Draga braćo i sestre!

Već ste sigurno čuli mnogo tumačenja ove Isusove prispodobe, ali ovakvo još niste. Pa krenimo na to novo tumačenje. Isus opet govori o kraljevstvu nebeskom, odnosno o odnosima Boga i čovjeka. Uvijek pod nekim novim vidikom ili kutom, pod nekim novim načinom razumijevanja, uvijek otkriva neku novu dimenziju ili segment kraljevstva nebeskog. Domaćin koji je rano ujutro izašao najmiti radnike u svoj vinograd je Gospodin Bog, očito. Radnici koji su radili u njegovom vinogradu su apostoli, kršćanski misionari, propovjednici evanđelja, članovi prve kršćanske crkve, prve generacije kršćana, oni koji su surađivali s dvanaestoricom apostola koje je Isus poslao sav svijet. Jer već su među prvim kršćanima postojali problemi oko nagrade za apostolski rad, pa su i sveti Pavao u svojim poslanicama, a i evanđelisti koji su pisali evanđelja u tim prvim kršćanskim zajednicama zapisali Isusove proročanske prispodobe upravo zato da bi odgovorili na konkretne i goruće probleme prvih kršćana, a onda i svih drugih generacija, sve do kraja svijeta.

Bog se sa svojim apostolima, misionarima, navjestiteljima evanđelja, sa svim kršćanima koji su dužni svoju djecu, rodbinu, susjede i ostale odgajati i poučavati kršćanskim istinama, pogodio „po denar na dan i poslao ih u svoj vinograd.“ Taj denar ili nagrada je sam Bog. Bog je svim kršćanima i svim apostolima, svim svećenicima i časnim sestrama, svim katehetama i navjestiteljima evanđelja, svim propovjednicima i poučavateljima kršćanske istine obećao kao nagradu sebe samoga: vječni život i radost u nebu. On je naša nagrada.

E sad, već je u prvom kršćanstvu postalo svima jasno da su se neki propovjednici, apostoli ili misionari namučili više od drugih, da su neki uhićeni, mučeni i ubijeni poradi kršćanske vjere i naviještanja istine Božje, dok su se neki izvukli ili nisu bili izloženi velikim nevoljama i naporima. To znači da su neki radili od prvog sata dana, neki od trećega, neki od šestoga, neki od devetog, a neki od jedanaestog sata dana. Drugim riječima, neki su kršćani podnijeli teže progone, neki su učinili veće napore, a neki manje.

Tako i danas postoje ljudi koji imaju samo jedno dijete, neki imaju dvoje djece, neki troje, neki četvero, a netko se nikad ne oženi niti uda. Neki se opredijele za svećenike, neki za časne sestre, a neki ostanu živjeti kao laici, neki se uključe više a neki manje u život župne zajednice. Kako će ti svi različiti ljudi proći na kraju svojega života kad se bude dijelila nagrada za rad, požrtvovnost i velikodušnost na ovome svijetu? Pa, kaže nam današnja prispodoba da će svi primiti po denar. Što to točno znači?

Svaki će čovjek, koji se u trenutku smrti opredijelio za Boga i krenuo putem pobožansvetnjivališta ili čistilišta, na kraju procesa svoje preobrazbe u božansku narav, primiti Boga, primit će denar, primit će prijateljstvo, ljubav i poštovanje od Boga, primit će život vječni u raju. Hoće li za svakoga biti jednaka ili ista nagrada? Pa, hoće i neće. Ovisno kako to izrazimo našim ljudskim riječima. Nije sve moguće uvijek točno i do kraja precizno u jednoj riječi ili rečenici ili u jednoj slici izraziti. Zato postoje razne Isusove usporedbe koje sve govore o kraljevstvu nebeskom, ali svaka iz svoje perspektive i iz svojega načina tumačenja.

Tako imamo i prispodobu o talentima: jedan je čovjek primio pet talenata, drugi dva, a treći jedan talent. Riječ talent je bila mjera za količinu zlata ili srebra, dakle – novca ili sredstava za život, rad, obavljanje neke djelatnosti, a mi smo danas riječi talent pripisali značenje nadarenosti za neko posebno područje ljudske djelatnosti: netko ima talent za slikanje, kiparenje, pjevanje, brzo trčanje, skakanje u vis, netko ima talent da lako i brzo nauči mnoge strane jezike, netko ima talent ili nadarenost za rad s djecom, netko za rad sa starcima i tako redom. Kako bilo da bilo, prispodoba o talentima završava tako da onaj koji je primio pet talenata i pomoću njih radio, zalagao se, trudio se, misionario, naviještao evanđelje, činio dobra djela, žrtvovao se za svoje bližnje, time je učinio mnogo dobra po Božjim kriterijima i stekao je drugih pet talenata, pa je pri ulasku u raj nagrađen tako da je smio zadržati svojih pet talenata koje je dobio na dar, kao i drugih pet talenata koje je stekao tijekom požrtvovnog i dobrog života, a onda je dobio čak i dodatni, jedanaesti talent od onog beskorisnog i lijenog čovjeka koji ništa valjano ni požrtvovno ni odgovorno ni velikodušno ni uslužno nije radio u životu nego je sebično ljenčario ili mislio samo na sebe. Tome beskorisnom čovjeku je oduzet onaj jedan talent kojega nije umnožio.

Kako sad to sve protumačiti? Pa, postoje veliki Božji prijatelji koji su iz prijateljstva prema Bogu, iz ljubavi prema njemu, iz poštovanja i obzirnosti, iz finoće prema Bogu, činili mnogo dobra i nisu mjerili koliko se žrtvuju. Nisu činili usluge Bogu niti radi vlastite koristi niti radi vlastitog užitka. Štoviše, mnogo su puta u životu činili napore i žrtve čak i onda kad nisu doživljavali ili primjećivali nikakvu neposrednu korist ili užitak za sebe. Djelovali su neproračunato, iz čiste i nesebične ljubavi, nalazeći pokretač ili motivaciju za svoje djelovanje u čistoj ljubavi prema Bogu. To je moguće jedino uz pomoć Duha Svetoga, njegovih prosvjetljenja, njegovih osnaženja i njegovih nadahnuća. Međutim, ta djelatnost Duha Svetoga traži osobnu i slobodnu suradnju svakog čovjeka i u toj suradnji leži razlika između čovjeka i čovjeka.

I kako sad spojiti ove dvije prispodobe: današnju o radnicima koji svi dobivaju po denar i one o talentima gdje razni ljudi raznih zasluga dobivaju različite nagrade, a lijeni čak bivaju i kažnjeni jer su izbačeni u tamu pakla gdje će biti plač i škrgut zuba? Pa jedino tako da shvatimo da su to dvije dvodimenzionalne projekcije iste trodimenzionalne stvarnosti. Uzmimo za primjer stožac ili sladoled u kornetu. Kad gledamo na sladoled sa strane i kad napravimo projekciju sladoleda na ravnu plohu koja stoji iza sladoleda, koji ćemo dvodimenzionalni lik dobiti? Trokut! Sladoled je širi u gornjem dijelu, a onda se sužuje prema dnu korneta poput trokuta. Ako gledamo sladoled ravno odozgor i napravimo projekciju sladoleda na plohu ispod sladoleda, koji ćemo dvodimenzionalni lik dobiti? Krug! Jer sladoled je okruglog oblika. Dakle, kad gledamo sa strane, dobijemo trokut, a kad gledamo odozgor, dobijemo krug. A krug nije trokut niti je trokut krug. Međutim i trokut i krug su jednako istinite projekcije ili oblici sladoleda u kornetu, trodimenzionalnog tijela i dvije dimenzije. Tako su i ove dvije usporedbe jednako istinite jer svaka govori o jednoj dimenziji kraljevstva nebeskog. Nisu svedive jedna na drugu i zato su različite, ali jednako istinite.

Kad se Bog daruje ljudima koje je stvorio, onda će svakom čovjeku dati, ili bolje rečeno darivati i darivati sebe, budući da je beskonačan i da će to darivanje trajati vječno. Neće imati ni kraja ni konca i nikada nam neće biti dosadno. Svatko će od nas primati Boga, dakle, svatko će od nas primiti po denar, cijeloga Boga. No, svaki će čovjek primati Boga na različit način i u različitim mjerama, oblicima, različitom brzinom ili dinamikom tijekom vječnosti.

Kao što se na noćnom nebu zvijezda od zvijezde razlikuje sjajem, tako će se u raju ili Božjem nebu duša od duše razlikovati stupnjem i količinom slave, proslave, duhovnoga sjaja, ranga, položaja, utjecaja, moći, znanja, ljubavi i prijateljstva prema Bogu. Ne postoje dva jednaka anđela, a ne postoje ni dva jednaka čovjeka. Svatko je od nas različit od svih drugih i svatko je jedinstven. K tome, svatko od nas je kroz ovaj život na razne načine i raznoj mjeri ljubio Boga i bližnjega, svatko je od nas različito koristio svoje vrijeme: neki su živjeli sebično za sebe i svoje užitke, koristi i časti ili stjecanje vlasti, a neki su živjeli nesebično, požrtvovno, odgovorno, uslužno, samozatajno, ponizno… i svatko će primiti od Boga plaću ili nagradu ili proslavu u skladu s Božjim kriterijima i s onim što je Bog objavio. A on nam je jasno objavio kakve nas želi: pune ljubavi, radosti, mira, velikodušnosti, uslužnosti, dobrote, vjernosti, blagosti, uzdržljivosti, krotkosti, poniznosti. To piše u Novom zavjetu, nešto Poslanici Galaćanima, a nešto u evanđeljima.

Završetak današnje poslanice bi nas trebao umiriti. Bog kaže jednome od prigovaratelja: „Nije li mi slobodno činiti sa svojim što hoću?“ I odgovor je, naravno: da, Bogu je slobodno sa svojim činiti što hoće. Nemojmo sumnjati u Božju pravdu i u Božju pravednost. Neće nitko dobiti krivu nagradu. Nije Bog ni glup ni nepažljiv ni nepravedan ni pristran ni ustrašen pred bilo kime niti je podmitljiv niti zločest. U zajedništvu s glupim, nepažljivim, nepravednim pristranim, podmitljivim ili zločestim Bogom nitko ne bi želio živjeti cijelu vječnost. Bog će i te kako ispravno svakom svojem prijatelju velikodušno uzvratiti, već na ovom svijetu, a onda i u vječnosti, raznim proslavama, darovima, sjajem i radostima. Samo oni koji stvarno ljube Boga i razumiju da se prijateljstvo i požrtvovnost najviše očituju kroz patnje, protivštine i križeve, samo oni razumiju da nije nepravda ili zaborav Božji ako na ovom svijetu na primaju odmah i ovdje samo nagrade, zaštite, darove, novce, časti, položaje i slično. Kako dokazati Bogu, sebi i drugima da smo uz Boga i da nam je Bog važan, a ne naše koristi i užici? Kako dokazati da nismo proračunati, sebični, koristoljubivi i užitkoljubivi? Samo tako da ustrajemo uz Boga i onda kad nam ne ide dobro u životu, njegujući prijateljstvo s njim, a to znači radeći od prvog, trećeg, šestog, devetog ili jedanaestog sata usmjereni i zagledani jedino u Boga i njegovu ljubav prema nama.

Amen.