Draga braćo i sestre!

Nakon prošle nedjelje u kojoj smo imali Dušni dan ili spomen svih vjernih mrtvih, pa smo umjesto nedjeljnih čitanja 31. nedjelje kroz godinu imali čitanja vezana za smrt i uskrsnuće, ove nedjelje opet imamo iznimku, na današnji dan pada blagdan posvete lateranske bazilike u Rimu ili rimske katedrale. Taj se dan slavi u cijeloj katoličkoj crkvi jer je rimska biskupija s papom na čelu, glavna biskupija u cijeloj rimokatoličkoj crkvi.

Svetom Petru je Isus povjerio ključeve kraljevstva nebeskoga i nazvao ga je Stijenom na kojoj će sagraditi svoju Crkvu, a nakon uskrsnuća mu je u posebnom razgovoru povjerio da pase, tj. da upravlja ovcama i jaganjcima Božjim, tj. članovima novog Božjeg naroda, Crkve, a upravljati znači služiti, kako je Isus objasnio svojim apostolima kad im je rekao da onaj koji hoće biti prvi mora svima biti sluga. Služiti kršćanima znači dijeliti im sakramente i propovijedati istinu evanđelja te upravljati Crkvom kao vidljivom zajednicom na slavu Bogu i na spasenje ljudi.

Sveti Petar je već u vrijeme Isusovog propovijedanja imao prvenstvo u apostolskom zboru, a onda i nakon silaska Duha Svetoga, u vrijeme Crkve, nakon Isusovog uzašašća, bio je vidljiva glava cijele Crkve. Svaki apostol osnivao je mjesne Crkve i kao poglavare tih mjesnih Crkava, postavljao je svoje nasljednike koji su s vremenom dobili jedinstveni naziv biskupi ili episkopi. Ti su biskupi sebi pridruživali neke svećenike ili prezbitere kao predstavnike i pomoćnike jer nisu mogli stići u cijeloj svojoj biskupiji ili mjesnoj crkvi održati toliko misa da svi vjernici kršćani u toj biskupiji prisustvuju misi; nadalje nisu mogli sve pokrstiti i sve pričestiti i svima dati bolesničko pomazanje, a nisu stigli niti sve krizmati i povjenčati. Nisu stigli svima držati vjeronauk ili katehezu, a nisu stigli niti održavati sve crkvene građevine kojima se Crkva služila da u njima vrši službu Božju.

U Novom zavjetu imamo nekoliko knjiga u kojima se spominju episkopi ili nadglednici i prezbiteri ili starješine. Sveto pismo Novoga zavjeta još uvijek miješa ta dva izraza i upotrebljava ih posve ravnopravno, ali usmena predaja od apostola na drugi naraštaj kršćana i dalje, posve jasno razdvaja episkope tj, nadglednike od prezbitera, tj. svećenika. Episkope nazivamo danas u hrvatskom biskupi, a prezbitere svećenici. I svi ostali europski i drugi jezici imaju dva različita naziva: vescovo/prete; bishop/priest; eveque/pretre; obispo/cura… pa i pravoslavne crkve razlikuju vladike ili episkope od sveštenika ili popova.

Biskupi su, dakle, nasljednici apostola, a apostoli su iz Jeruzalema išli propovijedati po raznim dijelovima svijeta, pa je tako i sv. Petar nakon Jeruzalema vodio mjesnu Crkvu u Antiohiji, jednom gradu koji se danas nalazi na području moderne Turske države, a u Petrovo vrijeme to je bila rimska provincija nastala osvajanjem grčkih gradova. Na kraju svojega života, sveti Petar je došao u Rim i vodio rimsku mjesnu Crkvu ili rimsku biskupiju. Budući da je u Rimu umro mučeničkom smrću, njegovi nasljednici na čelu rimske Crkve, tj. rimske biskupije smatrani su nasljednicima svetoga Petra i svih onih vlasti i službi koje je Isus povjerio samo Petru, ali ne i drugim apostolima.

Kroz dugi niz godina i stoljeća neke su biskupije više poštivale prvenstvo časti, pa i vlasti rimskog biskupa, a neke manje. Već od četvrtog stoljeća su u Crkvi počele podjele oko tumačenja jako važnih stvari u kršćanskoj vjeri, pa su nastajale shizme ili raskoli. Na primjer, svojedobno se pojavio izvjesni Arije koji je tvrdio da je Isus bio obični čovjek, ali ne i Bog, da nije bio druga božanska osoba. Njegovo učenje, arijanizam, osudili su biskupi, nasljednici apostola na II. općem saboru Crkve 325. godine u gradu Nicei koji se nalazi stotinjak kilometara jugoistočno od današnjeg Istambula. U IV. Stoljeću poslije Krista, to je bilo Rimsko carstvo. Dakle, osobito nakon što je car Konstantin, koji je kršćanstvo prestao progoniti i proglasio ne samo slobodnom religijom, nego i službenom religijom u rimskom carstvu, prenio sjedište svoje uprave iz Rima u Konstantinopol, današnji Carigrad ili Istanbul, istočne provincije Rimskog carstva, a time i mjesne crkve u tim provincijama, dobile su veću važnost i nisu toliko poštivale zapadne biskupije. Štoviše, s vremenom se razvilo dvostruko poimanje Crkve: na zapadu Rimskog carstva jedini veliki grad bio je Rim, a u Rimu je jedino vrijedno nakon odlaska careva iz Rima bio upravo rimski biskup, nasljednik svetog Petra, pa su biskupije po današnjoj Italiji, Panoniji, Dalmaciji, Francuskoj, Španjolskoj, a kasnije i po Engleskoj, Irskoj, Portugalu, Njemačkoj i Poljskoj, Slovačkoj i Češkoj, više poštovale prednost rimskog biskupa i Crkvu katoličku ili sveopću, doživljavale kao jedinstveno mistično tijelo sastavljeno od osnovnih gradivnih jedinica – biskupija. No, kao što je cijelo tijelo podložno glavi koja o svemu odlučuje, tako su i biskupije u svemu bile podložne glavnoj biskupiji – Rimu. Na istočnim dijelovima Rimskog Carstva, a to je bila današnja Grčka, Turska, Sirija, Libanon, Egipat, Palestina, pa sve do današnje Indije, budući da su te provincije bile i fizički daleko od Rima, a i jedino politički vezane za novi glavni grad Rimskog carstva, Konstantinopol, onda su razvile ekleziologiju ili poimanje Crkve u prvom redu kao mjesne Crkve, kao Crkve koja je nasljednica one prvotne Crkvene zajednice koju je osnovao neki od apostola. Tako je zapadni dio carstva naglašavao da je Crkva jedna i katolička, a istočni dio carstva je naglašavao da je Crkva sveta i apostolska.

Razlike su sve do XI. Stoljeća tako rasle da je nastao raskol u Crkvi kad su se razne biskupije, carigradska i mnoge druge na istočnom dijelu Rimskog carstva, posve odvojile od rimske biskupije. Tada su nastale pravoslavne crkve. Ne postoji jedna pravoslavna crkva, nego postoji mnogo pravoslavnih crkava i svaka za sebe smatra da je posve neovisna o drugim crkvama a da sve zajedno tvore mistično tijelo Kristovo, ali jako labavo povezano. Ruska pravoslavna crkva je velika i po površini i po broju vjernika, pa se smatra glavnom, ali joj to ne priznaje grčka pravoslavna crkva. Osmanlijskim osvajanjima Carigrad je postao islamski grad i carigradski biskup više nema neku stvarnu, fizičku biskupiju i vjernike kojima bi upravljao; grčka pravoslavna crkva ima samo po naslovu ili tituli kao poglavara carigradskog episkopa, ali Istanbul nije u Grčkoj, nego u Turskoj državi. Srpska i bugarska, kao i rumunjska pravoslavna crkva su samostalne, ali ne priznaju ni makedonsku, ni crnogorsku pravoslavnu crkvu; neke pravoslavne crkve su priznale kao neovisnu ukrajinsku pravoslavnu crkvu, a neke nisu. I tako je među pravoslavnima veliko šarenilo i višeglavlje. To jest, svaki biskup i svaka biskupija su crkva za sebe, a samo radi jezičnih, nacionalnih i političkih razloga, nekoliko biskupija se udružuje u zajednicu koju onda nazivaju po narodu u kojem djeluju: ruska, srpska, grčka, bugarska pravoslavna crkva i tako redom. Zato je ekumenski dijalog, tj. razgovori o nekom ujedinjenju svih ovih kršćanskih crkava stvarno nemoguć jer se ni pravoslavne crkve među sobom ne mogu ujediniti i dogovoriti tko bi od njih bio glavni ili vodeći ili predstavnik sviju, a onda se pravoslavne crkve ne mogu pomiriti s tim da bi jedna biskupija bila glavna i da bi to bila baš rimska biskupija, a ne mogu prihvatiti ni istinu da je Bog koji je jedan i koji je dao samo jedan sakramenat krštenja želio samo jednu crkvu pod samo jednim biskupom.

No, bilo kako bilo, rimokatolička i grkokatolička i druge istočne katoličke crkve priznaju papinu vlast i prvenstvo i posebnu čvrstu vezu jedinstva. Zato se po cijeloj Crkvi katoličkoj slave neki blagdani koji su vezani uz rimsku biskupiju, ali ne i uz ostale biskupije. Tako se 22. veljače slavi svetica s četiri noge: Sveta stolica ili Katedra svetog Petra, tj. sjedište naučavanja, posvećivanja i upravljanja svetog Petra i Petrovih apostolskih nasljednika. Slavi se i blagdan posvećenja rimske katedrale, a to je današnji blagdan posvećenja bazilike posvećene svetom Ivanu na rimskom brijegu Lateranu, pa se zato današnji blagdan zove i posvećenje lateranske bazilike. Ta je crkva prva crkva svih crkava u svijetu, prva kao građevina i prva po važnosti, u njoj stoluje najvažniji biskup, nasljednik svetog Petra i ovaj blagdan u stvari slavi jedinstvo katoličke Crkve. U Svetom pismu Novoga zavjeta nalazimo ove riječi:

„(3) trudite se sačuvati jedinstvo Duha svezom mira! (4) Jedno tijelo i jedan Duh – kao što ste i pozvani na jednu nadu svog poziva! (5) Jedan Gospodin! Jedna vjera! Jedan krst! (6) Jedan Bog i Otac sviju, nad svima i po svima i u svima!“ (Ef 4,3-).

Ispravno tumačenje ovih riječi Svetoga pisma je da jedno tijelo Isusa Krista, a to je Crkva, kao što je i jedan Duh u toj Crkvi, tj. Duh Sveti. Postoji samo jedna nada našeg kršćanskog poziva: a to je nada da ćemo postići život vječni u prijateljstvu s Bogom u raju. Jedan je Gospodin, jedna je kršćanska ispravna vjera, jedno je krštenje kao što je jedan Bog i jedan Otac sviju, nad svima i po svima i u svima. Ovdje Sveto pismo ističe načelo ili princip jedinstva u Crkvi, a to jedinstvo počinje od jedinstva u Bogu. Iako su u njemu tri božanske osobe, Bog je samo jedan, on je jedno biće. On je jedan jedini Gospodin ili Gospodar ili Poglavar, a tako je Bog želio da bude samo jedna prava i ispravna vjera i jedno krštenje, a Isus je rekao da je on jedini vrata ovcama, tj, jedino kroz njega možemo ući u raj. I knjiga Djela apostolska izriču da je ljudima dano samo jedno ime po kojem se možemo spasiti, a ime označuje osobu. Samo po osobi Isusa Krista koji je za sebe rekao da je put, istina i život, mi možemo postići spasenje, izvan Isusa Krista nema spasenja. Ne može se čovjek spasiti po vršenju hinduističkih, budističkih ili islamskih ili nekih drugih vjerskih praksi i običaja i obreda.

Ovaj nas blagdan potiče na međusobno jedinstvo i na jedinstvo s Bogom. To u nama može ostvariti samo prosvjetljenje i snaga Duha Svetoga jer bez Isusa ne možemo učiniti ništa, a on nam je zato i poslao Duha Svetoga da nam daruje i svjetlo i snagu Božju da budemo međusobno jedno i jedno s Bogom kao što su jedan Bog: Otac i Sin i Duh Sveti.

Amen.