Nedjelja, 11. 8. 2024., DEVETNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU
ČITANJA: 1Kr 19,4-8; Ps 34,2-9; Ef 4,30 – 5,2; Iv 6,41-51

Draga braćo i sestre! Danas ćemo o mrmljanju ili prigovaranju Bogu, jer o tome govori današnje evanđelje. Eto malo ćemo prepričati što to kaže današnje evanđelje. „Židovi mrmljahu protiv Isusa što je rekao: »Ja sam kruh koji je sišao s neba.«“

Znamo iz Knjige izlaska da su Izraelci više puta i na više načina tijekom izlaska iz ropstva iz Egipta prigovarali Bogu i mrmljali ili rogoborili protiv Boga i njegovih odluka ili su se samo žalili kad im nešto nije bilo po volji. Iako oni nisu mogli Bogu ništa i nisu predstavljali nikakvu stvarnu prijetnju, iako nisu mogli Boga ugroziti niti ucjenjivati, ipak postoji ona narodna poslovica: Nije da se vuk boji psa, ali ne voli, brate, da ovaj laje na njega!

Tako ni Bogu nije bilo drago i smetalo mu je prigovaranje, mrmljanje i rogoborenje naroda iako su uglavnom bez veze mlatili jezikom i bez ikakva stvarnog učinka samo pričali i pričali i pričali. Međutim, na jednom mjestu je Isus u evanđelju rekao da će ljudi odgovarati za svaku nepotrebnu riječ koju su izgovorili. Doslovno Matejevo evanđelje kaže ovako: „Kako možete govoriti dobro kad ste opaki. Ta iz obilja srca usta govore! Dobar čovjek iz riznice dobre vadi dobro, a zao čovjek iz riznice zle vadi zlo. A kažem vam: za svaku bezrazložnu riječ koju ljudi reknu dat će račun na Dan sudnji. Doista, tvoje će te riječi opravdati i tvoje će te riječi osuditi.“ (Mt 12) Zato moramo jako paziti što govorimo i kako se izražavamo jer krivi govor izražava krivo ili pogrešno mišljenje ili shvaćanje i vodi pogrešno djelovanje koje može pogubno završiti.

Židovi mrmljahu protiv Isusa što je rekao: »Ja sam kruh koji je sišao s neba.« Govorahu: »Nije li to Isus, sin Josipov? Ne poznajemo li mu oca i majku? Kako sada govori: ’Sišao sam s neba?’«

Eto, smatrali su Isusa sinom Josipovim i Marijinim, poznavali su mu oca i majku, vidjeli su samo čovjeka. Nisu vidjeli srcem da je Isus činio čuda, čudesne znakove pred njima kakvih nitko prije njega nije činio i po kojima su mogli upoznati da čini dobro i da čini nešto veličanstveno, nešto onostrano, pa je i on onda veličanstven i onostran. Međutim, kako nisu mogli s njim raspolagati i gospodariti, kako nisu od njega mogli po narudžbi dobiti što su si poželjeli, onda su prigovarali.

A Bog nije bankomat ili krava muzara da mu se molimo samo kad nam nešto treba i kad je neka frka, pa će on isporučiti što smo si naručili, a drugo vrijeme ćemo mi sami i po svome. Bog je na našoj strani, ali nije na našem raspolaganju. Bog želi biti naš prijatelj, ali mi nismo s njim ovce pasli i njemu jednaki da mu možemo naređivati, određivati ili si naručivati po svojoj miloj volji. On nas poziva mnogo puta i na mnogo načina, uvijek lijepo i pristojno, da budemo i da se ponašamo kao njegovi prijatelji i da ga poštujemo i uvažavamo. Njegova su nam vrata otvorena i njegov je poziv pred nama u našem životu kao na nekom duhovnom stolu. I tu mnogi propovjednici pogriješe i u krivo uvjere ljude: da je Bog beskonačno strpljiv i da ćemo uvijek naći kod njega otvorena vrata, kad god se MI na to odlučimo. Jer, Bog, nas navodno, bezuvjetno ljubi i u nedogled prašta, dosta je da se formalno ispovjedimo, ma ne moramo se čak ni ispovijedati, dosta je da se onako “iskreno” u srcu pokajemo! Eh, svašta!

Međutim, ukoliko se mi ponašamo površno, mlako, nezainteresirano, nonšalantno, nemarno i obijesno, tj. ako si umislimo da mi možemo unedogled Boga držati na čekanju, znate, kao ono kad nas netko nazove na mobitel i počnemo pričati, pa nas usred toga poziva netko drugi nazove, a mi prvom sugovorniku kažemo daj pričekaj, pa stavimo njegov poziv na čekanje i zapričamo se s drugim, pa nas nazove treći, pa četvrti, a onaj prvi čeka i čeka i čeka i njegov je poziv na čekanju ne nekoliko sekundi ili minuta, nego nekoliko godina.

Kad smo mi to Boga stavili na čekanje? Kad smo zadnji put bili u crkvi ne jednokratno na misi, nego, kad smo zadnji put redovito išli Bogu u goste, dva ili tri mjeseca za redom? Kad smo se zadnji put redovito ispovijedali. Ne jednom ispovijedili, pa par godina metnuli Boga na led, nego kad smo se zadnji put u životu redovito ispovijedali tri, četiri puta na godinu, kad smo se zadnji put redovito pričećivali, po nekoliko mjeseci svake nedjelje?

Eto, Bog nije budala i ne da se izrugivati. Njegova ponuda je pred nama. Njegov poziv da si budemo dobri nam je upućen, ali je pitanje je li još uvijek otvoren. Naime, ukoliko Boga predugo stavimo na čekanje, može se on i predomisliti i kad ga mi počnemo tražiti i zazivati, moliti i kumiti, možemo naići i na zatvorena vrata i na odgovor: Prošla je baba s kolačima!

Nemojte misliti da sam ovo isisao iz svoga prsta. Ne, ne; nego – iz Biblije! I to iz Starog zavjeta i iz Novog zavjeta! Da, da, dobro ste čuli. Evo kako piše u Starom zavjetu u Knjizi o Jobu: “s Bogom čovjek mjerit’ se ne može. Pa zašto s njime zamećeš prepirku [tj. što mrmljao na Boga?] što ti na svaku riječ ne odgovara? Bog zbori nama jednom i dva puta, al’ čovjek na to pažnju ne obraća. U snovima, u viđenjima noćnim, kada san dubok ovlada ljudima i na ležaju dok tvrdo snivaju, tad on govori na uho čovjeku i utvarama plaši ga jezivim da ga od djela njegovih odvrati, da u čovjeku obori oholost, da dušu njegovu spasi od jame i život mu od puta u Podzemlje. Bolešću on ga kara na ležaju kad mu se kosti tresu bez prestanka, kad se kruh gadi njegovu životu i ponajbolje jelo duši njegovoj; kada mu tijelo gine naočigled i vide mu se kosti ogoljele, kad mu se duša približava jami a život njegov boravištu mrtvih. … Gle, sve to Bog je spreman učiniti do dva i do tri puta za čovjeka: da dušu njegovu spasi od jame i da mu život svjetlošću obasja.” (Job 33)

Ta dva do tri puta Bog može slobodno ponoviti koliko on hoće. A koliko će to puta ponoviti, to je njegova stvar i mi to ne znamo. A ne možemo mu prigovoriti da nam nije dao dovoljno prilika u životu i da nas nije dovoljn strpljivo čekao. U istom Matejevom evanđelju imamo prispodobe o Kraljevstvu nebeskom koje nas opominju da nas mogu dočekati zatvorena vrata i da ćemo uzalud kucati i dozivati, ako se prekasno odlučimo udostojati Bogu pokloniti malo naše uzvišene i umišljene pažnje: “Tada će kraljevstvo nebesko biti kao kad deset djevica uzeše svoje svjetiljke i iziđoše u susret zaručniku. Pet ih bijaše ludih, a pet mudrih. Lude uzeše svjetiljke, ali ne uzeše sa sobom ulja. Mudre pak zajedno sa svjetiljkama uzeše u posudama ulja.” “Budući da je zaručnik okasnio, sve one zadrijemaše i pozaspaše. O ponoći nasta vika: ‘Evo zaručnika! Iziđite mu u susret!’ Tada ustadoše sve one djevice i urediše svoje svjetiljke. (8) Lude tada rekoše mudrima: ‘Dajte nam od svoga ulja, gase nam se svjetiljke!’ Mudre im odgovore: ‘Nipošto! Ne bi doteklo nama i vama. Pođite radije k prodavačima i kupite!'” “Dok one odoše kupiti, dođe zaručnik: koje bijahu pripravne, uđoše s njim na svadbu i zatvore se vrata. Poslije dođu i ostale djevice pa stanu dozivati: ‘Gospodine! Gospodine! Otvori nam!’ A on im odgovori: ‘Zaista kažem vam, ne poznam vas!’ Bdijte dakle jer ne znate dana ni časa!””

Ili kod svetoga Luke: „Nato im pripovjedi ovu prispodobu: “Imao netko smokvu zasađenu u svom vinogradu. Dođe tražeć ploda na njoj i ne nađe pa reče vinogradaru: ‘Evo, već tri godine dolazim i tražim ploda na ovoj smokvi i ne nalazim. Posijeci je. Zašto da iscrpljuje zemlju?’ A on mu odgovori: ‘Gospodaru, ostavi je još ove godine dok je ne okopam i ne pognojim. Možda će ubuduće ipak uroditi. Ako li ne, posjeći ćeš je.'”“

Koliko će trajati ta godina u kojoj će nas Gospodin čekati, mi ne znamo. Mnogo godina je već prošlo da nas je čekao, a mi još izazivamo njegovo strpljenje i umišljamo si da nam je nebo sigurno otvoreno, da raj nema vrata, da možemo pred Boga banuti kad nam se sprdne po našem hiru i miloj volji, da se njega ništa ne pita, da smo mi glavni i da nam on još mora biti i zahvalan što smo mu donijeli dijete da ga pokrsti, ili smo dopratili dijete da mu da prvu pričest ili sedam darova Duha Svetoga. Ili mislimo da nam se Bog još mora klanjati kad se napokon odlučimo crkveno povjenčati ili kad pozovemo svećenika da nam donese bolesničko pomazanje. Zaboravljamo da nas je Isus opomenuo, a pametnom čovjeku je dosta jednom reći: „Kad sve izvršite što ste dužni izvršiti, tj. kad primite sve sakramente koje ste dužni primiti, kad odslušate sav vjeronauk i naučite o vjeri sve što ste dužni učiniti, kad za Crkvu date sve što ste dužni dati, kad ispostite sve postove koje ste dužni ispostiti, kad ispunite sve Božje zapovijedi, od deset zapovijedi do nove zapovijedi ljubavi i do praštanja onima koji su protiv vas sagriješili kako biste od Boga dobili oproštenje svojih grijeha, e – onda recite: sluge smo beskorisne, učinili smo što smo bili dužni učiniti!“ (usp. Lk 17,10)

Doista, sa strahom i trepetom moramo raditi oko svoga spasenja, i to od danas do kraja svojega zemaljskoga života jer – vrijeme je kratko! (Fil 2,12 i 1 Kor 7,29)

Amen.