Draga braćo i sestre!

Isus je od Oca tražio znak koga da postavi na čelo apostolskog zbora. Da je Isus izabirao po svojoj miloj volji ili po svojim simpatijama, izabrao bi svetog Ivana, ljubljenog učenika. Ali Otac je imao drugačije mišljenje i Isus kao čovjek se u svojim izborima podvrgao Ocu nebeskom i tako nam ostavio primjer da i mi u svemu tražimo Očevu volju: budi volja tvoja, kako na nebu, tako i na zemlji.

I Otac mu je u molitvi rekao prethodne noći: pitaj apostole: »Što govore ljudi, tko je Sin Čovječji?«. A onda ih pitaj: »A vi, što vi kažete, tko sam ja?« Onaj koji ti prvi točno odgovori, taj je, njega postavi za poglavara i vođu. I tako je Šimun, nazvan Petar, postao prvi papa ili rimski biskup, onaj koji je jedini od apostola čuo Isusove riječi: „Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima.“

Poslanje ili mjesto u povijesti spasenja koje je dodijeljeno svetom Petru je i osobno i nasljedno. O onome što je osobno Petru darovano nećemo propovijedati, ali ono što mu je dano na način da prelazi i na njegove nasljednike, to nam je važno. Tko su Petrovi nasljednici? To su biskupi onih biskupija kojima je upravljao sveti Petar, dakle, biskupi gradova Antiohije i Rima. O Antiohiji koja se nalazi u današnjoj Turskoj nemamo mnogo informacija niti nas posebno zanima, ali Rim je nešto sasvim drugo. Svoje posljednje godine života je sveti Petar proveo u Rimu, tamo je upravljao mjesnom crkvom ili biskupijom i tamo je postavio svojega nasljednika, svetoga Lina. Nakon toga su se rimski biskupi smatrali nasljednicima svetog Petra, a kad su održavani opći sabori Crkve ili koncili, rimski biskupi ili njihovi delegati na tim saborima, prvi su potpisivali koncilske odluke, pa su imali pravo prvenstva, barem časti, ako ne i vlasti, u cijeloj Kristovoj Crkvi koja je prvih nekoliko stoljeća bila jedinstvena i samo jedna. Podjele su nastale tijekom prvog tisućljeća Crkve zbog različitog shvaćanja Isusa Krista, njegova božanstva, čovještva i odnosa između te dvije naravi u jednoj Kristovoj osobi.

Kako god bilo, ostaju u evanđelju Kristove riječi: „ja tebi kažem: Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati.“ Nije Isus rekao da će na svetom Andriji prvozvanom sagraditi svoju Crkvu ili da će na svetom Jakovu ili svetom Ivanu ili na dvanaestorici apostola sagraditi svoju Crkvu, nego baš na Petru. Stoga sveti Petar ipak ima neko posebno mjesto u apostolskom zboru. Kako to da se katolici i pravoslavni onda ne mogu dogovoriti oko jedinstva u Crkvi? Zato što pravoslavni smatraju da je svaka biskupija jedna crkva za sebe i svaka mjesna crkva sa svojim biskupom i svojim svećenicima i vjernicima predstavlja jednu jedinstvenu i potpunu crkvu. Za pravoslavne ne postoji jedna Crkva na cijelom svijetu kojom bi upravljao samo jedan apostolski nasljednik, nego su svi nasljednici apostola, svi biskupi posve jednaki. I zato za njih nasljednici svetog Petra nemaju nikakve posebne vlasti, a sada više ni časti, nad drugim biskupima koji su nasljednici drugih apostola. Dakle, pravoslavni vjernici i svećenici i biskupi drugačije shvaćaju Crkvu od katolika. I ta stajališta ostaju do danas nepomirljiva. Pa ni među pravoslavnima nema jedinstva. Ne postoji pravoslavna Crkva. Postoji Ruska pravoslavna Crkva, Rumunjska pravoslavna Crkva, Srpska pravoslavna Crkva, Grčka pravoslavna Crkva i mnoge druge pravoslavne Crkve i katolička Crkva nema s kim pregovarati o ekumenizmu ili ujedinjenju.

Ako se vratimo današnjem evanđelju, slijedi rečenica: „Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima.“ Prvo shvaćanje ove rečenice odnosi se na oproštenje grijeha. Kojima se odriješe grijesi na zemlji, njima će se odriješiti grijesi i na nebesima. To je zato što je Isus svojim apostolima nakon uskrsnuća rekao ovako: „Isus im stoga ponovno reče: “Mir vama! Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas.” To rekavši, dahne u njih i kaže im: “Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im.”“ Jasna je paralela između ove dvije Isusove rečenice. U prvom slučaju rečena je samo Petru, a u drugom slučaju svim apostolima. Kako možemo uopće uspoređivati ove dvije rečenice kad je u prvom slučaju rečeno samo Petru i rečeno mu je ŠTO GOD SVEŽEŠ na zemlji, a u drugom slučaju je rečeno svim apostolima „kojima OTPUSTITE GRIJEHE, otpuštaju im se“? Riječi ŠTO GOD i GRIJESI nisu jedno te isto. Međutim, imamo i jednu treću rečenicu u evanđeljima: „reče Isus uzetomu: “Hrabro, sinko, otpuštaju ti se grijesi!” A gle, neki od pismoznanaca rekoše u sebi: “Ovaj huli!” Prozrevši njihove misli, Isus reče: “Zašto snujete zlo u srcima? Ta što je lakše reći: ‘Otpuštaju ti se grijesi’ ili reći: ‘Ustani i hodi’? Ali da znate: vlastan je Sin Čovječji na zemlji otpuštati grijehe!”“ Ova vlast otpuštanja grijeha na zemlji koju ima Sin Čovječji ili Isus, predana je apostolima, pa što se oprosti ovdje na zemlji, bit će oprošteno i na nebesima pred licem Boga Oca, odnosno, te grijehe će oprostiti i Bog u vječnosti. Židovi su, kako nam to svjedoči stav ovih pismoznanaca, smatrali da jedino Bog na nebesima može opraštati grijehe jer grijesi njega vrijeđaju i jedino on može u svoje osobno ime oprostiti grijehe i pokriti njihove posljedice. Međutim, Bog Otac je poslao svojega Sina da Sin na zemlji počne opraštati grijehe i da svoj cijeli život žrtvuje za oproštenje svih grijeha svih ljudi za koje postoji iskreno pokajanje i vjera u Boga oprostitelja. A onda je Isus tu svoju vlast opraštanja grijeha na zemlji prenio svojim apostolima.

A Petru je dao još nešto što ostali apostoli nisu primili. Barem nam tako govori ovaj tekst koji smo danas čuli. Ta vlast vezivanja i odrješivanja odnosi se na Crkvene, Božje, vjerske, kršćanske stvarnosti ili stvari (latinski res, rei, f. = stvar, predmet ili stvarnost, osoba, događaj koji je u pitanju, a ne samo i doslovno STVAR ili neživi materijalni objekt [sic!]). Tako su se u Crkvi razvili prvi Crkveni sudovi kojima su predsjedali biskupi ili nasljednici apostola, a posebno nasljednici svetoga Petra, rimski biskupi ili pape. Kako je sveti Petar predstavnik, predvodnik ili predsjedatelj apostolskog zbora, onda se ova ovlast vezanja i odrješivanja na neki način odnosi i na druge apostole koje sveti Petar predstavlja. Nakon uskrsnuća Isus je rekao i opet samo svetom Petru: „”Šimune Ivanov, ljubiš li me više nego ovi?” Odgovori mu: “Da, Gospodine, ti znaš da te volim.” Kaže mu: “Pasi jaganjce moje!” Upita ga po drugi put: “Šimune Ivanov, ljubiš li me?” Odgovori mu: “Da, Gospodine, ti znaš da te volim!” Kaže mu: “Pasi ovce moje!” Upita ga treći put: “Šimune Ivanov, voliš li me?” Ražalosti se Petar što ga upita treći put: “Voliš li me?” pa mu odgovori: “Gospodine, ti sve znaš! Tebi je poznato da te volim.” Kaže mu Isus: “Pasi ovce moje!”“ Ova ovlast napasanja ovaca ili upravljanja Crkvom, tj. vjernicima i svima koji su otkupljeni Krvlju Kristovom, predana je svetom Petru, ali je jasno da je poslanje propovijedanja, dijeljenja sakramenata i upravljanja Crkvom predana svim apostolima jer je Isus svim svojim apostolima rekao prije uzašašća: „(16) Jedanaestorica [apostola] pođoše u Galileju na goru kamo im je naredio Isus. Kad ga ugledaše, padoše ničice preda nj. A neki posumnjaše. Isus im pristupi i prozbori: “Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji! Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio!”“ Ova sva vlast na nebu i na zemlji koja je Isusu dana od Oca nebeskoga, od Boga nevidljivoga, Stvoritelja neba i zemlje, sada je predana apostolima da učine Isusovim učenicima sve narode, da ih krste (tj. da dijele sve sakramente, da posvećuju narod / to je posvetiteljska ili svećenička vlast ili služba) i da ih uče čuvati sve što je Isus zapovjedio tj. da naviještaju Božju istinu, da naučavaju vjeronauk / to je proročka ili naučiteljska vlast ili služba, a u riječi zapovijed nalazi se i upravljačka ili kraljevska vlast ili služba. Isus je bio svećenik, prorok i kralj: posvetitelj, naučitelj i upravitelj, a tu trostruku vlast je predao svojim apostolima, a oni biskupima.

I da se napokon vratimo na današnje evanđelje, rečenica: „Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima“, odnosi se i na uspostavu Crkvenih sudova koji u ime biskupa, nasljednika apostola, mogu suditi o stvarima sakramenta, na primjer. Tako da danas postoje sudovi koji mogu prosuđivati je li neka ženidba valjano sklopljena ili nije. To jest je li se uopće sakrament ženidbe dogodio u trenutku kad su se dvoje ljudi vjenčavali u crkvi ili nije. Ne postoji crkvena rastava osim u slučaju braka koji je samo sklopljen, a nije nikad konzumiran, tj. supružnici su se razišli i rastali prije ikakvog spolnog odnosa. Međutim, ukoliko je brak valjano sklopljen, ne postoji mogućnost rastave ili poništenja braka.

Međutim, ukoliko je ženidbeni ugovor nevaljano sklopljen i to se utvrdi tijekom parnice na crkvenom sudu, takav brak se može proglasiti ništavnim tj. da nije nikad ni postojao u stvarnosti, a ti su partneri živjeli u zabludi da su u braku od trenutka nevaljano sklopljenog bračnog ugovora do pravomoćne presude nadležnog crkvenog suda. Ovakve su presude posve moralne i u skladu s voljom Božjom jer je Bog Otac predao svu vlast svojemu Sinu, a Sin Božji, Isus Krist je predao vlast vezivanja i odrješivanja svetom Petru i drugim apostolima. Mogu li crkveni suci pogriješiti i proglasiti neki valjani brak ništavnim? Pa, mogu, a mogu biti i prevareni od strane stranaka u postupku. Tada brak nije pred Bogom ništavan nego je i dalje valjan, a stranke koje bi pokušale sklopiti novi crkveni brak ne bi imale novi sakrament i živjele bi u grijehu ako bi se pokušale ponovno vjenčati. Kada bi se sve ovo saznalo i obznanilo? U trenutku smrti tih ljudi kojima bi Bog pokazao stvarno stanje stvari. I tada će svatko primiti po pravdi Božjoj što zaslužuje.

Međutim, ostaje činjenica da u mnogim slučajevima crkveni sudovi ispravno sude i mogu donijeti te stvarno i donose pravno i moralno valjane odluke, a sve počiva na ovom tekstu Svetog pisma Novog zavjeta: „Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima.“ I to je volja Božja, onoga jedinoga Boga koji je na nebesima i koji će suditi svijet ognjem.

Amen.