Draga braćo i sestre!

Danas napokon dolaze na svoje svi oni u Crkvi koji zastupaju „oštru“ liniju Božje pravde nasuprot Božjemu milosrđu, praštanju i popustljivosti. Barem se tako čini na prvi pogled kad pogledamo današnje evanđelje.

„Kraljevstvo je nebesko kao kad neki kralj pripravi svadbu sinu svomu. Posla sluge da pozovu uzvanike na svadbu. No oni ne htjedoše doći.“ Izgleda čudno, ali je stvarno tako. Čudno je zato što obično ljudi ne odbijaju doći na kavu s predsjednikom na Pantovčak ili ne bi odbili pozivnicu na vjenčanje nekog princa ili princeze. Tko bi odbio doći da gala večeru ili objed kad se udavala princeza Dijana? Međutim, kad Bog priredi duhovnu gozbu na kojoj želi podijeliti mir, radost, moć, zdravlje, vječni život, mudrost, blaženstvo i slično, onda se događa upravo ovo što je Isus konstatirao. Jednostavno ustvrdio. Iznio je činjenično stanje.

„Opet posla druge sluge govoreći: ‘Recite uzvanicima: Evo, objed sam ugotovio. Junci su moji i tovljenici poklani i sve pripravljeno. Dođite na svadbu!’ Ali oni ne mareći odoše – jedan na svoju njivu, drugi za svojom trgovinom. Ostali uhvate njegove sluge, zlostave ih i ubiju.“ Evo, sad imamo i pojašnjenje: nekima je važnija njiva, posao, trgovina, šminka, zabava, kartanje, kockanje, pijenje pivica ili kavica po kafićima; za to imaju vremena nedjeljom ujutro ili za ljenjčarenje po kući, ali za doći u crkvu na misu, za to nemaju vremena. Odnosno nemaju volje. To im je dosadno, glupo, ne vide u dolasku u crkvu nikakve vrijednosti, smisla, ne doživljavaju to kao neku korist za sebe i ne pronalaze u tome nikakav užitak, a budući da primitivan čovjek reagira samo na dva podražaja: korist i užitak, onda radi samo one stvari od kojih vidi neposrednu korist ili užitak. A ono što mu ne donosi odmah i sad neku korist i užitak, to izbjegava.

Isus čak dodaje: „Ostali uhvate njegove sluge, zlostave ih i ubiju.“ Dakle, zločestim ljudima nije dosta jednostavno ignorirati Boga, nego još postaju i nasilni. Jer im Božji službenici ili poslanici idu na živce. Što imaju stalno pozivati i kvocati?

I, kakva je reakcija Boga, odnosno Kralja iz prispodobe? „Nato se kralj razgnjevi, posla svoju vojsku i pogubi one ubojice, a grad im spali.“ Opa, ovo baš nije na liniji beskrajnoga Božjega milosrđa, praštanja, ljubavi i popustljivosti unedogled! Znači da se ne može bez posljedica raditi baš sve što bi se htjelo i onda reći: ma, Bog je dobar i strpljiv, popustljiv i pun razumijevanja, on će sve oprostiti! Izgleda da neće. Rečenica iz današnjeg evanđelja: „“Nato se kralj razgnjevi, posla svoju vojsku i pogubi one ubojice, a grad im spali.“ je proročanstvo koje se ostvarilo 70. godine poslije Krista kad je rimska vojska opsjela Jeruzalem, zauzela ga, poklala mnoge stanovnike, a ostale odvela u ropstvo i izgnanstvo te doslovno spalila Jeruzalem.

I nastavlja današnja prispodoba: „Tada kaže slugama: ‘Svadba je, evo, pripravljena, ali uzvanici ne bijahu dostojni. Pođite stoga na raskršća i koga god nađete, pozovite na svadbu!’“ Sad izgleda da se klatno Božje natrag zanjihalo na stranu milosrđa i dobrote. Koga god nađete, pozovite na svadbu, to znači da je volja Božja da se svi ljudi spase, ako i oni to žele u svojoj slobodi. A onda opet slijedi preokret.

„I svadbena se dvorana napuni gostiju. Kad kralj uđe pogledati goste, spazi ondje čovjeka koji ne bijaše odjeven u svadbeno ruho. Kaže mu: ‘Prijatelju, kako si ovamo ušao bez svadbenoga ruha?’ A on zanijemi. Tada kralj reče poslužiteljima: ‘Svežite mu ruke i noge i bacite ga van u tamu, gdje će biti plač i škrgut zubi.’“ Ako je kralj zvao sve na svadbu, i zle i dobre i ako želio da mu se svadbena dvorana napuni, kako je sad najednom tako probirljiv. Šta ima veze ako jedan od gostiju nije u svadbenom ruhu? Što to uopće danas znači ‘svadbeno ruho’? Kakvo je to ruho? Tko je prikladno odjeven za svadbu? Pa ipak, poslužitelji, ili anđeli, svezali su nedolično odjevenoga gosta i izbacili ga van u tamu, gdje je plač i škrgut zubi. Tako se klatno Božjih odluka opet vraća na stranu pravde i kazne. Pozvanici nigdje nisu upozoreni da moraju doći u svečanom svadbenom ruhu. Samo su pozvani na svadbu. Izgleda da je bilo dosta da se odazovu. Ali nije.

To nam je opomena da se ne zanosimo previše ili preuzetno Božjom strpljivošću, popustljivošću ili milosrđem odnosno da ne pobrkamo ove tri stvari s izrugivanjem Boga jer Bog se ne da izrugivati. Što tko sije, to će i žeti. Nema švercanja u nebo. Nema ulaska bez svadbenoga ruha, odnosno bez svetosti, pravednosti, pobožanstvenjenosti. Moramo se odjenuti u samoga Boga, moramo razmišljati kao Bog, htjeti kao Bog, osjećati kao Bog, maštati kao Bog i sjećati se kao Bog. Drugim riječima moramo se preobraziti u Boga, a to zahtijeva dugotrajni duhovni život.

Posljednja rečenica današnjeg evanđelja je zaista opominjuća: „Doista, mnogo je zvanih, malo izabranih.“ Mnogi su pozvani, to znači da je Bog sve ljude pozvao na život vječni i da nikoga unaprijed ne isključuje. Ni muške ni ženske, ni mlade ni stare, ni bogate ni siromašne, ni bijele ni crne, nego je kao Stvoritelj sviju ujedno i Spasitelj sviju. Malo izabranih znači da uz poziv Božji na vječni život postoji i jedan uvjet: da bi se Bog nama darovao i da bi nas prožeo svojim svjetlom, zdravljem, ljepotom, životom, dobrotom i slično, i mi se njemu moramo darovati i predati posve. Moramo poštivati njegovu osobu, njegovu volju, njegova traženja od nas, moramo se žrtvovati njegovim odlukama i pozivima. Prijateljstvo, poštovanje, ljubav i zahvalnost moraju biti uzajamni. Da bismo nešto dobili ili postigli moramo istovremeno nešto dati, predati ili žrtvovati. Život za život. Da bismo od Boga primili njegov božanski, vječni i beskrajni život, mi njemu moramo posvetiti svoj ljudski, vremeniti i konačni život, moramo ga na ovome svijetu poštivati kako bismo već na ovome svijetu, a onda i u vječnosti, od njega zadobili život, blaženstvo, moć, znanje, ljubav, mir i svako drugo dobro.

Amen.