Nedjelja, 4. 8. 2024., OSAMNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU
ČITANJA: Izl 16,2-4.12-15; Ps 78,3.4bc.23-25.54; Ef 4,17.20-24; Iv 6,24-35

Draga braćo i sestre! Mana u pustinji o kojoj smo slušali danas u prvom čitanju je bila predznak ili slika Tijela Kristova, nebeskoga kruha koji nam Bog daje da bismo imali tj. primali od Boga život vječni. Pozabavimo se, stoga, danas u propovijedi manom o kojoj nam govori Knjiga izlaska.

Ujutro, kad „se prevlaka rose digla, površinom pustinje ležao tanak sloj, nešto poput pahuljica, kao da se slana uhvatila po zemlji. Kad su Izraelci to vidjeli, pitali su jedan drugoga: “Što je to?” (u originali na hebrejskom Man hu?) Jer nisu znali što je. Onda im Mojsije reče: “To je kruh koji vam je Gospodin pribavio za hranu“. Riječ mana dolazi, dakle, od upitne rečenice u hebrejskom jeziku „Man hu“. To je jednostavno nepoznata, otajstvena, onostrana hrana, čudo Božje. Ne radi se ni o kakvim gljivama ili nekim drugim biljkama, tvarima ili ovozemaljskim pojavama koje si Izraelci nisu znali protumačiti pa su ih pripisali Bogu.

Kad bismo nastavili čitati današnji odlomak koji smo čuli u prvom čitanju, onda bismo dobili zanimljivu pouku i poruku. Naime, Mojsije je najprije objasnio Izraelcima što je to, a onda im je dao jasnu i jednostavnu zapovijed koju oni nisu poslušali: „Onda im Mojsije reče: “To je kruh koji vam je Gospodin pribavio za hranu. A ovo je zapovijed koju je Gospodin izdao: ‘Nakupite koliko kome treba za jelo – jedan gomer po osobi“. Čemu takva zapovijed? Razlog te zapovijedi je da narod shvati da će iz dana u dan dobivati od Boga koliko mu za taj dan treba i da ne smiju i ne trebaju raditi zalihe, ne moraju se osiguravati, nego se moraju vježbati u vjeri i povjerenju u Boga, moraju se učiti biti ovisni o Bogu i moraju se naučiti da im ta ovisnost ne smeta i da ih ne straši, ne moraju se bojati da će im Bog prestati davati hranu, tj. život iz dana u dan. Bog je želio na taj način popraviti izvorni grijeh koji su napravili Adam i Eva. Adam i Eva nisu vjerovali u ljubav Božju, nisu vjerovali da će im Bog davati iz dana u dan za svu vječnost i život i sreću i blaženstvo i raj, nego su htjeli to ukrasti i oteti od Boga, da to ne moraju primati i da ne moraju ovisiti o Bogu, da mu ne moraju biti zahvalni i da ga ne moraju slušati, da ne moraju poštivati njegove zapovijedi, nego da mogu po svome raditi što hoće, a da im ipak bude dobro i da im ništa ne uzmanjka. Kako je to nemoguće, Adam i Eva su se našli goli izvan raja zemaljskog. Jedini način da se to popravi jest da čovjek nauči da iz dana u dan ovisi o Bogu, da ima u njega povjerenja i vjere, da u zahvalnosti i poštovanju prima od Boga Božja dobročinstva.

I kaže nam dalje Sveto pismo: „”Neka nitko ne ostavlja ništa za ujutro!” – rekne im Mojsije. [tj. neka ne skupljaju kao hrčci neke zalihe i neka si ne stvaraju ‘crne fondove’ iz nepovjerenja u Boga i iz sumnjičavosti u njegovu vjernost i dobrotu] Ali oni nisu poslušali Mojsija; neki ostave i za sutra. A to im se ucrva i usmrdje. Mojsije se na njih razljuti.“ Eto, ista stvar od Adama i Eve do danas. Kao što su Adam i Eva bili neposlušni i jeli su sa stabla spoznaje dobra i zla iako im je Bog izričito rekao da to ne rade, tako su i Izraelci bili neposlušni i nakupili su više nego im je stvarno trebalo. I danas su mnogi ljudi pohlepni i grabe za sebe i svoju djecu, braću i sestre, unučad ili za svoju političku partiju, tajno društvo i za neke crne dane i više nego im treba, grabe i skupljaju na račun drugih ljudi, preko leđa svojih bližnjih, kradu, grabe, gomilaju i skupljaju i nikad im dosta nije. Zaboravljaju onu Isusovu prispodobu o čovjeku kojem su obilno rodila polja pa je sagradio veće silose i žitnice i u njih skupio urod svojih njiva, a onda je oholo i umišljeno rekao: „Sad sam siguran, sad mi ni Bog ništa ne može, sad imam hrane i života za svu vječnost, sad mi nitko i ništa više ne treba! Sad sam kao Bog!“ U stvari, umislio si je da je bog, nije u sebi rekao: „Sad sam kao Bog!“. Rekao je: „Sad jesam bog!“ No, Isus nastavlja svoju prispodobu ovako: „Ali Bog mu reče: ‘Bezumniče! Već noćas duša će se tvoja zaiskati od tebe! A što si pripravio, čije će biti?’ Tako biva s onim koji sebi zgrće blago, a ne bogati se u Bogu.”“ Svi smo mi u ruci Božjoj i od svakoga se od nas može zaiskati naša duša, tj. naš život „već noćas“, tj. u bilo koji trenutak našega postojanja. Bog sa svima nama gospodari posve slobodno i nitko ne izmiče njegovoj ruci. Stoga nam je Isus dao jedno jako važno učenje u kroz ovu prispodobu i sažeo je to u jednu rečenicu: “Klonite se i čuvajte svake pohlepe: koliko god netko obilovao, život mu nije u onom što posjeduje.”

Doista, ništa, ali baš ništa ne možemo učiniti da se osiguramo da ćemo živjeti vječno i da ćemo vječno biti mladi, lijepi i zdravi i moćni i svemoćni. Ne možemo pobožanstveniti sami sebe. Upravo zato što su Izraelci bili neposlušni i pokazali nepovjerenje prema Bogu, uvrijedili su Boga i ražalostili ga i razočarali, Mojsije se naljutio na njih. Čuli smo da Knjiga izlaska jasno govori: „neki [Izraelci] ostave i za sutra. A to im se ucrva i usmrdje.“ To što se ucrvalo i usmrdjelo samo je znak i poruka Božja da mi ljudi ne možemo vječni život, bogatstvo, ljepotu, mladost, zdravlje, moć, vlast, znanje ili bilo koje drugo dobro posesivno, pohotno, požudno, grabežljivo, sebično posjedovati, imati, vladati nad tim i time raspolagati. Ta nadvijenost nad materijalnim i duhovnim dobrima, ta posesivnost, ta grabežljivost, ta želja za raspolaganjem, posjedovanjem, vladanjem i gospodarenjem sa stvarima, događajima, drugim osobama, to je stav i ponašanje koje Bog ne želi kod čovjeka i anđela, kod svojih inteligentnih stvorenja. Mi sve primamo od Boga u njegovoj vjernosti i dobrohotnosti, u njegovoj ljubavi i milosrđu; samo moramo biti zahvalni i ponizni i skromni i primati u vjeri i povjerenju. To je sve, to je sva mudrost, to je sav čovjek. To je poruka i današnjeg prvog čitanja i današnjeg Evanđelja. Kad su Isusa pitali: „Što nam je činiti da bismo radili djela Božja?”, tj. kako da spasimo sami sebe, kako da si osiguramo svojim silama, djelima, zaslugama i pravima život vječni?, onda im je Isus odgovorio: »Djelo je Božje da vjerujete u onoga kojega je on poslao.« To jest da u vjeri i povjerenju, u zahvalnosti i poštovanju primate život i dobročinstva koja vam dajem iz dana u dan za svu vječnost.

Amen.