Draga braćo i sestre!

Današnja epizoda nas uči kako ispravno moliti, kako pravilno komunicirati s Bogom da postignemo uslišanje svojih molitava vodeći računa o Bogu, o njegovoj osobi, o njegovom mišljenju i njegogovoj volji, ali i našim potrebama, željama i težnjama.

Pokušajmo se danas staviti u Marijinu situaciju na početku evanđelja i zaboravimo na trenutak kako je ovaj današnji događaj završio.

Na početku imamo Marijinu obazrivu molbu: «Vina nemaju!». To je krasan primjer kako bismo Bogu trebali upućivati svoje molitve i prošnje. Bez naređivanja i određivanja kako i kada, koliko i na koji način nam mora dati stvari koje tražimo. Bog nije naš konobar kod kojeg si možemo naručiti ono što nam treba, nego naš prijatelj od kojeg možemo na fin način tražiti ono što želimo, vodeći računa i o onom što on od nas traži.

Prvi Isusov odgovor Mariji je dosta grub: «Što ja imam s tobom ženo?», a riječi: «Još nije došao moj čas» znače „neću te sada uslišati“. Kako bismo mi reagirali na ovo odbijanje? Rekli bismo možda ovako: «Pazi ti sinko kako razgovaraš s materom, ja sam te rodila i ima da me poštuješ. Učini kako sam ti rekla, inače ćeš vidjeti svoje…». Međutim, Marija se ne buni i ne ulazi u rasprave sa svojim Sinom. Vrlo fino vraća lopticu na njegov dio terena. Obraća se slugama tako da i Isus to može čuti: «Što god vam rekne, vi učinite!». Time nije propisivala Isusu što mora učiniti ili kako će je i kada i koliko uslišiti, nego je samo ponovila potrebu i iskazala povjerenje. Da je Isus u tom trenutku rekao slugama da se vrate odakle su došle, Marija ne bi imala ništa više za reći ili prigovoriti. Ali, budući da je Marija izrazila vjeru i povjerenje u njega, bez pritisaka ili propisivanja, Isus je rekao slugama nešto što na prvi pogled nije baš točno uslišanje. Rekao im je da neke kamene posude napune vodom.

Kako je Marija reagirala? Ostala je posve mirna i šutjela. Čekala je u vjeri. Kako bismo mi reagirali? Vjerojatno bismo nešto prigovorili ili se podrugnuli: Gle, vina nemaju, a Isus slugama govori da posude napune vodom. Je li Bog nas uopće čuo, mari li za našu prošnju, kako nas misli uslišati, gdje je on uopće??? Marijin mir i šutnja odaju posvemašnje povjerenje i predanje u Isusove ruke.

Zatim slijedi naizgled odbijanje i čak ironiziranje Marijine molbe. Isus, naime, veli slugama da zagrabe vodu i da je odnesu ravnatelju stola. Kako bismo mi reagirali u tom trenutku? Vjerojatno bismo zaustavili sluge, prigovorili Isusu da je dosta komedije, da su do sad stvari bile među nama i među tim slugama u nekom sporednom dijelu svadbene dvorane, a ako sad sluge odnesu vodu pred ravnatelja stola, postat će to opća sramota i za Isusa i za Mariju i za sustolnike… i na kraju, zar se to Isus ruga Marijinoj molbi i cijeloj situaciji kad šalje sluge s vodom: Nek piju vodu kad nemaju vina!?

Međutim, Marija šuti i čeka. Njena vjera ovdje postaje herojska, ona ima povjerenja da će njen Sin pronaći rješenje u posljednji trenutak. I doista, dok su nosili vodu do ravnatelja stola, samo ta voda koju su sluge nosile, postala je vinom. I to ne bilo kakvim vinom, nego vrhunskim vinom koje je ravnatelj stola i pohvalio: «Ti si izvrsno vino čuvao do kraja svadbe!». Što iz ovoga zaključujemo? Bog uslišava u posljednji čas i uslišava bolje i više nego što smo ga molili. Isus je u posljednji trenutak pretvorio vodu u vino i to vino je bilo bolje nego je Marija tražila ili ravnatelj stola do tada imao. Boga se ne smije iskušavati ili ucjenjivati, ne smije mu se prijetiti ili prigovarati. Sila Boga ne moli, nego prijateljstvo, ljubav, povjerenje i predanje u njegovu volju. Kad i ne primimo ono što smo uporno i ustrajno žarko molili, promislimo ima li Bog kao osobno biće možda neko svoje mišljenje o onome što molimo i nije li to mišljenje različito od našega? Kad Boga počnemo uvažavati kao prijatelja i kao osobno biće koje ima svoje odluke, misli i osjećaje, onda će nam biti lakše razumjeti i njegove postupke, prividna ili stvarna neuslišanja i slično.

A Bog uslišava u posljednji trenutak da bude bjelodano da je uslišanje stvar njegove slobode i dobrote, a ne naše lukavosti, domišljatosti, vještine ili nekog našeg umišljenog prava ili zasluge. Tako nam je objavljeno u Novom zavjetu izričito: „Ta Bog koji reče: Neka iz tame svjetlost zasine!, on zasvijetli u srcima našim da nam spoznanje slave Božje zasvijetli na licu Kristovu. To pak blago imamo u glinenim posudama da izvanredna ona snaga bude očito Božja, a ne od nas“. (2 Kor 4,6.7) Glinene posude su znak ljudske krhkosti i ograničenosti, neukosti i niskosti, a spoznanje slave Božje je izvanredna i uzvišena stvarnost koja je očito od Boga, a ne od nas i baš zato postoji namjerno ogromni kontrast ili razlika između niskosti glinenih posuda i dragocjenosti spoznaje slave Božje koja bljeska na licu Isusovu. Tako isto i uslišanja Božja dolaze namjerno u zadnji čas, in extremis, da nam bude očito ili posve jasno da je to dar Božji, neobvezatan, čist i slobodan, a ne plod naših prava, zasluga, djela, lukavosti ili snage, neke naše magije ili manipuliranja ili gospodarenja s Bogom ili trgovine s njim. U Starom zavjetu imamo primjer izlaska izabranog naroda iz Egipta. U Knjizi izlaska se naizgled usput navodi jedna primjedba da je narod iz Egipta izašao „uzdignute pesnice“. Kako u Bibliji nema usputnih ili beskorisnih primjedbi, tako je i ova primjedba važan detalj. Ona nam govori da je narod sebi, a ne Bogu, pripisao uspjeh izlaska iz Egipta, kao da su oni pobijedili faraona i Egipćane, pa ih je Bog morao podučiti da to nije istina. Bog je doveo narod na obalu Crvenog mora, a onda je po duhovima nadahniteljima nadahnuo faraona da se predomisli, da požali što je pustio narod iz Egipta i da krene u potjeru za narodom. I kad su faraonova bojna kola sustigla Izraelce, oni su se našli u naizgled bezizlaznoj situaciji: s jedne strane duboko more, a s druge strane faraonova vojska. Naravno da je zavladala panika i Bog je izveo čudo: more se razdvojilo, Izraelci su prešli po suhu i kad su faraonova kola ušla u more za Izraelcima, Bog je vratio more u prvotno stanje i potopio faraona i njegovu vojsku te je time pokazao narodu da je narod dobio uslišanje, tj. izbavljenje u posljednji čas, in extremis, te da je pobjeda Božja i samo Božja. Farona i njegovu vojsku je pobijedio Bog, a ne Izraelci i zasluga za izlazak iz Egipta pripada samo Bogu a nimalo Izraelcima.

I za kraj, Božja sloboda u odgovaranju na naše molitva odražava se u Bibliji u riječi „možda“; tako u Tužaljkama proroka Jeremije nalazimo izraz: „Dobar je Gospodin onom koji se u nj pouzdaje, duši koja ga traži. Dobro je u miru čekati spasenje Gospodnje! … možda još ima nade!“ (Tuž 3,25ss). Ili kod proroka Sefanije: „Tražite Gospodina, svi skromni na zemlji, svi koji izvršavate odredbe njegove! Tražite pravdu, tražite poniznost: vi ćete možda biti zaštićeni u dan gnjeva Gospodnjega.“ (Sef 2,3). To možda ne znači možda da možda ne, nego označava Božju slobodu u djelovanju u odnosu na nas. Označava njegovu nepredvidljivost, neuhvatljivost, otajstvenost, misterioznost, tajanstvenost, njegovo odlučivanje kada, kako, u kojoj mjeri, na koji način i zašto on nama daje ovakvo ili onakvo uslišanje. Ženu Sirofeničanku je stavio na kušnju, kao i Blaženu Djevicu Mariju. Nijedna nije odmah, nakon prve riječi ili molbe dobila uslišanje. Sirofeničanku je najprije ignorirao. Kad su mu apostoli rekli da joj usliši molbu jer ova ne odustaje i viče uporno za njima, onda ju je odbio indirektno, neizravno, govoreći učenicima, ali tako da ga i ona može čuti: „Ja sam samo za Židove, a ne za strance!“. Ona se nije uvrijedila nego je ponmizno ponovila: „Gospodine, smiluj se!“. Onda ju je još jedno izravno i osobno odbio: „Ne priliči uzeti kruh djeci i baciti ga psićima!“. No, ona se i opet nije uvrijedila i nije reagirala oholo i drsko, nego je ponizno priznala istinu: „Doista, ja sam poganka, grešnica, nemam nikakvih prava ni zasluga. Kad ti namiriš i počastiš velike duše i požrtvovne ljude koji su ti iskazali veliko prijateljstvo, Blaženu Djevicu Mariju, mučenike, svece, požrtvovne misionare, velike duhove, anđele i arkanđele, ostat će od tvojega neizmjernoga preobilja i dobrote još nešto i za nas koji ništa ne zaslužujemo, pa kad se namire i počaste tvoja djeca i prijatelji, udijeli i koju mrvicu i nama psićima koji skakućemo ispod tvojega stola!“. Tada je dobila uslišanje jer se ponizila, jer je priznala istinu i jer se pouzdala samo u dobrotu i preobilje Božje, a nimalo u sebe, svoje zasluge ili prava ili lukavost. U svojoj dobroti i velikodušnosti, Bog uslišava preko svake mjere i potrebe u izobilju. Na kraju svojeg zemaljskog života, umirući u teškim bolima, sveta Mala Terezija je uskliknula: O Bože, Vi ste nadišli sva moja očekivanja i ja sad želim u vječnost pjevati Vašemu milosrđu! Blago nama ako imamo isti Marijin stav vjere i povjerenja i predanja u Božju velikodušnost i dobrotu. I mi ćemo doživjeti uslišanje u posljednji čas i više i bolje nego smo se nadali ili mogli poželjeti ili zamisliti. Kako bi bilo lijepo život dovršiti s istim usklikom Male Terezije: O Bože, Ti si nadišao sva moja očekivanja!

Amen.