Draga braćo i sestre!
Zašto se na Isusov rođendan čita ovaj tekst s početka Ivanovog evanđelja? Zbog retka: I Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu. Ovo bi više odgovarao svetkovini Navještenja Gospodnjega ili Navještenja Marijina, kad se Isus utjelovio, tj. kad se počelo ostvarivati njegovo tijelo u jedinstvu s njegovom božanskom osobom, nakon što je Marija pristala da bude Majkom Sina Božjega. Tada je Riječ Očeva, druga božanska osoba stvorila sebi tijelo od tijela Blažene Djevice Marije i unutar Djevice Marije, u njenoj utrobi. Dogodilo se čudesno začeće i mi samo znamo da je tijelo Isusa Krista raslo u Marijinoj utrobi te je nakon devet mjeseci rođeno na današnji dan isto tako čudesnim rođenjem, bez muke i trudova koji su Evi i njenim kćerima određeni kao kazna za istočni grijeh. Marija, i sama začeta bez istočnoga grijeha rodila je Isusa, čovjeka isto tako bez istočnoga grijeha. Sveta je rodila Svetoga i ostala Djevica.

No, rođenje čovjeka na ovaj svijet je za nas ljude važan događaj jer tada dijete postaje vidljivo, postaje samostalni čovjek, odvojen od majke koja ga je nosila i u čijoj je utrobi nastajalo ljudsko tijelo. Čovjek rođenjem počinje samostalni život, vlastiti život, a kako je život nešto lijepo, vrijedno i dobro, početak toga novoga života uvijek je razlog za slavlje. Zato slavimo rođendane, barem djeci i mladima pred kojima je još uvijek život i mnogo vremena da se ostvare u tom vremenu dobra djela.

Dakle, Riječ Božja, Očeva Misao, njegov vječni Sin je tijelom postao i nastanio se među nama po Djevici Mariji i po čudesnom rođenju, a u tom rođenju, piše apostol Ivan, mi možemo vidjeti slavu njegovu, slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca – pun milosti i istine.

Gdje je sv. Ivan vidio tu Isusovu slavu? On osobno nije bio prisutan u Betlehemu u vrijeme rođenja Isusovog, bili su tamo prisutni sv. Josip i pastiri za koje se izričito kaže da ih je obasjala slava i svjetlost Božja kad su im anđeli objavili da se rodio Krist – Spasitelj te su pozvani da mu se pođu pokloniti. Sveti Ivan je prvi put vidio slavu Isusovu kad je u Kani u Galileji Isus učinio svoje prvo znamenje ili čudo pretvaranja vode u vino. Sveti Ivan je vidio slavu Isusovu na gori kad se Isus pred njim, pred sv. Petrom i sv. Jakovom preobrazio i kad su mu vlasi na glavi postale kao čista vuna, bijele i sjajne, a odjeća svjetlošću zablistala. Sveti Ivan je vidio slavu Isusovu kad je Isus ozdravio hromoga čovjeka ili slijepca od rođenja, kad je oživio Jairovu kćer ili sina udovice iz Naina, odnosno kad je oživio Lazara, brata Marte i Marije. Na kraju, Ivan je vidio slavu Isusovu na sam Veliki petak jer je Isusova poslušnost nebeskom Ocu do kraja, do smrti, bila tako savršena da je ta poslušnost otkrila svu slavu i veličinu Isusove ljubavi prema Ocu i prema ljudima. Naime, Otac je pitao Sina: mogu li ja tebe učiniti izvorom života vječnoga za ljude? Hoćeš li ti svoj život koji primaš od mene dati ljudima? A dati život nekome znači umrijeti za nekoga, predati taj život potpuno, bez ikakve zadrške ili skrivanja, do kraja. I Sin je odgovorio Ocu: Naravno, Oče, hoću!

Sin je primio vlast od Oca da preda svoj život za nas i da ga u uskrsnuću ponovno uzme, da postane vječni izvor života vječnoga za nas. Tako nam objavljuje isto Ivanovo evanđelje u kojem Isus kaže svojim sugovornicima: takvu sam zapovijed primio od Oca, imam vlast predati svoj život i natrag ga uzeti jer mi život nitko ne oduzima niti otima: (17) “Zbog toga me i ljubi Otac što polažem život svoj da ga opet uzmem. (18) Nitko mi ga ne oduzima, nego ja ga sam od sebe polažem. Vlast imam položiti ga, vlast imam opet uzeti ga. -Tu zapovijed primih od Oca svoga.” (usp. Iv 10, 17-18) Rekli bismo da ga onda nije nešto posebno koštalo dati život kad je znao da ima vlast opet uzeti ga, ali to polaganje života, to predanje života nije išlo lako ni glatko, nego preko muke, žrtve, trpljenja, boli i patnje, putem krajnjeg poniženja i prividnog poraza.

Zato je Isusova poslušnost znak i očitovanje njegove slave, njegove snage, njegova božanstva. Na Veliki je petak bilo božanski teško umrijeti za ljude koji to ne zaslužuju, koji na to nemaju pravo i od kojih Bog nema koristi nego upravo suprotno, patnju, bol, nepravdu, štetu, prezir ili mlakost, ravnodušnost, bešćutnost, bezobzirnost…

A onda je na kraju sveti Ivan vidio Isusovu slavu nakon Isusova uskrsnuća kad se osvjedočio da se Isusovo tijelo preobrazilo, produhovilo, proslavilo, postalo besmrtno i snažno, silno, dinamično, gibljivo, sposobno pojaviti se u zatvorenoj i zaključanoj prostoriji posljednje večere, a ipak je to bilo stvarno tijelo, to nije bilo viđenje apostola, to nije bila neka projekcija, neka slika koju su apostoli vidjeli, to je bilo stvarno tijelo koje su mogli opipati, prepoznati rane na rukama, nogama i boku. Na kraju, Ivan je vidio slavu Isusovu u uzašašću Isusovu na nebo, kad je Isus slavno prešao iz vremena u vječnost k svome Ocu.

Sva su ova znamenja Isusove slave počela danas, na dan Isusova rođenja. Ta ista Riječ Očeva koja je Tijelom postala i nastanila se među nama, koja se rodila kao čovjek, živjela i umrla kao čovjek, ta ista Riječ Očeva je druga božanska osoba, Riječ koja je s Ocem postojala oduvijek, bez početka i koja je bila prisutna kod stvaranja svijeta, koja je u početku svijeta bila nazočna tako da je sve stvoreno po toj Riječi, putem te Riječi i bez koje ništa nije stvoreno. Drugim riječima, Božji Logos, njegova Svrha, Smisao, njegov Razum, njegova Misao i njegova Logika prisutni su u svakom stvorenju. „Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa. Svemu što postade, u njoj bijaše život i život bijaše ljudima svjetlo“ to znači da ništa nije nastalo samo od sebe, ništa nije nastalo slučajno, bez volje i rasporedbe Božje. U svemu postoji neka svrha, naum, logika, razumnost, iza svakog stvorenja postoji neki cilj i neka vrijednost, smisao i razlog u kojem možemo prepoznati Božji trag i njegovu namjeru.

To nam je i velika utjeha i radost jer naš život, događaji koji nam se događaju, sve što činimo i proživljavamo ima smisla, ima svrhe i vrijednosti, ništa nije besmisleno, slučajno, bezvezno ili plod neke slijepe sudbine ili mračnih zlih sila. Danas slavimo rođenje druge božanske osobe u ljudskom tijelu, osobe koja daje smisao i vrijednost našoj osobi, našem životu i našim djelima, naporima, žrtvama i ostvarenjima. Zato smo radosni i zato danas slavimo Božić.

Amen.