Braćo i sestre!
Kad god se spominje kraj svijeta i njegov prelazak u vječnost, to jest sud Božji nad ljudskom poviješću, pojavljuju se dva oprečna stava prema tom događaju. S jedne strane je nevjerica, preziranje bilo kakve opomene: Ne, Boga nema, nema ni suda, ova povijest će ići ovako unedogled, moramo sami sve raditi i napraviti, moramo si izgraditi zdravo i savršeno društvo kojem ćemo mi biti jedini tvorci. Nemamo što od Boga očekivati. Nema drugoga spasenja za čovjeka doli jesti piti i biti zadovoljan u užicima koje si može priskrbiti za kratkih dana ovoga ispraznoga života ovdje na zemlji. Raj si moramo sami napraviti i stoga nas samo rad oslobađa, samo nas rad spašava, samo radom ostvarujemo svoje savršenostvo, svoju puninu i svoju dovršenost.

Sami znate kako nas treba nasljedovati. Jer dok bijasmo među vama, nismo živjeli neuredno: ničiji kruh nismo badava jeli, nego smo u trudu i naporu noću i danju radili da ne bismo opteretili koga od vas. Ne što ne bismo imali prava, nego da vam sebe damo za uzor koji ćete nasljedovati. Doista, dok bijasmo u vas, ovo vam zapovijedasmo: Tko neće da radi, neka i ne jede! A čujemo da neki od vas žive neuredno: ništa ne rade, nego dangube. Takvima zapovijedamo i zaklinjemo ih u Gospodinu Isusu Kristu: neka s mirom rade i svoj kruh jedu. Lk 21,5-19; 2 Sol 3,7-12

Drugi je stav prekriženih ruku i nekog magijskog iščekivanja dolaska Gospodnjega. Ionako Gospodin dolazi ubrzo, pa zašto bismo se trudili, sve će propasti, sve će se rastaliti i pretopiti, ovaj će svijet nestati i ništa od njega i od njegovih djela neće preživjeti.

Stoga i apostol Pavao opominje: Dok bijasmo kod vas, ovo vam zapovijedasmo: Tko neće raditi neka i ne jede! A čujemo da neki od vas žive neuredno: ništa ne rade, nego dangube. Takvima zapovijedamo i zaklinjemo ih u Gospodinu Isusu Kristu: neka s mirom rade i svoj kruh jedu. Mnogima je za lijenost i lagodnost isprika: Gospodin dolazi. Ili smatraju da će Gospodin kao mađioničar ili čarobnjak ovaj svijet bez naše suradnje i odgovornosti pretvoriti nekim dodirom nekakvog čarobnog štapića u novi, savršeni, rajski svijet. Nema spasenja na brzinu, bez našega sudjelovanja, odgovornosti, slobode i truda.

Magijske, automatske preobrazbe nema. Bog nas uzima za ozbiljno i u skladu s našom naravi koju je sam sazdao: stvorio nas je kao slobodne i ogdovorne ljude, osobe koje moraju doprinijeti novom, rajskom i savršenom svijetu, znajući pri tom da je ipak Bog glavni Ostvaritelj i Darivatelj savršenog i zdravog društva, pravde, mira, radosti, besmrtnosti, neraspadljivosti, slave, sile, sjaja, života vječnoga i tako redom. Sve što činimo plemenito i dobro, sve će ući u nebeski Jeruzalem, u novo, savršeno i zdravo ljudsko društvo, u blaženu vječnost i zajedništvo svetih. Baš zato što mi kršćani vjerujemo da postoji Jedan koji će nas pitati nakon ovoga života što smo dobra učinili da bi bilo manje zla na ovome svijetu, baš zato se trudimo oko vršenja dobra u prostoru i vremenu.

Naime, razni sotonisti i masoni, slobodni zidari Novog svjetskog poretka, simbolički graditelji besklasnog, socijalističkog i komunističkog društva, nove babilonske kule ujedinjene Europe i Sjedinjenih Država Svijeta, takvi upravo optužuju Katoličku Crkvu da je navjestiteljica religije koja je opijum naroda, da ljude odvraća od ovozemnog djelovanja i izgradnje napretka ljudskog roda, da se protivi izgradnji zdravog i savršenog društva, da ljudima maže oči upućujući ih na neko nebo koje nikad neće doći i u koje nikad neće ući. Sve su to lažne optužbe. Tko je prvi na ovome svijetu u povijesti ljudskog roda osnovao bolnice? Kršćani, vođeni kršćanskom vjerom i moralom! Tko je utemeljio suvremenu znanost? Upravo kršćani i kršćanstvo svojim specifičnim svjetonazorom!

Crkva ne odvraća ljude oko brige za ovaj svijet i društvo u njem raznim pričama o nebu, raju i blaženstvu kod Boga. Oni koji niječu Boga, koji niječu savjest i bilo šta što je apsolutno, upravo oni rade protiv napretka, jer vele, ako ne ostvarimo štogod dobra u ovom životu, ostvarit ćemo ga u nekom od slijedećih života na zemlji, u nekom od slijedećih utjelovljenja, odnosno reinkarnacija. Na kraju, ako nikome ne dajemo račun za ono što za ovoga života činimo, zašto bismo se i trudili osobito? Pred čovječanstvom je neizmjerno mnogo vremena, i ono što ne napravi naša generacija, napravit će slijedeća… Grdno se varaju! Vrijeme je kratko i vrlo ograničeno. Stoga Crkva potiče vjernike da čine dobro dok mogu. Neka nam ne dodija činiti dobro, opominje nas apostol Pavao u jednom svome pismu. Pri tom uvijek imamo punu svijest da nismo mi jedini ili najvažniji graditelji novoga svijeta. Ne možemo se osloniti na Hram, na baziliku svetog Petra, na primjer, ili na Vatikan i njegov vanjski sjaj, ne njegovu diplomaciju koja je, usput budi rečeno, najbolja na svijetu. Ne možemo svoje pouzdanje staviti u sadašnje stanje u Crkvi u Hrvata i u sadašnje odnose Crkve i države kod nas. Tako moramo shvatiti Isusovu opomenu glede hramskoga kamenja. Učenici su se divili moći i sjaju kamenja Hrama u Jeruzalemu, divili su se zavjetnim darovima koji rese Hram, divili su se ljudskoj građevini i ljudskoj instituciji, odnosno ljudskom elementu u religiji. Nikada se ne smijemo oslanjati na ono vidljivo, ljudsko, konačno, ograničeno, na svoja djela, prava ili zasluge, na nešto što sami možemo kontrolirati ili manipulirati, na nešto što možemo smatrati svojom automatskom sigurnošću. Nema magijske sigurnosti. Ne možemo nikada razmišljati ovako: ja mogu radi što me je volja i ponašati se kako ja hoću, a onda ću se spasiti i osigurati putem nekih stvari i ustanova, obreda ili vanjskog sjaja kojeg mogu kontrolirati ili dominirati, tako da mi ne treba Bog i polaganje računa njemu.

Ne možemo ovome svijetu svjedočiti o Bogu ispravno ako svjedočimo o magiji, o automatskom spašavanju time što imamo u Vatikanu baziliku svetog Petra i u njoj Papu, Petrova nasljednika, koji mudro upravlja Crkvom po svojim kongregacijama i po svojoj diplomaciji. Mi moramo svjedočiti djelima da imamo povjerenja u Boga, da Boga priznajemo svojim Bogom, onim koji je pametniji od nas i zna mudro i pravedno postaviti zakone koji će uistinu odgovarati našoj naravi i svrsi: ostvarenju spasenja duša naših. Svjedočiti za Boga i za pokoravanje njegovim zapovijedima možemo samo djelima. Samo tako da ispravno radimo i djelujemo. To znači bdjeti i moliti. Bdjeti i moliti, te iščekivati tako Gospodina, ne znači zapustiti ovosvjetske i materijalne, zemaljske obveze i djela, osobito djela milosrđa, ne znači prekrižiti ruke lijenčareći, nego bdjeti i moliti znači vršiti volju Očevu, biti dobar onima s kojima se živi. U knjizi Otkrivenja čitamo: a LAN u koji su odjeveni nebesnici – pravedna su djela svetih, to je ono svadbeno ruho bez kojega nema ulaska na vječnu gozbu Jaganjca u nebu. Bez djela milosrđa nitko ne može gol pred Boga i u njegovu vječnu svadbenu dvoranu. To je i ulje u svjetiljkama mudrih djevica, kako nam veli jedna druga usporedba Gospodina našega Isusa Krista: bez ulja, to jest bez dobrih djela milosrđa, pomoći i uslužnosti, nitko neće svidjeti kraljevstva nebeskoga.

Progoni koji će pogoditi Kristove učenike moraju biti prihvaćeni onako kako ih Bog dopušta. Ti progoni nas suobličuju Kristu. Nije učenik nad Učiteljem. Isus nam je pokazao put. On je prošao putem patnje i trpljenja, boli i smrti, putem potpunoga gubitka svega: pri hapšenju učenici su se razbježali od njega. Pod križem ih je stajala nekolicina. I ono posljednje što mu je ostalo: ljubljeni učenik i majka, i njih je izgubio, i njih se lišio prije smrti: rekao je učeniku: Evo ti majke, a majci: Evo ti sina. Tako je majku predao ljubljenom učeniku, a njega njoj. Ništa nije zadržao za sebe. Nakon uskrsnuća će Otac Duhom Svetim sabrati učenike evpi. to. auvto, to jest na isto mjesto, zajedno, u jedno, ujedinit će ih i odaslati u sav svijet. Bit će to Očevo djelo, ostvareno snagom Duha Svetoga. Isus ne polaže u sebe i u svoje zemaljsko propovijedanje i čisto ljudsko djelovanje nikakve nade. Posve se oslanja na Oca. Tako se i mi, premda činimo dobro svjesni da ćemo odgovarati ne samo za počinjeno zlo nego i za propušteno dobro, dakle, tako i mi, premda radeći i surađujući na svome i sveopćem spasenju, ipak imamo svijest da se glede plodova moramo posve osloniti na Boga, a ne na sebe i svoje zasluge, ostvarenja i prava. Ni kamen na kamenu ne mora ostati od svih naših djela i ostvarenja, čak ni kamen na kamenu ne mora ostati od naše župne crkve ili od bazilike svetog Petra, jer Bog iz kamenja može podići djecu Abrahamovu (kako veli sveti Ivan Krstitelj), to jest može stvoriti ni iz čega ono što mi mislimo da je moguće samo ako to mi ostvarimo. Ni kamen na kamenu, ni trag ne mora ostati našim djelima. Moramo se naučiti pouzdavati i oslanjati samo i jedino na Boga. Neće nas spasiti naša djela, nego samo i jedino Bog. Stoga, ako njega i samo njega priznajemo svojim Spasiteljem, baš ćemo zato, iz ljubavi, zahvalnosti i priznanja njega svojim Bogom i Spasiteljem, željeti vršiti njegovu volju i potpomognuti njegovim Duhom, uistinu ćemo je vršiti i tako spasiti i sebe i one za koje se žrtvujemo i kojima svjedočimo o ljubavi koju Bog ima prema svima nama.

Amen.