radija, novina i na druge načine] Iskazujte štovanje Gospodinu, Bogu svome, pa ću blagoslivati tvoj kruh i tvoju vodu i uklanjati od tebe bolest. [kad bismo mi na dovoljno dugi rok ovo poštivali, stigli bismo vidjeti istinitost ovih riječi] U tvojoj zemlji neće biti pometkinje; ja ću učiniti punim broj tvojih dana. [pometkinja je žena koja pati od spontanog pobačaja ili neplodnosti] Pred tobom ću odaslati stravu svoju; u metež ću baciti sav svijet među koji dospiješ i učinit ću da svi tvoji neprijatelji bježe pred tobom.“ Eto, kad bi bilo manje grijeha ili manje grešnika, kad bi se oni koji su pouzdaju u Boga i koji ga poštuju uspjeli u velikom broju okupiti na istom mjestu kao Isusovi učenici na dan Pedesetnice kako kažu Djela apostolska [ἐπὶ τὸ αὐτό = epi to auto], tamo bi Bog bacio u metež i natjerao u bijeg neprijatelje svoga naroda. Dok se to ne ostvari na ovom svijetu, ostaje nam nada da će se to zbiti u novom nebu i novoj zemlji. A dotle nam ostaje da težimo što dostojnijem i što češćem pričešćivanju jer će samo tako nas silaziti Božji blagoslov, njegova zaštita, obrana, utjeha i sigurnost.

Amen.