Nedjelja, 2. 7. 2023. TRINAESTA KROZ GODINU

ČITANJA: 2 Kr 4,8-11.14-16a; Ps 89,2-3.16-19; Rim 6,3-4.8-11; Mt 10,37-42

Draga braćo i sestre!

         Dok smo prošle nedjelje imali dominantnu temu Božje kazne ili osvete, odnosno nekog Božjeg interventa za uspostavu pravde i pravednosti, milosrđa i brige za žrtvu i odgovarajućeg uzvraćanja zločincu, ove nedjelje imamo dominantnu temu Božjeg dobročinstva, neke vrste pozitivnog odgovora na ljudsku dobrotu i na ljudsko neproračunato djelo ljubavi, poštovanja i dobrote.

         Kako nas je prošle nedjelje Bog iznenadio u negativnom smislu, jasno govoreći da je osveta ili odmazda, odnosno neka vrsta kazne i uspostave pravde njegova, tako nas ove nedjelje iznenađuje u pozitivnom smislu dajući izobilno, preobilno, neproporcionalno više dobra za istinsko i stvarno dobročinstvo koje čovjek učini iz čiste, nesebične, neproračunate ljubavi i blagohotnosti.

         Bog je otajstvo i tajanstveno biće za nas i nikada ga nećemo razumjeti do kraja pa ne možemo ni njegove postupke shvatiti, a još manje imamo pravo čuditi se nad njima, iščuđivati ili ih kritizirati i osporavati.

         Tko zna zašto i iz kakvog skrivenog razloga uporno se kroz izbor tekstova iz Svetog pisma za čitanja na misi i za molitve časoslova izostavljaju tekstovi koji govore o Bogu kao pravednom, istinoljubivom, zaštitniku žrtvi i kaznitelju zločinaca, donositelju osvete, pravde, odmazde, uspostavitelju reda, poretka i zahtjevnom Gospodaru, Stvoritelju, Spasitelju i prijatelju čovjeka koji baš zato ima prijateljske zahtjeve. Čovjek nema samo prava pred Bogom nego i obaveza. Prijateljstvo s Bogom donosi nam Božje milosrđe, njegovu dobrotu, blagost, praštanje, obranu, utjehu, mir, blagostanje i tako redom, ali ujedno zahtjeva i naš angažman i naša djela. Pristranim odabirom tekstova za misu i časoslov stvara se kriva slika o Bogu kod vjernika, ali i kod svećenika, biskupa, časnih sestara, kateheta i svih koji se redovno koriste lekcionarima i brevijarima, ali i homiletskom literaturom, pastoralnom teologijom i slično.

         Govor o Bogu isključivo u terminima Božje popustljivosti, blagosti, praštanja, nezahtjevnosti, dobrote, slatkoće, strpljivosti i poziva da i mi budemo takvi, maltene glupi i naivni, dovodi do krivovjerja i do odbacivanja kršćanstva. Tko bi bio toliko samouništavalački, autodestruktivan da bi svojim neprijateljima i mrziteljima davao oružje u ruke, da od njih ne bi bježao, da se od njih ne bi udaljio, da od njih ne bi tajio svoje misli i namjere, svoje postupke i položaje; da bi samo tako praštao unedogled bez pokajanja krivca i bez nadoknade štete, bez stvarne volje za pomirenjem, bez poniznosti i skrušenosti zločinca što su sve preduvjeti za praštanje i pomirenje?

         U to sada ne možemo dublje ulaziti, nego se moramo vratiti na temu današnjeg prvog čitanja i evanđelja: Božji uzvrat ljudskoj neproračunatosti. Imamo u prvom čitanju opet jedan tajanstven lik: ženu iz mjesta Šunama, izvanredno lijepu i uglednu. Naime, u mjestu Šunamu su živjele najljepše žene u cijelom Izraelu, otamo su čak i kralju Davidu doveli sluškinju izvanredne ljepote da mu služi kao neka vrsta medicinske sestre pred smrt jer je imao lošu cirkulaciju u nogama te se ni mnogim dekama nije mogao ugrijati.

         Dakle, ta lijepa i ugledna žena, uredno udana i vjerna svome mužu, časna u društvu iz nama nepoznatih razloga, pozvala je k svome kućnom stolu na obrok i okrepu proroka Elizeja, Božjeg čovjeka, a i njegovoga pratitelja, danas bi rekli tajnika ili osobnog asistenta. Štoviše, nakon nekog vremena, predložila je mužu kojem ništa nije radila iza leđa, da proroku i njegovom poslužitelju opreme jednu sobicu u kojoj bi se mogao odmoriti. I doista, opremili su sobu skromno ali prikladno: postelja, stol, stolica i svjetiljka.

         Žena je to predložila mužu iako prorok nije ništa pitao ni tražio. Inicijativa je bila njena i bila je bez ikakve računice, bez ikakvih skrivenih namjera da bi od proroka nešto dobila za uzvrat, da bi preko proroka manipulirala s Bogom, da bi gospodarila, da bi zapovijedala, zanovijetala, da bi nešto kupila ili magijski ostvarila. Mnogo puta, kad nas netko od rodbine, susjeda ili prijatelja nešto zatraži ili zamoli, baš tada nismo spremni izaći u susret, dati, popustiti, napraviti dobročinstvo jer često steknemo dojam da onaj koji pita ili traži nešto od nas u stvari želi gospodariti i zapovijedati; imamo dojam da smo nekako iskorišteni, pretvoreni u sluge, da smo nekako poniženi, pa odbijemo. Bilo bi bolje da nekako neodređeno odgovorimo i ostavimo odškrinuta vrata za budućnost, a onda, kad mi to slobodno odlučimo, kad nam to najmanje smeta ili najviše odgovara i u mjeri u kojoj mi hoćemo, ipak nešto učinimo. Isus je ispričao onu prispodobu o dva sina koja je otac pozvao na rad u vinograd. Jedan je odmah rekao „Idem!“ i nije otišao, a drugi je nešto mrmljao, nekako odbio, ali se kasnije predomislio i otišao te nešto korisno i napravio. Isus je pitao sugovornike: „Koji je od te dvojice izvršio volju očevu?“ I oni su ispravno odgovorili: „Onaj koji je otišao u vinograd!“ Tako je, onaj koji je imao djela, a ne samo riječi. Zašto je najprije mrmljao, prigovarao, gunđao, nekako čak i odbio, pa se predomislio, ne znamo, ali time nam Isus daje mrvicu odškrinuta vrata da i mi postupimo tako: ako nam se zbog naše uznositosti, oholosti, ponosa, umišljenog dostojanstva ili komocije, lijenosti, udobnosti i slično javi neka prvotna emotivna reakcija da odbijemo Božje traženje ili zahtjev, možemo onda, ne čekajući da Sunce zađe nad našom odlukom, dakle, ubrzo nakon Božjeg poziva, donijeti odluku koja će na kraju biti naša i plod naše slobode i slobodnog izbora, te ćemo „slobodni i neponiženi“ ipak učiniti po volji Božjoj i izvršiti volju Očevu. Ako nam treba ta iluzija ili privid da radimo po svojem, neka nam bude, samo da na kraju ipak sve napravimo po Božjem. Tako eto, mnogo puta nam je lakše u životu, ako sami odlučimo da ćemo nekome nešto dati, pokloniti, učiniti, ako sami odaberemo okolnosti, vrijeme svojeg dobročinstva, onda nam je nekako lakše iskazati ljubav, uslužnost, dobrotu ili zahvalnost, jer eto – nismo ničim prisiljeni, nismo poniženi, nitko nas ne iskorištava, ne zapovijeda nam, nismo ničije sluge ili robovi, konobari, poslužitelji, nego slobodni i velikodušni ljudi koji od svoje dobre volje činimo što hoćemo. Pa dobro, može i tako, ako nam je tako lakše. Sveti Pavao bi rekao: kako god bilo, samo da se propovijeda Krist odnosno samo da se čini volja Božja, iskazuje neproračunato dobro, uslužnost, dobrota, velikodušnost, finoća, milostinja, bratska pomoć.

         Elizejeva reakcija pokazuje njegovu obazrivost, uvažavanje žene, njegovu poniznost, zahvalnost, finoću i slično, a to je zato jer je u njemu bio Duh Božji koji ga je nadahnuo da uvidi i prizna neproračunatost i dobrotu te žene, te da joj uzvrati na prikladan način. To je i nama poticaj da budemo zahvalni mnogima za koje mislimo da im ne dugujemo ništa jer uzimamo zdravo za gotovo ili kao normalno da se nama nešto učini, odnosno da su svi oko nas plaćeni da nam pruže sve usluge koje mi mislimo da nas idu.

         I tako Elizej jednoga dana reče svome poslužitelju Gehaziju: “Dakle, što da učinimo za nju?” Gehazi odgovori: “Eto, nema sina, a muž joj je vremešan.” Gehazi je predložio ono što je smatrao da će biti prava nagrada i blagoslov za tu ženu; neplodnost se onda smatrala nekom vrstom poniženja, kazne Božje, prokletstva ili isključenosti iz mogućnosti da žena rodi Pomazanika Gospodnjeg, Spasitelja svijeta, budući da je postojalo prošireno uvjerenje da će Mesija biti rođen od neke žene iz izraelskog naroda. Stoga, prorok daje dar toj ženi u obliku obećanja i proroštva: “Dogodine u ovo doba”, reče joj, “zagrlit ćeš sina u naručju.” To je bio toliko neočekivano za nju, i toliko iznad svih njenih očekivanja i nadanja, zamišljaja i mogućnosti, da je ona uzvratila: “Ne, gospodaru moj, ne varaj službenice svoje!” Razočarenje bi bilo pregorko kad se proroštvo ne bi ispunilo, a ona je predugo čekala i izgubila svaku ljudsku nadu. Ali je žena doista zatrudnjela [kaže nam Sveto pismo]  i rodila je sina druge godine u ono doba, kako joj je rekao Elizej.

         Na kraju svojega života, sveta mala Terezija je uskliknula: O moj Bože, Vi ste nadišli sva moja očekivanja! Doista, Bog je uvijek Bog preobilja, on je Onaj koji uvijek daje preobilno, preko svake mjere, više nego što je nužno potrebno. U Kani Galilejskoj nije samo malo vode pretvorio u vino, nego je to vino bilo vrhunsko, mnogo bolje nego ga je ijedan vinar mogao proizvesti. Kad je dva puta umnožio kruhove i nahranio mnoštvo, oba puta su skupili mnogo košarica od 0preteklih ulomaka koji su pretekli onima koji su blagovali.

         Sveti Alojzije Gonzaga ovako je na kraju svojega zemaljskoga života pisao u jednom pismu svojoj majci: “Jer, priznat ću ti doista, presvijetla gospođo: kad misao uronim u promatranje božanske dobrote, koje je poput mora što nema ni dna ni obale, čini mi se da me to , zanesena Božjom veličinom, odvodi s puta i da tome nisam dorastao. On me za tako kratki i neznatan napor poziva u vječni počinak i s neba me doziva u najveću sreću koju sam tako nemarno tražio. Obećava plod za suze koje sam tako škrto prolijevao.” Vidimo da su sveci Božji itekako bili svjesni nesrazmjera naših dobročinstava i dobrih djela, odricanja, askeze, pokora, obuzdavanja naših zlih nagnuća i napasti, te Božjih nagrada, darova i uzvraćanja za svako naše neproračunato dobročinstvo.

         Sveti Pavao nas poziva da činimo dobro dok možemo. Što to znači? To znači da će doći vrijeme kad osobno nećemo moći zbog svoje starosti činiti dobro, ili kad nećemo imati objektivne okolnosti i mogućnosti činiti dobro jer će se ovaj svijet naći u posljednjim vremenima te će zbog duhovne bitke između Dobra i Zla, između Boga i zlih anđela i zlih ljudi, biti nemoguće činiti ono što nam je danas moguće.

         Zašto je važno činiti dobro, i to neproračunato dobro? Jer nam proći zemljom čineći dobro, po uzoru na Isusa Krista i svojim milostinjama, odnosno dobročinstvima, pokrivamo mnoštvo grijeha, svojih i tuđih, svojih pokojnika, rodbine, dragih nam ljudi kojima možemo duhovno pomoći, a nada sve možemo i moramo pomoći sebi i svojoj duši. Kako ćemo dati zadovoljštinu za vremenite posljedice svojih grijeha? Kako ćemo nadoknaditi za štete koje smo proizveli, pa i one kojih nismo svjesni ili ih ne vidimo, ali ipak opterećuju našu dušu pred Bogom i jednog dana će nam predstavljati izvor patnje u čistilištu. O kako ćemo onda biti sretni što smo mnogo toga pokrili svojim dobročinstvima prema bližnjima u ime Božje jer sve što smo učinili jednome od svoje najmanje braće, Bogu smo učinili!

         Zašto stari ljudi ne mogu činiti ono dobro za koje prividno misle da mogu i da će moći? Zašto nas Sveto pismo Novoga zavjeta potiče da činimo dobro dok možemo? Dokle traje to razdoblje “dok možemo”? Dokle seže naša moć činjenja dobra? Ne znamo pouzdano, ali nam sveta mala Terezija i opet s pravom govori: Da bih te ljubila, Bože, ja imam samo ovaj dan. Jučer je prošlo i ne mogu jučer više činiti nikakvo dobro, sutra još ne postoji i sutra još ne mogu biti dobra. Da bismo činili dobro i iskazivali nekome smilovanje, dobročinstvo, milostinju, dobrotu, uslužnost… imamo na raspolaganju ovo vrijeme i ovaj život.

         Zašto, dakle, prijeti opasnost da pod stare dane nećemo moći činiti dobro i da ćemo doći prazne duše i praznog srca pred Boga i da nećemo imati čime pokriti svoje krivnje i grijehe? Prvo zato što su stari ljudi općenito nemoćni i bolesni te fizički ne mogu činiti dobro, a mi smo utjelovljeni duhovi. Drugo, zato što stariji ljudi općenito ne raspolažu ni onih novcima ni onim sredstvima ni onim vremenom kojim raspolažu ljudi u punoj životnoj snazi. I treće, zato što si kroz život stvaramo navike, ustaljene putove i neke vrste duhovnih putova, staza i oblika koje je teško ili nemoguće mijenjati kad nam klonu i fizičke sile i psihičke sile. Ako smo se cijeli život trenirali u škrtosti, uskogrudnosti, bešćutnosti, nepožrtvovnosti, sebičnosti, lijenosti i slično, kako ćemo najednom postati velikodušni, širokogrudni, sućutni, požrtvovni, nesebični i neproračunati za Boga i za svoje bližnje? Ako nas i uhvati panika u savjesti te nam dođe od nekud u glavu da bismo morali nešto dobra i napraviti prije nego odemo odavde Bogu na račun, hoćemo li imati kome činiti dobro? Hoće li nas itko htjeti, primiti naša dobročinstva ili nas nešto zatražiti? Nemojmo uzeti samo tako zdravo za gotovo da će naši bližnji ili manje bližnji bez sumnjičavosti i rezerve samo tako prihvatiti svaku našu ponudu.

         A nama će se mjeriti mjerom kojom smo mi sami mjerili drugima, nama će se suditi onim sudom, onim načinom i u onom duhu u kojem smo se mi odnosili prema svojim bližnjima. Nemilosrdan je sud nemilosrdnima, bešćutnima, okrutnima, mlakima, površnima, ravnodušnima… Sjetimo se bezimenog bogataša koji ubogom Lazaru nije dao ni mrvice sa svojega stola, a danomice se sjajno gostio! Pa nije nikog ubio, nije silovao, nije pljačkao, nije čak ni psovao. Samo nije ništa dobra učinio, samo je bio bešćutan, bezobziran, mlak i ravnodušan prema siromahu Lazaru koji se nastojao nasititi od mrvica koje su padale s bogataševa stola.

         Postupak ove žene iz prvog čitanja danas i Božji odgovor preko proroka Elizeja dovoljna nam je pouka i poticaj da i mi u svojem životu činimo dobro dok možemo i koje možemo, a Bog se u svojoj velikodušnosti ni od koga ne da natkriliti: uzvratit će nam preobilno već ovdje, a svakako u vječnosti.

Amen.

dr.sc. vlč. Željko Blagus, župnik u Josipdolu i Cerovniku.