Draga braćo i sestre!

Uzvišenje svetog Križa je blagdan Katoličke crkve, Pravoslavne crkve i drugih kršćanskih zajednica. Obilježava Isusovo raspeće s posebnim ciljem naglašavanja središnje uloge misterija križa u kršćanskoj teologiji. Izraz “uzvišenje”, koji se koristi od 6. stoljeća za označavanje ovog obreda, shvaća se i kao “uzdizanje” i kao “pokazivanje”. Izraz potječe od obreda koji je uključivao podizanje križa i njegovo pokazivanje vjernicima, u spomen na uzdizanje Isusa Krista na križu i pokazivanje njegova žrtvenog tijela. U euharistijskom slavlju, liturgijska boja je crvena, boja Isusove muke, koja podsjeća na sveti Križ i prolivenu Isusovu krv. Blagdan pada 14. rujna, u spomen na pronalazak pravog Isusovog križa od strane svete Helene, što se, prema predaji, dogodilo 14. rujna 327., tog dana je jeruzalemski biskup podigao relikviju pred narodom, koji je bio pozvan da se pokloni Raspetome. U galikanskom obredu, međutim, barem od 7. stoljeća, blagdan Križa održavao se 3. svibnja, na datum pronalaska Križa prema “legendi o Judi Kirijaku” (jednom od jeruzalemskih biskupa iz II. stoljeća). Blagdan 3. svibnja ostao je u tridentinskom obredu kao i, tradicionalno, u mnogim mjestima, kao i kod nas u Križpolju.

Otkriće relikvija Isusove Muke, kada je biskup Makarije dao ukloniti poganski hram sagrađen na Kalvariji, izazvalo je golem interes, što pokazuju brojne pripovijesti nastale u sljedećim stoljećima, često međusobno nedosljedne i manje-više legendarne. Tako se pojavila raširena potreba da se liturgijski ponovno proživi otkupiteljska vrijednost Isusove smrti na križu, što dobro izražava antifona: “Adoramus te, Christe, quia per Sanctam Crucem tuam redemisti mundum” (Klanjamo ti Kriste jer su svojim svetim križem svijet otkupio). Već prije kraja 7. stoljeća, slavlje svetkovine Svetog Križa bilo je potvrđeno i u Rimu te se pazilo da moguća prisutnost ulomaka pravog križa, sada raširenih u mnogim gradovima, ne dovede do idolopokloničkih tumačenja obreda. Primjerice, 787. godine Drugi nicejski sabor naglasio je da klanjanje ili “latria” pripada samo Bogu (a time i Kristu), dok se relikvijama Pravog Križa može iskazivati samo štovanje. Petavius je, nadalje, primijetio da kult Svetog Križa uopće nije neophodan za spasenje. Kada se iskazuje počast slici, ona se zapravo iskazuje prikazanoj osobi, stoga klanjanje kršćanskom križu nije bilo ništa drugo nego klanjanje Kristu. Katolička crkva, mnoge protestantske crkve (često one anglikanskog podrijetla) i Pravoslavna crkva slave liturgijski blagdan Uzvišenja Svetog Križa 14. rujna, na obljetnicu pronalaska Križa od strane svete Helene (327.) i posvete Crkve Svetog Groba u Jeruzalemu (335.). Tijekom stoljećā, ovaj blagdan uključivao je i spomen na to što je car Heraklije 628. godine vratio ulomak Pravog Križa od Perzijanaca. Prema Katoličkoj enciklopediji, kada su se spojili galikanski i rimski obredi, rujanski datum dobio je službeni naziv Trijumf (Pobjeda, pobjednička proslava) Križa i korišten je u spomen na ponovno osvajanje Križa od Perzijanaca, dok je svibanjski datum zadržan kao Pronalaženje Svetog Križa, na latinskom nazvan Našašće Križa. Na Zapadu se 14. rujna često naziva “Dan Svetog Križa”; svibanjski blagdan uklonjen je iz liturgijskog kalendara rimskog obreda nakon reformi Rimskog misala pod papom Ivanom XXIII. 1960./1962. Pravoslavna Crkva još uvijek obilježava oba događaja, jedan 14. rujna, jedan od dvanaest velikih blagdana liturgijske godine, a drugi 1. kolovoza, koji označava Procesiju Časnog Drva Križa, dan na koji su relikvije Pravog Križa nošene ulicama Carigrada kako bi blagoslovile grad. Uz slavlja na fiksne dane, postoje određeni dani pokretnih blagdana na koje se posebno spominje Sveti Križ. Katolička Crkva obavlja liturgijsko klanjanje Križu na dan kada je Isus pribijen na njega, odnosno tijekom bogoslužja Velikog petka, dok Pravoslavna Crkva slavi daljnje štovanje Križa treće nedjelje Velike korizme. U svim grčkim pravoslavnim crkvama, na Veliki četvrtak, replika Križa nosi se u procesiji kako bi je narod častio.

„Ničim se nećemo hvaliti osim križem Gospodina našega Isusa Krista, koji je naše spasenje, naš život i naše uskrsnuće. Po njemu smo spašeni i oslobođeni“ kaže sv. Pavao u Poslanici Galaćanima (Gal 6,14). Ovo je i ulazna pjesma u misalu za proslavu Uzvišenja svetog Križa. Ovaj blagdan, koji slavi Kristovu pobjedu nad grijehom i smrću, dijele Katolička i Pravoslavna crkva. Potonja pridaje veliku važnost ovom događaju, gotovo jednako kao i Uskrsu. Podrijetlo blagdana može se pratiti do kulta prvih kršćanskih zajednica u Jeruzalemu, kada se Sveti Križ svečano štovao na Veliki petak. Odabrani dan je 14. rujna, datum koji predaja smješta u pronalazak Križa u Jeruzalemu od strane svete Helene, Konstantinove majke. Isti blagdan također obilježava posvetu bazilika koje je dao izgraditi car, Martyrion i Anastasis (Uskrsnuće), izgrađenih u prvoj polovici 4. stoljeća, između Golgote i Isusovog groba. Posvećenje ovih bazilika održano je 13. rujna 335. Sljedećeg dana, jeruzalemski patrijarh pokazao je Križ vjernicima na štovanje. To je također dovelo do izbora 14. rujna za proslavu onoga što je na Zapadu poznato kao Uzvišenje. Blagdan također obilježava pobjedu cara Heraklija nad Perzijancima (628.) i kasnije otkriće Križa, koji je vraćen u Jeruzalem. Perzijanci su ga, zapravo, ukrali 614. kao ratni plijen. U liturgiji, postavljanje Križa blizu oltara tijekom mise evocira biblijski lik brončane zmije koju je Mojsije podigao u pustinji. Kad su Židovi, ugrizeni otrovnim zmijama, pogledali u Njega, bili su ozdravljeni. Oni koji gledaju u Krista također postižu spasenje. Svakako, nije lako shvatiti pravo značenje Križa. Ni apostol Petar nije odmah shvatio pravo značenje naviještanja Muke, toliko da ga je Isus morao ukoriti što ga je pokušao odvratiti od žrtvovanja života (vidi Mt 16, 21-23). S druge strane, kada govorimo o Križu, nikada ne smijemo zaboraviti da je Majka Gospodnja uvijek pod njegovim nogama. U tom smislu, papa Franjo je u Angelusu u nedjelju, 30. kolovoza 2020., naglasio: „Neka nam Djevica Marija, sjedinjena sa svojim Sinom do Kalvarije, pomogne da se ne povučemo pred kušnjama i patnjama koje svjedočenje Evanđelja podrazumijeva za sve nas.“ U istoj prigodi, Papa je naglasio važnost nasljedovanja Krista: „Obveza ‘uzimanja križa’ postaje sudjelovanje s Kristom u spasenju svijeta. Imajući to na umu, osigurajmo da križ koji visi na zidu našeg doma, ili onaj mali koji nosimo oko vrata, bude znak naše želje da se ujedinimo s Kristom u ljubavnom služenju našoj braći, posebno najmanjima i najranjivijima. Križ je sveti znak Božje ljubavi, znak Isusove žrtve i ne smije se svesti na praznovjerni predmet ili ukrasni dragulj.“ Mnogi sveti autori komentirali su značaj slavlja 14. rujna, uključujući i biskupa svetog Andriju Kretskog (660.-740.), koji je u svojim Raspravama naglasio: „Slavimo blagdan Svetog Križa, kojim je tama istjerana i svjetlost vraćena. Slavimo blagdan Svetog Križa i tako, zajedno s Raspetim, i mi bivamo uzvišeni i sublimirani. Doista, odvajamo se od zemlje grijeha i uzdižemo se u visine. Takvo je bogatstvo križa da tko ga posjeduje ima pravo blago. I s pravom ga tako nazivam, jer je po imenu doista najdragocjeniji od svih dobara. U njemu prebiva sve naše spasenje.“ (Rasprava 10 o Uzvišenju Svetog Križa; PG 97, 1018-1019. 1022-1023). A prebiva na način da Križ predstavlja Božje darivanje čovjeku do kraja, kako bi čovjek od Boga živio; to darivanje Boga čovjeku bilo je Bogu toliko važno da je bio spreman tolerirati ili prihvatiti čak i cijenu muke i smrti, samo da se preda ili daruje čovjeku, čak i ako su posljedice toga darivanja opasne, mučne i bolne, teške i pune patnje. Bog nikada nije aktivno i pozitivno priželjkivao ili želio muku i smrt svojega Sina, nego njegovo predanje ili darivanje ljudima kako bi ljudi od Sina Božjega, kao iz vječnog Izvora, primali život vječni. To predanje ili darivanje nije se moglo ostvariti bez muke, razapinjanja i smrti Sina Božjega, pa je Bog pristao i na te neželjene ali neodvojive posljedice svojega darivanja ljudima, samo da ostvari glavni cilj, a to je spasenje čovjeka po darivanju samoga Boga čovjeku u potpunosti i bez ikakva pridržaja. Da bi se ostvario neki plemeniti i stvarno i pozitivno željeni cilj, ponekad je u ovom svijetu potrebno prihvatiti ili tolerirati nešto što se stvarno i pozitivno ne želi, ali se mora istrpjeti ili platiti kao cijenu da se ostvari ono glavno. Jer, ukoliko se žele izbjeći neželjene stvarnosti, onda se neće ostvariti ni ona glavna, željena stvarnost. Stoga je na onome koji nešto želi teška odluka i slobodan izbor: ili mi je važnije ostvariti ono što stvarno želim, pa ću prihvatiti i muku i poteškoće koje su neizbježne, ili mi je važnije izbjeći muke, trpljenja i boli, pa se neće ostvariti ni ono glavno što pozitivno i stvarno želim.

Križ, za kojega kažemo da je u njem spasenje i otkupljenje, uvijek moramo gledati kao na izraz Božje odlučnosti da je njemu toliko bilo stalo do ljudi i do ljudskog spasenja, da je prihvatio i vlastito poniženje i bol i smrt, samo da ostvari svoje darivanje ljudima, darivanje vlastitoga života, života vječnoga ljudima da bi ljudi vječno, za uvijek živjeli u radosti i blaženstvu, u zajedništvu i prijateljstvu s Njim.

Amen.