Nedjelja, 4. 2. 2024., PETA NEDJELJA KROZ GODINU
ČITANJA: Job 7,1-4.6-7; Ps 147,1-6; 1Kor 9,16-19.22-23; Mk 1,29-39

Draga braćo i sestre! U današnjem evanđelju imamo tri puta spomenute zloduhe. Najprije se kaže da je Isus ozdravio mnoge bolesnike koji bolovahu od raznih bolesti, a i mnoge zloduhe izagna. Onda se kaže da nije dopuštao zlodusima govoriti jer su ga znali. I na kraju se ponavlja da je i u obližnjim mjestima propovijedao po sinagogama i zloduhe izgonio.

            Uz ozdravljenje bolesnika, govori se, dakle, posebno o izgonu zloduha. To izgonjenje zloduha nije isto što i tjelesno ozdravljanje bolesnika. Mnogi tumači evanđelja, pa onda i mnogi slušatelji ne vjeruju u postojanje zloduha ili ne vjeruju u mogućnost opsjednuća pa smatraju da se radi o psihičkim oboljenjima koje je Isus ozdravljao. Međutim, psihička bolest i opsjednuće nisu isto. Psihička bolest je neki poremećaj mišljenja, odlučivanja, razmišljanja, osjećaja, doživljavanja stvarnosti, shvaćanja, izražavanja i tome slično. Psihičke bolesti su neke lakše duševne tegobe kao što su strahovi, tjeskobe, zabrinutosti, žalosti, osjećanja bezvoljnosti, opsesivne misli i želje i slično ili neke teže duševne poremećenosti kao što je shizofrenija, manička depresija, paranoja i svaki drugi veliki i duboki raskorak između stvarnosti i onoga što duševno bolesni čovjek vidi, doživljava, osjeća, shvaća, razumije i slično. Psihičke bolesti mogu nastati kao posljedica neke fizičke povrede mozga, ali i kao posljedica dugotrajnog zlostavljanja koje netko može trpjeti od svojih vršnjaka, poslodavaca, vlastodržaca, nadređenih, rodbine ili susjeda. Mnoge životne okolnosti mogu izazvati lakše ili teže psihičke poremećaje.

            Međutim, opsjednuće ili posjednuće su trajne prisutnosti zloga duha u čovjekovoj duši kad se zao duh nastani u čovjeku i povremeno ili trajno gospodari čovjekovim razumom, voljom i osjećajima, kad se služi čovjekovim tijelom da izvede svoju volju i planove. Bog može dopustiti opsjednuće ili posjednuće iz više razloga. To može biti krivnja samoga čovjeka koji je opsjednut jer je dozivao duhove, bavio se magijom, čaranjem, vračanje, gatanjem i sličnim aktivnostima kao što su pisanje horoskopa ili štovanje zlih duhova. Isto se može dogoditi i praznovjernim osobama koje odlaze vješticama, gatarama, vračarima, zazivačima duhova i slično. Bog može dopustiti opsjednuće kao žrtvu ili patnju za druge, kao poruku i opomenu mnogim ljudima koji će povjerovati u duhovni svijet i opasnosti od zlih duhova ukoliko vide tragične posljedice opsjednuća ili posjednuća. Opsjednuta osoba može prije svoje smrti biti oslobođena opsjeduća, ali i ne mora. To ništa ne utječe na spasenje te duše. Čovjek koji je bio opsjednut za ovoga života i koji je umro u stanju opsjednutosti ne mora nužno otići nakon svoje smrti u pakao. Njegova duša može biti u raju, a zloduh ili zlodusi koji su ga opsjedali, odlaze, naravno, u pakao.

            Kod opsjednuća može se dogoditi da jedan zloduh sam, ili nekoliko njih zaposjedne dušu nekog čovjeka. Jedan poznati slučaj opsjednuća dogodio se prije nekoliko desetaka godina u Italiji na vrlo neobičan način. Majka opsjednutoga čovjeka skrivila je to da je neku svoju rođakinju ili nećakinju prisilila na vjenčanje s muškarcem kojega ta rođakinja ili nećakinja nije voljela i koji ju je zlostavljao pa je ona jako trpjela zbog toga pa se željela osvetiti toj ženi. Ta rođakinja ili nećakinja se odselila u Ameriku i tamo je živjela, a u jednom je trenutku pozvala tu ženu koja je skrivila njeno prisilno vjenčanje k sebi u goste. Ta je žena sa sobom povela u Ameriku i svojega sina. I dok su bili u gostima, jednog je dana ta rođakinja ili nećakinja uzela malog dječaka sa sobom u šetnju, ali ga je odvela potajno nekom zazivaču duhova koji je izrekao neku kletvu ili prokletstvo protiv toga dječaka i njegove majke, te je dijete od toga dana postalo opsjednuto zlim duhovima. No, to se opsjednuće nije pokazivalo niti očitovalo godinama nakon toga obreda vračanja i magijanja. Ta žena, majka opsjednutoga i to malo dijete vratili su se iz Amerike u Italiju i tek nakon krizme, negdje oko vjenčanja toga čovjeka, počeli su se pokazivati prvi znakovi đavolske opsjednutosti ili prisutnosti zloduha u duši toga čovjeka. Kako je bio zaručen vrlo pobožnom djevojkom koja je željela ne samo crkveno vjenčanje, nego i redovito odlaženje u crkvu, primanje sakramenata i kršćanski život, taj je čovjek počeo pokazivati znakove odbojnosti i odvratnosti prema svemu svetome i crkvenome. Bilo mu je zlo i teško u crkvi, s vremenom sve teže, nije se osjećao dobro, a uskoro je počeo pokazivati i bijes, srdžbu, jarost i otvoreno neprijateljstvo prema svemu Božjem, crkvenom i svetom. Počeli su se pokazivati i svakodnevnom životu znakovi opsjednuća tako da se supruga opsjednutoga obratila svećeniku za pomoć, a on je tražio biskupa da pregleda slučaj i da sam biskup istjera đavla ili da ovlasti nekog župnika da bude egzorcist u tom slučaju. Biskup je bio ispočetka nepovjerljiv, sam nije htio prstom mrdnuti da pomogne tom čovjeku, jednim dijelom jer nije vjerovao da se radi o stvarnom opsjednuću, a jednim dijelom i zbog svoje lijenosti, komocije i sebičnosti. Uvijek se radi o nečijim grijesima kad se radi o nekoj patnji ili trpljenju: u slučaju opsjednutosti ovoga čovjeka trpio je sam opsjednuti čovjek zbog svojih grijeha, zbog grijeha svoje majke i zbog grijeha biskupa, a trpjela je i supruga toga opsjednutoga čovjeka.

            Kad su stvari postale očite i nepodnošljive, biskup je napokon ovlastio jednog svećenika da vrši egzorcizam i taj je egzorcizam trajao nekoliko godina. Na kraju, izgleda da je čovjek oslobođen đavolskog opsjednuća, ali nije nikada bilo konačnog znaka ili nekog svečanog završetka opsjednutosti tako da bi i taj čovjek i njegova žena ili sam egzorcist bili sigurni da su svi đavli istjerani i da se neće više vraćati. Taj opsjednuti čovjek je svoje iskustvo opisao u jednoj knjizi koja je prevedena i na hrvatski, pa se može pročitati. Izuzetno je zanimljiva i posve točna. Nema izmišljanja ni pretjerivanja. Za sada je tom čovjeku dobro i od zadnje molitve egzorcizma nisu se više vraćali znakovi opsjednutosti ili đavolske prisutnosti, ali ostaje činjenica da oslobođenost toga čovjeka nije nešto što se može uzeti zdravo za gotovo ili kao nešto trajno oko čega ne mora više truditi, nego se radi o nečemu na čemu treba doživotno raditi. To je kao da se nakon operacije i zračenja oslobodite nekog tumora, a onda ostaju stalno kontrole i neki lijekovi koje morate uzimati da se rak ne vrati.

            Lijekovi koje taj čovjek mora doživotno uzimati protiv zlih duhova o ponovnog povratka opsjednutosti su: redovita ispovijed, redovita pričest, redoviti dolasci na misu, redovita molitva: bilo usmena, bilo misaona. Zatim tu su postovi, hodočašća i sveta voda, blagoslovljene medaljice i druga sredstva kršćanskoga života. To je i nama svima opomena da se redovitim sredstvima kršćanskoga duhovnog života uredno i redovito služimo kako bismo se zaštitili ne samo od izvanredne prisutnosti đavla u našem životu, a to je opsjednuće ili posjednuće, nego i od običnih ili redovitih oblika vražje prisutnosti u našem životu, a to su napasti i grijesi. Ispočetka možda mali, laki ili teški, ali koji mogu prerasti u strašno teške ili smrtne grijehe jer se s vremenom čovjek toliko navikne na grijehe da ih i ne primjećuje, da ga ne smetaju u savjesti, da živi u uvjerenju da je s njim sve u redu… ali ništa nije u redu jer grijesi koji nisu ispovijeđeni i okajani nisu ni oprošteni od Boga te ih Bog i dalje zamjera čovjeku, ti grijesi opterećuju čovjekovu dušu, razne štete koje ti grijesi uzrokuju ili su uzrokovali nisu popravljene pa stoga te štete uzrokuju kazne kojima grešna duša mora biti kažnjena, a kazne dolaze i u ovom životu, ali i nakon smrti, što je za čovjeka grešnika veliko zlo, trpljenje, bol i nesreća. Uvijek postoji mogućnost i vječne kazne, tj. da čovjek završi i u paklu. S takvim stvarima se nikako ne bismo smjeli poigravati jer su posljedice prestrašne i neopisive. Preostaje nam da sa strahom i trepetom radimo oko svojega spasenja, kako nas opominje Sveto pismo Novoga zavjeta.

            I sama činjenica da moramo nakon smrti proći kroz trpljenja čistilišta dovoljno je strašna i zastrašujuća. A tek mogućnost da zaglavimo zauvijek u paklu bez nade u prestanak patnje i trpljenja, iznad svakog je našeg poimanja i opisa. Možemo i moramo sami sebi pomoći vodeći na vrijeme računa o svojem životu, o svakoj svojoj misli, o svakoj svojoj riječi, o svakom svojem djelu, propustu i o svemu što trpimo i podnosimo u ovom životu. Jednog dana ćemo sami sebi biti zahvalni za svaku iskrenu molitvu, pobožnost, dobro djelo, milostinju, dobročinstvo, odustajanje od grijeha, zla i zločina. Nemojmo se zavaravati. Vrijeme našega života jako brzo prolazi i mnoge stvari nećemo stići ostvariti ili postići, a mnoge stvari nećemo moći, znati ili htjeti ispraviti dok smo ovdje na ovome svijetu, a nakon smrti neće to više biti moguće i naš će ulazak u raj ovisiti posve o drugima pa to može potrajati i potrajati, a naše se trpljenje produljiti i produbiti, a mogli smo i bez toga. Sveta Katarima Đenovska je po nadahnuću Božjem napisala da se čovjek u stvari teško kaje, a bez iskrenog pokajanja nema ni Božjeg oproštenja, ni savršenstva duše bez kojeg nitko neće vidjeti raja i oslobođenja od patnje, muke i trpljenja. K tome, ista je svetica napisala da samo pokajanje nije dosta nakon smrti da bi se duša oslobodila grijeha, krivnje i kazne povezane s tom krivnjom. A što je potrebno ili što je dovoljno, to je za neku drugu propovijed. Stoga je bolje na vrijeme voditi računa o svojoj duši i našoj vječnoj sudbini.                                                                                                                                  Amen.