Dok je Isus putovao u Jeruzalem, prolazio je između Samarije i Galileje. Kad je ulazio u neko selo, eto mu u susret deset gubavaca. Zaustave se podaleko i zavape: »Isuse, Učitelju, smiluj nam se!« Kad ih Isus ugleda, reče im: »Idite, pokažite se svećenicima!« I dok su išli, očistiše se. Jedan od njih, vidjevši da je ozdravio, vrati se slaveći Boga u sav glas. Baci se ničice k Isusovim nogama zahvaljujući mu. A to bijaše neki Samarijanac. Nato Isus primijeti: »Zar se ne očistiše desetorica? A gdje su ona devetorica? Ne nađe li se nijedan koji bi se vratio i podao slavu Bogu, osim ovoga tuđinca?« A njemu reče: »Ustani! Idi! Tvoja te vjera spasila!«

Lk 17,11-19

Draga braćo i sestre!

Deset gubavaca je zamolilo Isusa smilovanje, a to znači da im podari ozdravljenje od svoje dobrote. Vjerovali su da je moćan učiniti čudesno ozdravljenje, negdje su čuli za njega ili su vidjeli iz daljine neko drugo čudo i zazvali su ga po imenu: Isuse, a onda su ga oslovili i naslovom ili titulom: Učitelji, latinski doktore! Jer doctor, doctoris, m. na latinskom znači učitelj, od glagola doceo, 2, docui, doctum: učim, poučavam, naučavam, predajem nastavno gradivo.

No, bilo kako bilo, zazvali su ga zazivom: doktore Isuse, smiluj nam se! Mnogi danas u Hrvatskoj, i ne samo u Hrvatskoj vape raznim doktorima da im se smiluju po javnim bolnicama, domovima zdravlja i sličnim ustanovama, pa čak i po privatnim klinikama i poliklinikama. Ali, na žalost, sve je manje smilovanja među doktorima koji su liječnici. Liste čekanja na složene i skupe operacije su duge, neke i po nekoliko godina. Terapijski zahvati i dijagnostički postupci, osobito oni skupi, čekaju se toliko da nema smisla obavljati ih nakon nekoliko mjeseci ili godina od dana kad se pacijent javio s problemom jer će se pacijentova situacija posve promijeniti, a u slučaju osobito bolnih zdravstvenih tegoba, pacijent nema ni vremena čekati u bolovima da dođe na red putem javnog zdravstva. Upućuju se pacijenti na privatno zdravstvo, bez mita se u javnom zdravstvu teško ili nikako nešto postiže, a kako je to i nemoralno i ljudski kažnjivo, onda se nerado i traži i prima, ali se zato onda i postupa mlako, bešćutno, sporo i komotno. Naravno, nisu za sve ovo krivi niti samo doktori specijalisti, nego i dijelom i sami pacijenti jer se ljudi danas javljaju za preglede i zahvate koji su nepotrebni, suvišni, neopravdani, stručno neindicirani; zatim: dijelom je kriva i medicinska tehnika i prateća industrija, dakle ne liječništvo nego profitabilna industrija medicinske opreme koja bi htjela zaradu, podastire skupe aparature koje se čine dostupnima, kao što je kompjuterizirana tomografija, magnetska rezonancija, pozitronska emisijska tomografija, kolor Doppler ultrazvuk, gama kamere za nuklearnu scintigrafiju i slično. Širenjem informacija o navodnoj dostupnosti skupe opreme, stvara se iluzija kod pacijenata da je sve odmah dostupno i praktički besplatno, a državu i javno zdravstvo se često dovodi u nezavidan položaj da mora nabavljati mnogo skupe aparature, da mora mnogo trošiti na održavanje i popravke iste, na edukacije osoblja koje će tim strojevima upravljati i interpretirati rezultate, a istina je da osobito mi u Hrvatskoj, ali i u drugim državama, nemamo dovoljno osoblja koje bi bilo kvalificirano i adekvatno plaćeno, da mnoge od tih pretraga nisu nužne ni korisne; a izvanmedicinske strukture potiču čak i osnivanje udruga pacijenata kako bi zakulisno stvarale javni pritisak na ljude općenito da zahtijevaju bespotrebne dijagnostičke postupke i javni pritisak na državu i proračun da skupu opremu nabavlja i školuje kadar koji će tu opremu opsluživati. Jednako, čak i agresivnije, postupa se u farmaceutskom području gdje se iz pohlepe proizvode izuzetno skupi lijekovi koji su onda dostupni samo nekima ili se ucjenjuje javno zdravstvo na neproporcionalna izdvajanja poradi pohlepe vlasnika farmaceutskih kompanija, a ne radi stvarnog interesa pacijenata. Međutim, kako je ovo propovijed, a ne predavanje iz geopolitičkog i ekonomskog područja, ovo je dovoljno rečeno za moralni ili vjerski aspekt dijela problema nastalih u zdravstvu u posljednjih pola stoljeća naglim napretkom primijenjene fizike i kemije. Tako da su u ljudskom zdravstvu i liječenju mnogi krivi ili odgovorni za sadašnju situaciju, pa imamo i nezahvalne, nestrpljive i prezahtjevne pacijente koji su dijelom izmanipulirani medicinsko tehničkim i farmaceutskim lobijima, a imamo i bešćutne, pohlepne i komotne specijaliste koji ne rade požrtvovno i čestito svoj posao.

U današnjem evanđelju ipak nemamo događaj liječenja nego čudesnog ozdravljenja jer Isus nije bio doktor liječnik, nego Spasitelj svijeta koji je nastupao kao Božji prorok ili Božja poslanik koja je govorio u ime Boga Oca, te je svoj govor o Božjim stvarima potvrđivao i pojašnjavao i proročkim znakovima, među koje su spadala i njegova čudesa, a unutar čudesa i čudesna ozdravljenja. Isus nije obavljao posao i nije za svoje usluge bio plaćen niti je tražio plaću. A ne bi je ni uzeo, taman da mu je netko nešto i ponudio jer je upravo želio poučiti ljude da Bog postupa neproračunato, nesebično, iz čiste ljubavi, a ne iz neke trgovine ili manipulacije ili kontrole.

Dakle, on se smilovao ovim bolesnicima jer je dobar, jer je tako htio, jer su ga pristojno zamolili i pokazali povjerenje u njega da ih on može ozdraviti. K tome su imali povjerenja da je on preobilno moćan i bogat i da mu neće predstavljati nikakav problem ili gubitak to što će njima podariti ozdravljenje i posvetiti nekoliko trenutaka svojega vremena.

I ova skupina bolesnika je doživjela uslišanje. Isus im je dao odgovor koji je zahtijevao neku mjeru ili oblik njihove vjere i povjerenja: nije im rekao „Ozdravite!“ ili „Ja vas ozdravljam, idite u miru!“, nego im je rekao da se idu pokazati svećenicima. To je bilo u ono vrijeme zakonsko pravilo, da se bolesnik koji bi ozdravio, morao pokazati svećeniku koji bi službeno utvrdio ozdravljenje i proglasio mogućnost povratka ozdravljenog čovjeka u redovitu društvenu zajednicu, jer su neki bolesnici bili zakonski stavljeni u izolaciju i nisu se smjeli nalaziti u redovitom zdravom društvu. Kad su čuli da se idu pokazati svećeniku, morali su povjerovati da će na putu do svećenika ozdraviti, a to se i dogodilo: ne isti trenutak kad su susreli Isusa, niti u trenutku njegovih riječi koje im je upravio, nego tek kad su u vjeri da će ozdraviti krenuli prema nekom mjestu u kojem je stanovao netko od svećenika koji bi ih mogao proglasiti zakonski ozdravljenima.

To nam doslovno i govori današnje evanđelje: „I dok su išli, očistiše se.“ Ne znamo koliko su dugo išli: minutu, dvije, pet ili deset, ali je važno da se samo jedan od njih, vidjevši da je ozdravio, vratio slaveći Boga u sav glas i bacio se ničice k Isusovim nogama zahvaljujući mu. Ostala devetorica su proslijedili po Isusovoj riječi i otišli se pokazati svećeniku. Isus nije od njih tražio zahvalnost, ali je ipak primijetio da se samo jedan od desetorice vratio i zahvalio Bogu. I ostala devetorica su bili radosni zbog ozdravljenja, možda su neki u sebi i rekli misaono: BOGU HVALA, ali to nisu ipak nikako pokazali.

Isusove riječi: „Zar se ne očistiše desetorica? A gdje su ona devetorica? Ne nađe li se nijedan koji bi se vratio i podao slavu Bogu, osim ovoga tuđinca?“ nisu izravni prijekor one devetorice niti osuda njihovog ponašanja ili najava neke kazne. One su u prvom redu izricanje stvarnog stanja stvari: desetorica su primila nezasluženi i nezasluživi dar od Boga ili čistu čudesnu milost. Gdje su ona devetorica? 90% ozdravljenih nije pokazalo zahvalnost i nije priznalo stvarnost, tj. nisu podali slavu Bogu, nego su dar koji su primili uzeli zdravo za gotovo, tj. kao nešto što se samo po sebi podrazumijeva ili očekuje da tako bude. A tako nije moralo biti. Nisu morali ozdraviti. Nije dovoljno samo zamoliti, treba i dobiti uslišanje, a onda treba biti svjestan da Bog nama ništa nije dužan i da mi od njega dobivamo darove koje on nama slobodno daruje jer je dobar, jer je slobodno tako odlučio i jer je on Bog preobilja, tj. kad nagradi i namiri i daruje svoje velike prijatelje, uvijek će mu ostati i za one koji ništa ne zaslužuju, ali baš zato što su primili nešto što ne zaslužuju, moraju biti svjesni da je to bio slobodni dar i da su primatelji dara moralno obavezni na zahvalnost i poštovanje prema Darovatelju, a ta se zahvalnost pokazuje javnim odavanjem slave Bogu.

Samo onome koji se vrati i javno podao slavu Bogu, Isus je rekao: „Ustani! Idi! Tvoja te vjera spasila!“ Ostala devetorica su primila tjelesno ozdravljenje koje će im koristiti do kraja njihova zemaljskog života: dakle, nekoliko godina ili nekoliko desetaka godina. Ovaj čovjek koji se vratio i pokazao vrlinu ili krepost zahvalnosti, poniznosti, svjesnosti istine i pravog poretka stvari, samo taj čovjek je imao i vječnu korist od ovog Isusovog čuda ili proročkog znaka: njega je njegova vjera ili povjerenje u Boga, njegovo prijateljstvo s Bogom, njegova poniznost i javno priznanje da nije morao dobiti milost ili čisti božanski dar ozdravljenja, dakle njegovo prebivanje i djelovanje u istini, to ga je spasilo, to mu je donijelo vječnu korist za dušu, ne samo ozdravljenje u tijelu. Tjelesno čudo je bilo proročki znak ili poziv na duhovno obraćenje i ozdravljenje: od magijskog, trgovačkog ili manipulacijskog odnosa s Bogom, na odnos vjere, povjerenja, pouzdanja u Boga i prijateljstva s njim. To je i nama poziv iz ovoga evanđelja: primili smo mnoge darove od Boga. Na primjer, na krštenju smo primili vječni život od Boga, u pričesti primamo njegovo Tijelo koje je lijek protiv smrti i smrtnosti, po njemu ćemo uskrsnuti tjelesno u Sudnji dan na život, u ispovijedi primamo oproštenje grijeha i mogućnost da uđemo u raj, u potvrdi primamo sedam darova Duha Svetoga i tako redom. I sami znamo da bez izričitog župnikovog poziva nitko, ali stvarno nitko od prvopričesnika ne dođe zahvaliti Bogu na primljenoj prvoj pričesti u nedjelju nakon prve pričesti. Nijedan krizmanik niti njihov roditelj ne dođe u nedjelju poslije krizme u crkvu na misu da bi javno zahvalio Bogu za primljene darove Duha Svetoga i za primljeni sakrament. Mladenci ne dolaze Bogu zahvaliti za sakrament braka. Kao da se u crkvi nije primilo ništa. Ni oproštenje grijeha, ni život vječni, ni krštenje, ni ispovijed ni prva pričest ni krizma, ma, brate, ništa. Ne osjeća se da se išta primilo od Boga, ne osjeća se nikakva zahvalnost ili obveza prema Bogu, nego mlakost, ravnodušnost, površnost, nezainteresiranost. Još bi Bog trebao ljudima biti zahvalni što su uopće htjeli donijeti dijete na krštenje ili što su poslali djecu na prvu pričest ili što su krizmanici izdržali par mjeseci vjeronauka i dolazaka na misu, kao da je dolazak na vjeronauk i na misu neka kazna ili teška cijena koju treba platiti da se primi krizma. Pa onda i Bog i župnik i biskup moraju zahvaljivati krizmanicima i roditeljima da su izdržali i preživjeli teški napor jednogodišnje priprave na primanje krizme. Ovo je strašno izvrtanje istine. Kao da bi roditelji trebali biti zahvalni djeci što su im djeca dopustila da ih hrane, oblače, vode doktoru, upišu u vrtić i školu i sve ostalo.

Svi mi imamo mnogo toga na čemu bismo morali biti zahvalni Bogu, a zahvalnost ćemo pokazati ne samo tako da mu dođemo u goste u njegovu kuću, tj. na nedjeljnu i blagdansku misu, nego ćemo zahvalnost pokazati i tako da u životu nećemo činiti ono što Boga vrijeđa i smeta, tj. nećemo griješiti, nego ćemo proći zemljom čineći dobro.

Amen.