Draga braćo i sestre!

Što nas uči blagdan Presvetog Trojstva? Da budemo kao Bog! Da bismo to mogli prva božanska osoba, Otac, po zaslugama druge božanske osobe, po njegovoj žrtvi i darivanju života i duha svojega na križu za nas i nama ljudima, poslao je u naše duše treću božansku osobu, Duha Svetoga da nas Duh Sveti pobožanstveni i u svemu učini sličnima drugoj božanskoj osobi, Isusu Kristu koji je i postao čovjekom da bi nam u svojoj vlastitoj osobi, u svojem životu, u svim svojim djelima, riječima i trpljenjima bio uzor kako postupati, kako živjeti i kako se odnositi prema Bogu i prema svojim bližnjima, kao i prema svim ostalim stvorenjima Božjim: prema anđelima i arkanđelima, prema kerubima i serafima, prema životinjama, prema biljkama, prema neživim stvarima, a onda i prema podzemlju, prema zlim duhovima i prema duhovnoj tami i duhovnom zlu.

Dakle, što to treća božanska osoba, Duh Sveti treba poglavito ili glavno u nama činiti? Mora nas prosvjetljivati i snažiti da bismo mogli ljubiti neproračunato kao što je Bog ljubio nas. Na posljednjoj večeri Isus je dao samo jednu i to novu zapovijed svojim učenicima: ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio! Kako je to Isus nas ljubio? Pa, ljubio nas je neproračunato: i onda kad mi to ne zaslužujemo, i onda kad na to nemamo pravo i kad on od nas nema neke koristi. Što nam je Isus još sažeto rekao na drugim mjestima u evanđelju, a što je jako važno? Da budemo savršeni kao što je savršen Otac naš nebeski ili da budemo milosrdni kao što je milosrdan Otac naš na nebesima. Kako je to savršen ili milosrdan Otac, prva božanska osoba? Tako da daje da njegova kiša pada svima, i dobrima i zlima, i da njegovo sunce sija svima, i pravednima i nepravednima. To jest, Bog nam daje mnoge stvari besplatno, neproračunato, ne iz neke trgovine ili ne iz neke naplate što smo nešto svojim silama ili vještinama dobro napravili. Naime, bez Boga ne možemo učiniti ništa, i sve što imamo: postojanje, život, pamet, snagu uma i tijela, sve imamo od Boga. Ništa nije naše. Bog želi s nama prijateljstvo, a ne trgovinu. Pa tako želi da se i mi ponašamo prema njemu i prema ostalim stvorenjima, prijateljski, a ne trgovački, proračunato ili tražeći neke svoje koristi i užitke. Naš osnovni pokretač djelovanja i postupanja mora biti čista, božanska, nesebična, neproračunata ljubav, jer – ako pozdravljamo samo one koji nas pozdravljaju, koja li nam korist za vječnost (time nećemo postati slični Bogu, nećemo se pobožanstveniti i usavršiti, preobraziti u božanski način postojanja); ili ako pozajmljujemo samo onima od kojih se nadamo dobiti nazad, koja li nam plaća? U objašnjenje ove neproračunatosti ulazi i Isusov govor o tome da s nekim tko nas prisili milju, pođemo i dvije te da mu ponesemo dio terete kroz te dvije milje; ili da nekome tko nas traži gornju haljinu damo i donju; ili da na proslave i svadbe i objede i krstitke i ručkove nakon prve pričesti ne pozivamo samo rodbinu i bogate prijatelje da ne bi i oni nas pozivali i tako nam trgovački vratili, nego da pozivamo sirotinju, hrome, kljaste i slične koji nam nemaju odakle, vratiti, pa će nam uzvratiti Otac koji vidi s neba i ono što činimo u tajnosti i ono što činimo iz čiste i neproračunate ljubavi.

Prije nego što ova Isusova pojašnjenja shvatimo doslovno, moramo doslovno krenuti od najbližih ljudi s kojima živimo: ako smo u braku, onda od muža ili žene, od djece, od roditelja, od braće i sestara, od svekra i svekrve, od punca i punice, od bratića i sestrični. Ali, ponavljam, najprije od muža i žene i od svoje djece. O. kako je teško cijeli život nekoga strpljivo podnositi kao što Bog podnosi nas! O, kako je teško najbližima s kojima smo 24 sata na dan i 7 dana u tjednu pod istim krovom! O, kako je teško najbližima uporno činiti dobro i kad oni to ne zaslužuju i kad oni na to nemaju pravo i kad od njih nemamo koristi. Kako je teško oprostiti ne nadajuć se odatle ničemu i prepustiti Bogu da nam on pruži zahvalnost, priznanje, da primimo od njega gratifikaciju, naknadu i uzvrat! A Bog to čini na svoj način i u svoje vrijeme koje mi neki puta ne možemo dočekati ili ne razumijemo ili ne vidimo.

Kad se tako malo izvježbamo sa svojim najbližima, onda možemo preći na udaljenije osobe. Kao što možemo trčati tek kad se naučimo hodati, a onda i brzo i dugo hodati. Jer, ako s hodačima ne možemo usporedo hodati, kako ćemo s konjanicima usporedo trčati? Tako doslovno na jednom mjestu kaže Sveto pismo. Moramo se dakle, postupno vježbati i učiti, kao i u svem ostalom. Tako i u duhovnim stvarima, da bismo postigli stanja savršene sličnosti s Bogom, da bismo doprli do savršenstva, do toga da mislimo kao Bog, da odlučujemo kao Bog, da osjećamo kao Bog, da pamtimo kao Bog, da maštamo kao Bog, moramo se najprije naučiti najjednostavnijim molitvama, tj. oblicima komunikacije s Bogom, moramo se naučiti temeljnim načinima kako razgovarati i izravno komunicirati s Bogom i kako činiti ono što ga veseli, a izbjegavati ono što ga smeta. To su vanjske i prve odaje našeg nutarnjeg zamka ili dvorca, kako sveta Terezija naziva našu dušu. Kad se naučimo meditirati ili razmatrati, tj. provoditi misaonu molitvu, onda smo već u drugim odajama, a kad su u kršćanskoj molitvi i poznaničkom razgovoru s Bogom usavršimo, onda smo u trećim odajama. U četvrte odaje, koje su unutar ovih prvih triju, ili dublje prema središtu naše duše, možemo ući samo ako nas uvede Bog kad se on osvjedoči da smo spremni od njegovih poznanika postati njegovi prijatelji i u tim se odajama miješaju meditacija i kontemplacija, razmatranje i motrenje, molitva sabranosti i molitva smirenosti. Tu počinje nadnaravni dio duhovnog života u kojem se Bog osobno počinje otvarati i priopćavati svoje konkretne odluke, misli, osjećaje i sjećanja ili maštanja čovjeku koji toliko uznapredovao na duhovnom putu. Iza toga slijede pete odaje u kojima se duša mora pročistiti od svih svojim navezanosti na nebožansko, stvoreno i ograničeno, mora izgubiti sve stado koje vuče za sobom, sve svoje ovisnosti i navezanosti na konačno i grešno; a šeste se odaje mogu nazvati stanjem duhovnih zaruka s Bogom, tj. povremenih i privremenih ekstaza u kojima je čovjek toliko zaokupljen Bogom da postaje odsutan ovome svijetu i nedostupan svemu i svima. Napokon u sedmim odajama, na vrhuncu duhovnog života događa se duhovno vječanje, tj. potpuno i trajno nastanjenje Boga u svim mislima, u svim odlukama, u svim osjećajima, sjećanjima i maštanjima čovjeka, tako da Bog upravlja čovjekom i djeluje kroz njega, a čovjek je 24 sata na dan i 7 dana u tjednu trajno zaokupljen Bogom, sav je sjedinjen s Bogom, pobožanstvenjen, nedostupan čak i napastima ili sugestijama zloga, nije podložan ni prvim pokretima na grijeh, ne može više ništa sagriješiti jer je iz njegova bića uklonjen u svim dubinama svaki korjenčić zla te nikakav listić, cvjetić ili plod zla ne može proklijati. Na ovom stupnju duhovnog života čovjek više nema što tražiti na ovom svijetu, te se događa smrt iz ljubavi, tj. u jednom naletu Duha Svetoga duša takvog čovjeka biva ugrabljena ili prenesena ravno u raj, kao što je Bog prenio ili ugrabio Henoka ili Iliju u Starom zavjetu, na primjer.

Ovo sve opisano od četvrtog stupnja vjerskog, molitvenog ili duhovnog života, događa se aktivnošću Duha Svetoga, koji čovjeka u potpunoj ljudskoj pasivnosti, oblikuje po Isusu Kristu, Sinu Božjemu, po drugoj božanskoj osobi, kako bi se čovjek odnosio prema Bogu i prema sebi i prema stvorenjima onako kako je jedino savršeno i dobro i ispravno io pravedno: kao Bog. Mi moramo postati kao bogovi po sudjelovanju na božanskoj naravi, na božanskom načinu postupanja i djelovanja, a onda i na božanskom načinu postojanja.

Duh Sveti, treća božanska osoba, suoblikuje nas ili pretvara nas u sinove i kćeri Božje, tj. čini nas savršeno sličnima drugoj božanskoj osobi, kako bismo se prema prvoj božanskoj osobi, Ocu i Stvoritelju zauvijek odnosili onako kako je to Bog predvidio prije nego li je svijeta bilo.

Amen.