Draga braćo i sestre!

Na blagdan Tijelova ili Presvetoga Tijela i Krvi Kristove mi slavimo Boga koji nam je u najuzvišenijem sakramentu ostavio samoga sebe da se njime hranimo i da se po njemu pobožanstvenimo tj. da postanemo sudionici božanske naravi: da postanemo besmrtni, duhovni, slavni i dinamični (silni, snažni, moćni, gibljivi, promjenjivi, usavršivi). Drugim riječima da postanemo savršeno i vječno sretni, a to želi svatko od nas, svi mi nastojimo biti potpuno, savršeno i zauvijek sretni, radosni, živi, zdravi, bogati, moćni, uvaženi, slavni, sigurni, neugroženi, veseli, siti, napojeni, odmoreni, opušteni i mirni, vječno zabavljeni nečim novim, većim, ljepšim i boljim od onoga što nas je do tada zabavljalo, okupiralo, zanimalo, usrećivalo, oduševljavalo i tako redom. Euharistija, pričest, Tijelo Kristovo, sveta misa ili večera Gospodnja je sakrament koji nam sve ovo omogućuje.

Krenimo najprije od imena ili naziva ovoga sakramenta: neiscrpno bogatstvo ovog sakramenta izražava se u različitosti njegovih imena. Svako naime od tih imenâ doziva u svijest određene vidike tog sakramenta. On se naziva: Euharistija – jer je čin zahvaljivanja Bogu. Riječi eÙcaristein (Lk 22, 19; 1 Kor 11, 24) i eÙlogein (Mt 26, 26; Mk 14, 22) podsjećaju na židovske blagoslovne molitve koje – napose one izgovorene za objedom – navješćuju čudesna Božja djela: stvaranje, otkupljenje i posvećenje.

Naziva se i Gospodnja večera – jer se radi o večeri koju je Gospodin blagovao s učenicima u predvečerje svoje muke, i o predokusu svadbene gozbe Jaganjčeve u nebeskom Jeruzalemu. Zove se i Lomljenje kruha – jer je taj obred, vlastit židovskoj gozbi, običavao vršiti Isus kada je kao predsjedatelj stola blagoslivljao i dijelio kruh, posebno na Posljednjoj večeri. I po tomu su ga činu učenici nakon uskrsnuća prepoznali, a prvi će kršćani upravo tim izrazom nazivati svoje euharistijske sastanke. Tako su naznačavali da svi koji blaguju od istoga razlomljenog kruha, Krista, ulaze u zajedništvo s njim i u njemu tvore samo jedno tijelo. Euharistijski sastanak ili zbor (sÚnaxij) – jer se euharistija slavi u skupu vjernika, vidljivom izrazu Crkve. Spomen-čin Gospodnje smrti i uskrsnuća. Sveta žrtva – jer uprisutnjuje jedincatu žrtvu Krista Spasitelja, a uključuje i prinos Crkve; ili također sveta misna žrtva, »žrtva zahvalna« (Heb 13, 15), duhovna, žrtva čista i sveta, jer ispunja i nadilazi sve žrtve Starog saveza. Sveta i božanska Liturgija – jer sva liturgija Crkve nalazi svoje središte i najzgusnutiji izraz u slavlju ovoga sakramenta; u tom smislu naziva se i slavlje Svetih otajstava. Govori se i o Presvetom sakramentu, jer je euharistija sakrament nad sakramentima; tim se izrazom označuju euharistijske prilike čuvane u svetohraništu. Pričest – jer se po ovom sakramentu sjedinjujemo s Kristom koji nas čini dionicima svoga Tijela i Krvi da s njim tvorimo samo jedno tijelo; naziva se još i svetinja, svete stvari, t¦ ¤gia – što je prvotno značenje »općinstva svetih«, o kojem govori Apostolsko vjerovanje – ili pak kruh anđeoski, kruh nebeski, lijek besmrtnosti, popudbina…

Zove se i Sveta misa – jer liturgija, u kojoj se ostvaruje otajstvo spasenja, završava slanjem vjernika (missio) da ispune Božju volju u svako dnevnom životu.

Euharistija, sakrament našega spasenja što ga je Krist izvršio na Križu, jest također hvalbena žrtva u zahvalu za djelo stvaranja. U euharistijskoj žrtvi sav stvoreni svijet, predmet Božje ljubavi, prinesen je Ocu po Kristovoj smrti i uskrsnuću. Crkva može po Kristu prinositi žrtvu hvale u zahvalu za sve što je Bog dobra, lijepa i pravedna učinio u stvorenom svijetu i u čovječanstvu. Euharistija je zahvalna žrtva Ocu, blagoslov kojim Crkva izražava Bogu zahvalnost za sva dobročinstva, za sve što je učinio stvaranjem, otkupljenjem i posvećenjem. Euharistija je, dakle, prije svega »zahvaljivanje«. Euharistija jest i hvalbena žrtva kojom Crkva pjeva slavu Božju u ime cijeloga stvorenog svijeta. Takva je žrtva hvale moguća samo po Kristu: On vjernike pridružuje svojoj osobi, svojoj hvali i zagovoru, tako da hvalbena žrtva biva Ocu prinesena od Krista i s Kristom, da bi bila primljena u Kristu. Euharistija je spomen-čin Kristova Vazma, sakramentalno uprisutnjenje i prinos njegove jedincate žrtve u bogoštovlju Crkve, koja je njegovo Tijelo. Zato u svim euharistijskim molitvama, nakon riječi ustanovljenja Euharistije, slijedi molitva zvana anamneza ili spomen. Prema Svetom pismu, spomen-čin nije puko sjećanje prošlih događaja, nego navješćivanje čudesnih djela što ih je Bog učinio za ljude. U liturgijskom slavlju ti događaji, na neki način, bivaju prisutni i zbiljski. Ukoliko je spomen-čin Kristova Vazma, euharistija je također žrtva. Žrtvena narav Euharistije izražena je već samim riječima ustanovljenja: »Ovo je Tijelo moje koje se za vas predaje« i »Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi koja se za vas prolijeva« (Lk 22, 19-20). Krist u Euharistiji predaje to isto tijelo koje je za nas predao na križu i tu istu krv koju je prolio »za mnoge […] na otpuštenje grijeha« (Mt 26, 28). Euharistija je, dakle, žrtva jer ponazočuje (čini prisutnom) žrtvu križa, jer je njezin spomen-čin, i jer primjenjuje njezin plod.

Kristova žrtva i žrtva euharistije samo su jedna žrtva: »Jedna je naime te ista žrtva, isti koji je tada prinio sebe na križu prikazuje se sada po služenju svećenika; razlikuje se samo način prinošenja«: »U ovoj božanskoj žrtvi koja se izvršuje u misi, sadržan je i nekrvno se žrtvuje isti onaj Krist koji je jedanput sama sebe na krvni način prikazao na žrtveniku križa […] i ona je zaista žrtva zadovoljštine.«

Način je Kristove prisutnosti pod euharistijskim prilikama jedinstven. On uzdiže euharistiju iznad svih sakramenata i čini je »tako reći vrhuncem duhovnog života i ciljem kojemu teže svi sakramenti«. U presvetom sakramentu euharistije »sadržani su istinski, stvarno i bitno (supstancijalno) Tijelo i Krv našega Gospodina Isusa Krista, s dušom i boštvom, i, prema tome, čitav Krist«. »Ta se prisutnost zove stvarnom ne u značenju isključivosti, kao da druge ne bi bile stvarne, već po izvanrednosti, jer je bitna (supstancijalna) te po njoj biva prisutan čitav Krist, Bog i čovjek.« Isus nije samo simbolički ili u prenesenom značenju među nama nego je stvarno među nama i posvećena hostija je stvarno, tj. uistinu jest njegovo Tijelo, a nije samo u prenesenom smislu te riječi neki simbol, kako to tvrde luterani, evangelici i ostali prostestanti.

Kristova euharistijska prisutnost počinje u trenutku posvete i traje toliko dugo koliko traju euharistijske prilike. Krist je sav i čitav prisutan u svakoj prilici i u svakom njezinu dijelu, tako da lomljenje kruha ne dijeli Krista. U misnoj liturgiji izražavamo vjeru u stvarnu Kristovu prisutnost pod prilikama kruha i vina, između ostalog, poklecanjem ili dubokim naklonom u znak klanjanja Gospodinu. Zato, kad god uđemo u crkvu, nije dosta prekrižiti se svetom vodom, nego je potrebno pokleknuti na jedno koljeno i pokloniti se Bogu, ako smo zdravi i sposobni pokleknuti. Isto tako kad se događa pretvorba u misi, tj. kad kruh postaje tijelo Kristovo, a vino Krv Kristova, potrebno je klečeti, zato i postoje klecala u klupama, a neće klečati samo oni koji su invalidi ili stvarno tako teško bolesni da zbog kralježnice, koljena ili kukova ne mogu klečati. Ostali bi trebali kleknuti a ne stajati kao da su metlu progutali, jer je to znak oholosti i preziva prema Bogu. Ako je itko naučio ikojeg vjernika da se pod misom nikad ne kleči, onda ga je krivo naučio i to se mora ispraviti. Svako odbijanje klečanja za vrijeme pretvorbe bit će sigurno kažnjeno teškim mukama u čistilištu. »Katolička Crkva je iskazivala i nastavlja iskazivati to poklonstveno štovanje sakramentu euharistije ne samo u misi, nego i izvan njezinog slavlja: čuvajući s najvećom pomnjom posvećene hostije, izlažući ih vjernicima radi svečanog štovanja i noseći ih u procesiji.« Upravo ćemo danas učiniti procesiju sa Presvetim oltarskim sakramentom izvan naše crkve kako bismo pronijeli Isusa i kroz naše mjesto, kroz prostor koji nije sam po sebi svet, jer je to prostor našeg svakodnevnog i svjetovnog ili profanog, običnog života, a učinit ćemo to da bismo donijeli u naš svakodnevni život i rad Božju prisutnost, njegov blagoslov i zaštitu, da bismo imali sreće i uspjeha u svojim svakodnevnim stvarima, naravno – pod uvjetom da i mi ostanemo u Božjoj prisutnosti, tj. u prijateljstvu s njim, jer u kršćanstvu nema magije, nego je sve vjera i odnos povjerenja, poštovanja i prijateljstva s Bogom.

Amen.