Draga braćo i sestre!
Nad današnjim smo evanđeljem već razmatrali i tumačili ga, pa ćemo se onda zaustaviti na drugom čitanju. Važna je tvrdnja koju imamo u tom tekstu da nas je Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista u njemu sebi izabrao prije postanka svijeta i da nas je u ljubavi predodredio za posinstvo, za sebe po Isusu Kristu.

Mi smo izabrani za Boga, Bog nas je izabrao za sebe i predodredio nas je za sebe, odnosno za posinstvo. Dakle, naš cilj je sâm Bog, on osobno. Mi smo stvoreni i predodređeni za njega. Stvoreni smo i predodređeni da postanemo posvojena djeca Božja, sinovi i kćeri Božje, da u nama bude vječni, božanski život i da sudjelujemo na božanskoj naravi. Bog nas je stvorio kao stvorenja, kao duhovna bića različita od njega i različita jedna od drugih. Svaki čovjek je jedinstven i koliko god smo si slični, ipak je svaki od nas jedinstven i jedan jedini, neponovljivi, nema ni jednog drugog bića koje bi ikome od nas bilo posve jednako.

Međutim, Bog nas nije ostavio u našoj stvorenoj razini, nego nas je odlučio pobožanstveniti i učiniti sličnima sebi, da budemo poput njega besmrtni, vječni, trajni, ali i sretni, slobodni, mudri, veseli, blaženi, zdravi, živi, lijepi, časni, slavni, moćni, sjajni, opušteni, radosni, mirni i sposobni za vječni napredak, usavršavanje i uzdizanje u sve veću sličnost s Bogom.

Bog je nas predodredio za sebe po Isusu Kristu i naš cilj je Bog osobno. Bez njega ne možemo biti sretni. Bez njega ćemo stalno patiti i trpjeti. Mi ne možemo promijeniti svoj cilj ili svoju svrhu, svoj smisao i jedinu stvarnost koja nas može učiniti vječno sretnima i blaženima. Ne možemo se odreći Boga i ne možemo promijeniti svoju strukturu, svoju duševnu glad i žeđ, vječnu iskru težnje za Bogom koju je Bog upalio u nama kad nas je stvorio. I s tim se moramo pomiriti.

Nas ne može učiniti sretnima nijedna stvorena i ograničena stvar. Ništa konačno i omeđeno. Sve što ima granicu i kraj uvijek nam dosadi, uvijek nas dovede do dosade, do monotonije, do patnje i trpljenja, do besmisla, do zida i do zatvora. A to nikome nije ugodno, nego nam proizvodi osjećaj neugode, trpljenja, muke, odbojnosti, patnje i nezadovoljstva.

Svatko od nas želi izbjeći bilo koji oblik muke, trpljenja, boli, nezadovoljstva i patnje. Ne želimo ni tjelesnu bol, ni u mišićima, ni u zglobovima, ni u kostima, ni u živcima, ni u želucu, ni u crijevima, ni u zubima ni u ušima, ma nigdje. Ne želimo ni duševne patnje: osamljenost, dosadu, samoću, prazninu, poniženja, neprihvaćenost, odbačenost, izruganost, obespravljenost, okradenost, ismijanost, osramoćenost ili nepravdu, prijetnju, ustrašenost i slično. Da bismo izbjegli svaku vrstu patnje, boli, muke i trpljenja, da bismo postigli vječnu radost, mir, sreću i zadovoljstvo, osjećaj slobode, svjetla, prihvaćenosti, voljenosti i cijenjenosti, moramo dospjeti u stanje trajnoga prijateljstva, ljubavi i dobrote prema Bogu, moramo biti u dobrim odnosima s njim. On nam je najvažniji u životu. Od njega će nam onda doći i sve ostalo što nas čini sretnima: razne stvari i stvarnosti koje nas mogu razveseliti, obradovati ili zaokupiti, očarati ili oduševiti, razne ljepote i vrijednosti, kao i druge osobe. Bog nam može i hoće uz sebe dati i druge osobe koje će nas voljeti i koje ćemo mi cijeniti i poštivati i u čijem ćemo se društvu i blizini osjećati dobro jer ćemo osjećati blagonaklonost prema njima, a osjećat ćemo i dobrohotnost tih osoba prema nama.

Da bismo imali spremnosti strpljivo slušati i cijeniti druge osobe i njihova mišljenja, razmišljanja, odluke, osjećaje i sjećanja, da bismo se istinski radovali drugoj osobi i njenom dobru, da ne bismo ni prema kome osjećali zavist ili zluradost, potrebno nam je pročišćenje od svih grijeha, ali i pobožanstvenjenje, uzdizanje na razinu čiste i neproračunate ljubavi i dobronamjernosti ili blagohotnosti prema drugima. Drugim riječima, Bog nas mora učiniti sličnima sebi, dovesti i stanje beskrajnoga bogatstva i potpune odsutnosti od svake gramzljivosti, pohlepe, požude ili težnje za posjedovanjem, vladanjem, raspolaganjem, sebičnošću, vlašću, moći, upravljanjem i gospodarenjem. Moramo dospjeti do savršene slobode i nenavezanosti na stvoreno, prolazno, ograničeno, nebožansko i živjeti u stanju savršenog povjerenja i vjere u Boga, moramo dospjeti do savršene vjere u ljubav koju Bog ima prema nama. To može u nama izvesti samo Duh Sveti i samo onaj koji prođe tu preobrazbu može razumjeti o čemu se radi. Ta preobrazba je nadnaravni zahvat Božji u čovjeku koji mijenja čovjeka: čovjekov način razmišljanja, odlučivanja, osjećanja, maštanja i sjećanja.

Mi ćemo ostati mi, svatko od nas će ostati osoba koja jest, zadržat ćemo svoj osobni identitet, a ipak ćemo biti posve preobraženi i pobožanstvenjeni. Naše tijelo u kojem danas živimo nije ni izgledom ni tvarno ono isto tijelo u kojem smo se rodili ili živjeli između prvog i dvadesetog mjeseca svojega života nakon rođenja. To nije ni ono tijelo i kojem smo živjeli između svoje sedme i petnaeste godine života. A ipak je to naše tijelo, kao što je naše tijelo bilo ono u kojem smo bili visoki 108 cm ili 141 cm i imali masu od 38 kg ili masu od 52 kg. Prirodna boja naše kose se mijenjala tijekom našega života, kao i duljina naše natkoljenične kosti i mnoge druge stvari, a ipak smo cijelo vrijeme ista osoba. Naše znanje danas nije isto kao ono koje smo imali kad smo imali četiri godine ili deset godina. Naše iskustvo nije ono isto koje smo imali u petoj ili šesnaestoj godini života. Naše sjećanje danas nije ono isto koje smo imali u dvadesetoj godini života ili prekjučer. Štoviše, mi se ne sjećamo većine svojega života, ne sjećamo se kako je izgledalo nebo 18. veljače 1969. ili što smo jeli za objed 24. srpnja 1982. ili u koliko sati smo pošli na počinak na večer 31. listopada 2004. Ne znamo koju smo vestu obukli 4. siječnja 1974. ili kako su se zvali svi naši vršnjaci koji su s nama išli u isti razred kad smo bili u trećem razredu osnovne škole. Ne sjećamo se ni imena ili izgleda svih naših profesora koji su nam predavali ili datuma kad smo odslušali posljednje predavanje na fakultetu prije diplome ili magisterija. Svačega se ne sjećamo. Puno toga smo zaboravili, uglavnom smo većinu stvari zaboravili. I uz najbolju volju ne znamo tko je dirigirao u Lisinskom na koncertu kojeg smo slušali tijekom proljeća 2012. godine, ili kako se zvao koreograf baleta kojeg smo gledali u HNK-u tijekom sezone 1997/98. Pojma nemamo tko je bio na proslavi našega dvanaestoga rođendana ili koji je bio naš prvi teški ili smrtni grijeh kojega smo počinili. Mnogi ne znaju ni datum svojega krštenja, ni datum svoje prve pričesti, ni mnogo drugih stvari. Pa ipak, ni nakon svih ovih zaborava, nitko neće reći da smo izgubili svoju osobnost ako smo zaboravili toliko mnogo stvari iz svojega života. Štošta možemo zaboraviti i štošta zaboravljamo, neke stvari ne možemo ili ne želimo zaboraviti, podsjećamo se na njih ili nas zlodusi podsjećaju, ako im je to u interesu da nas muče, pa je Bogu sve moguće: i da zadrži našu osobnosti i da nam izbriše iz sjećanja ono što moramo ili trebamo zaboraviti. To nije falsificiranje stvarnosti jer se stvarnost ne može krivotvoriti. Ono što se jednom dogodilo, zauvijek se dogodilo i to se ne može uništiti jer je Bog jamac sve stvarnosti. Posljedice onoga što se dogodilo ili što smo počinili, kao i sjećanje na to mogu se popraviti i preobraziti tako da više ne predstavljaju zlo.

Bogu ništa nije nemoguće i mi moramo samo krenuti i odvažiti se na duhovni život, na molitveni i vjerski život, na put prijateljstva i ljubavi, povjerenja i zahvalnosti prema Bogu koji nas je predodredio za sebe, za raj i vječnu sreću.

Amen.