Draga braćo i sestre!
Pred izabranim učenicima, Petrom i rođenom braćom, Ivanom i Jakovom, Isus se u osami, na visokoj gori preobrazio na način da mu je lice zasjalo kao sunce, a haljine mu postadoše bijele kao svjetlost. Što znači ta njegova preobrazba? Ona je trebala učenicima pokazati Isusovu božansku narav koja je bila ujedinjena s njegovom ljudskom naravi. Ujedno je trebala proročki pokazati otajstvo uskrsnuća, ili pobožanstvenjenja tijela. U uskrsnuću Isusovo tijelo nije samo oživljeno nakon pretrpljene smrti, nego je ujedno i pobožanstvenjeno: učinjeno je besmrtnim, neraspadljivim, slavnim, dinamičnim i duhovnim.
Lice, koje predstavlja osobu, po kojem se prepoznajemo i po kojem smo jedinstveni, Isusu je zasjalo kao sunce. Dakle, iz lica mu je izbijala snažna svjetlost, on je bio izvor svjetla da se označi kako je Isus, Sin Božji, po naravi Bog, a to znači Svjetlost i izvor svjetlost. Bog je svjetlo, i tame u njemu nema nikakve. Onaj Amerikanac kojega smo spominjali da je doživio kliničku smrt, bio nakratko u raju, pa se vratio u ovaj život, opisuje Boga kao beskrajno svjetlo: „Svjetlost je bila toliko jarka da zaista nemam ništa s čime bih je usporedio u naše naravnom svijetu. Čak i kad bih rekao da se Sunce ne može usporediti s jakošću te svjetlosti, to ne bi bilo pravedno u opisu toga koliko je ta svjetlost bila žarka. Svakako, ta svjetlost je bila svjetlija od Sunca, ali bila je toliko svjetlija da ja to ne mogu ispravno opisati.
Eh sad, opisati tu svjetlost kao ogromnu, ne bi bilo prikladno da se opiše njena bezmjernost jer je svjetlost nadmašivala i širinu crne praznine u koju sam najprije stigao… Svjetlost se protezala skroz gore dokle mi je pogled sezao, kao i nadolje, a činila se beskrajna i slijeva nadesno. Imajte na pameti da sam ja tada mogao vidjeti stvarno nadaleko, a možda nisam imao ni ograničenja svojem vidu.
Mogao sam odmah prepoznati da se radi o beskrajnoj svjetlosti. Moj je pogled nastojao doći do kraja njezinih granica; pa ipak, samo je nastavljao ići… Činilo se da je svjetlost zauzimala svaki djelić prostora, kamo god sam pogledao. …
U trenutku sam bio svjestan kako sam malen i beznačajan fizički bio u usporedbi s tom svjetlošću, i dok sam se divio svjetlosti i shvaćao svoju beznačajnost prema njoj, nisam bio uplašen. U stvari, bio sam zaljubljen u osjećaj ljubavi koji je svjetlost rađala. Svjetlost je ujedno bila posve bijela i svjetlija nego išta što sam ikad prije vidio. Nikakvi posebni efekti koje sam ikad vidio, ne mogu se usporediti s njom, niti bi ikoje riječi koje znam mogle odrediti sjaj te svjetlosti… Bila je savršeno bijela, no na moje iznenađenje, nije vrijeđala moje oči. U stvari, sjećam se da sam pomislio: Ne mogu vjerovati da mogu gledati u tu svjetlost a da mi ona pri tome ne povređuje oči. Umjesto toga, osjećao sam duboku povezanost sa svjetlošću i osjećao sam da nikad ne bih poželio prestati gledati u nju ili prestati biti joj blizu… Svjetlost je ujedno zračila snagu kroza zrak oko mene i u moje biće i ta je snaga pulsirala ljubavlju i mirom. Osjećao sam se siguran, osiguran i utješen.
U tom sam trenutku shvatio da je to svjetlo bilo Bog, a ujedno sam shvatio da sam već bio znao da je to bio Bog, od časa u kojem sam ugledao sjaj toga svjetla, od trenutka kad sam najprije ušao na to mjesto.“
Evanđelje spominje da su čak i Isusove haljine u koje je bio odjeven, postale bijele kao svjetlost. Zašto se spominju haljine? One označavaju Isusovo dostojanstvo, ali i njegov zemaljski život, njegova djela koja je učinio, njegove riječi koje je izgovorio, njegove misli koje je mislio, njegove osjećaje koje je osjećao, cijeli njegov život, sve što je činio i što je prihvaćao. Sva njegova ostvarenja dio su njegove osobe i preobražavaju se u vječnosti te ostaju za vječnost. Ništa ne propada i ne prolazi zauvijek, što god ostvarimo dobro u vremenu i prostoru. Tako nas uči i Knjiga otkrivenja: „Nakon toga začujem kao jak glas silnoga mnoštva na nebu: “Aleluja! Zakraljeva Gospod, Bog naš Svevladar! Radujmo se i kličimo i slavu mu dajmo jer dođe svadba Jaganjčeva, opremila se Zaručnica njegova [tj. Crkva]! Dano joj je odjenuti se u lan tanan, blistav i čist!” A lan – pravedna su djela svetih. I začujem glas s neba: “Piši! Od sada blaženi mrtvi koji umiru u Gospodinu! Da, govori Duh, neka otpočinu od svojih trudova! Jer prate ih djela njihova!”
Dakle, sve nas, koje će Božje milosrđe okupiti u nebu, pratit će djela naša, naš život kojeg smo proživjeli ovdje na ovome svijetu, a ta naša pravedna djela označena su simbolom ili znakom lana, tananog, blistavog i čistog u kojeg ćemo se zaodjenuti, tj. koji će biti naša odjeća u vječnosti, znak našega dostojanstva i časti.
Zato nije svejedno što činimo u svojem životu na ovome svijetu, nije svejedno kako živimo: imamo li dobrih djela i koliko; ostvarujemo li i iskazujemo li svojim riječima i djelima milosrđe, ljubav, dobrotu, uslužnost, velikodušnost, darežljivost, požrtvovnost, blagost, popustljivost, strpljivost i razna druga Božja svojstva, kreposti, vrline i plodove Duha Svetoga. Na noćnom nebu, ako dobro promatramo, vidimo da se zvijezda od zvijezde sjajem razlikuje. Tako ćemo se i u vječnosti mi razlikovati jedni od drugih: po svojem sjaju, po blistavosti svojih djela, po odjeći u koju će nas zaodjenuti Bog sukladno našim djelima i zaslugama, našim žrtvama i našoj sličnosti ili suobličenosti Bogu. Isus nam je svojim bićem i svojim životom postavio uzor, ideal po kojem se moramo ravnati i što mu budemo sličniji, to ćemo veći sjaj i slavu imati u vječnosti. Postoje mnoge duše, mnogi ljudi koji su prihvatili velika odricanja, žrtve, praštanja, napore, teška i vrijedna dobra djela služenja drugima, koji su činili neproračunato i nesebično dobro: Blažena Djevica Marija, sveci i apostoli, mučenici, misionari, požrtvovni kršćani svih životnih položaja: i laici, oženjeni ljude i udane žene, časne sestre, svećenici, biskupi, bilo koji član otajstvenog tijela Kristova… Oni će zasjati poput zvijezda, poput iskri, poput blistavog i čistog svjetla u Kraljevstvu nebeskom.
I kako će vječnost trajati i protjecati, tako će oni sve više i više napredovati i rasti u sličnosti s Bogom. Oni koji nisu skupili mnogo dobrih djela, koji su činili mnoge grijehe i zla, ako se opredijele za Boga i prođu kroz svoje čistilište, kroz proces svojega pobožanstvenjenja i preobraženja, dobit će isto tako bijele, blistave i čiste haljine, jer u nebo ne ulazi ništa nečisto, ali će njihov sjaj i slava biti daleko od blistavosti i proslave velikih prijatelja Božjih. A to znači i veliku razliku u blaženstvu, stupnju i načinu vječne sreće, zadovoljstva, ekstatičnog uživanja u Bogu i njegovim savršenstvima i mogućnostima. Ne znamo što nas sve čeka u nebu i čime će biti ispunjena vječnost.
No, Bog ima na raspolaganju bezbroj načina da nagradi svako dobro djelo, svaku žrtvu, svaki izraz neproračunate, čiste, nesebične i božanske ljubavi, dobrote, pravednosti, zahvalnosti prema njemu, poštovanja i prijateljstva koje smo pokazali. Stoga je jako, jako važno izbjegavati svako zlo i svaki pojedinačni grijeh, važna je svaka borba koju dobijemo protiv napasti, važno je svako odustajanje od grijeha koje smo mogli počiniti, a nismo jer smo se svladali, jer smo ugađanje Bogu stavili ispred ugađanja sebi, jer nam je Bog bio važniji od trenutnog i grešnog zadovoljenja neke naše mušice, hira, napasti ili obijesti. Isto je tako jako, jako važno što stvarno dobra činimo, jer nije dosta izbjegavati zlo, potrebno je i dobro činiti, potrebno je biti žarko opredijeljen za Boga, ne ostati u mlakosti, osrednjosti, ravnodušnosti, nezainteresiranosti za Boga, za vječnost, za svoje prijateljstvo s njim.
Sve ovo nam poručuje današnji blagdan preobraženja Isusova. Jednog dana ćemo se i mi preobraziti: naše biće i naš život. Što će Bog imati za preobraziti kod nas? Koliko ćemo mu materijala dati da na nama zablista poput čistog, vječnog, sjajnog i božanskog svjetla?
Amen.
dr.sc. Željko Blagus, župnik u Josipdolu i Cerovniku
XVIII. tjedan kroz godinu
Nedjelja, 6. 8. 2023. PREOBRAŽENJE GOSPODINOVO, Blagdan
ČITANJA:
vl.: Dn 7,9-10.13-14 ; Ps 97,1-2.5-6.9; 2 Pt 1,16-19; Mt 17,1-9
