Reče Isus svojim učenicima: »Oganj dođoh baciti na zemlju pa što hoću ako je već planuo! Ali krstom mi se krstiti i kakve li muke za me dok se to ne izvrši! Mislite li da sam došao mir dati na zemlji? Nipošto, kažem vam, nego razdjeljenje. Ta bit će odsada petorica u jednoj kući razdijeljena: razdijelit će se trojica protiv dvojice i dvojica protiv trojice – otac protiv sina i sin protiv oca, mati protiv kćeri i kći protiv matere, svekrva protiv snahe i snaha protiv svekrve.« Lk 12,49-53

Draga braćo i sestre!

Čini se da je današnji odlomak iz evanđelja posve suprotan općem Isusovom stavu ili ponašanju. Isus je za sebe rekao da je blaga i ponizna srca. Poticao je svoje učenike da praštaju svojim dužnicima, tj. da praštaju uvrede uvrediteljima i nasilnicima njihovo nasilje nad samim Isusovim učenicima. Savjetovao je učenike da okrenu i drugi obraz onima koji ih udaraju, da daju i donju haljinu onome tko od njih otima gornju, da mole za svoje progonitelje, a znamenit je ovaj odlomak iz Matejeva evanđelja: „farizeji iziđoše [iz sinagoge u kojoj je Isus ozdravio čovjeka usahle ruke] i održaše vijećanje protiv njega, kako da ga pogube. Kad Isus to dozna, ukloni se odande. Za njim je išlo mnoštvo. On ih sve ozdravi i poprijeti im da ga ne prokazuju – da se ispuni što je rečeno po Izaiji proroku: Evo Sluge mojega, koga sebi izabrah: mog ljubimca, miljenika duše moje! Stavit ću Duha svoga na njega: naviještat će pravo narodima; preti se neće, neće bučiti, glas mu se neće čuti po trgovima; trske stučene prelomiti neće, stijenja što tek tinja neće ugasiti (Mt 12,14-20).

Dakle, Isus se neće préti, tj. prepirati, neće bučiti, tj. vikati ili se derati ili izderavati na svoje protivnike, glas mu se neće čuti po trgovima tj. neće se uzdizati, hvalisati, promicati, neće nastupati nasilnički, nametljivo, silovito ili drsko; sve je to Isus pokazao time što se jednostavno uklonio s mjesta na kojem su farizeji održali vijećanje kako da ga pogube. Isus nije prokleo farizeje, nije ih ubio gromom s neba ili desecima anđela koji bi s neba sišli i satrli farizeje. Trske stučene prelomiti neće i stijenja što tek tinja neće ugasiti znači da će imati sućuti i strpljenja s grešnicima, sa stučenim ili napuklim dušama, s ljudima u kojima tek tinja ili se slabo naslućuje neki dobar život ili dobrota, vrlina i krepost po Božjim kriterijima. Sve ovo upućuje na dobrohotnost, blagohotnost, popustljivost, strpljivost, traženje minimalnog dobrog uporišta u nečijoj duši kako bi tu dušu zakvačio ili zahvatio svojim spasiteljskim zahvatom da joj pomogne ustati iz grijeha i okrenuti se s puta koji vodi u pakao tj. u vječnu propast i muku.

Pa kako onda danas slušamo samoga Isusa, tj. doslovne Isusove riječi: „Oganj dođoh baciti na zemlju pa što hoću ako je već planuo!… Mislite li da sam došao mir dati na zemlji? Nipošto, kažem vam, nego razdjeljenje.“ Oganj je nešto što spaljuje, uništava, prži, nanosi opekline i bol; oganj koji se ne gasi je simbol pakla jer upravo tako Isus opominje: „Bolje ti je jednooku ući u kraljevstvo Božje, nego s oba oka biti bačen u pakao, gdje crv njihov ne gine niti se oganj gasi“ (Mk 9,47b.48). Oganj, kao simbol, može imati još značenja, pa je Isus namjerno zborio u simbolima da obuhvati mnoga značenja. Oganj može označavati i Duha Svetoga, treću božansku osobu: njega je Isus došao baciti ili poslati na zemlju, u ljudske duše odakle je bio potjeran izvornim grijehom. I ako je taj božanski oganj planuo, tj. ako se Duh Sveti uhvatio ljudskih duša i planuo, a to znači da je počeo donositi plodove: pročišćavati duše od grijeha, nesavršenosti i nebožanskog načina djelovanja i postojanja, drugim riječima, ako je počeo gorjeti u ljudskim dušama, ako je planuo kako bi pobožanstvenio čovjeka, njegovo mišljenje, htijenje, osjećanje, maštanje i sjećanje, što više od toga Isus može htjeti ili poželjeti? Time je u potpunosti ispunjeno njegovo poslanje koje se u cijelosti usredotočilo samo na to da svojom mukom i uskrsnućem omogući silazak Duha Svetoga na čovječanstvo. Stoga je nakon izričaja: „Oganj dođoh baciti na zemlju pa što hoću ako je već planuo!“ slijedi rečenica: „Ali krstom mi se krstiti i kakve li muke za me dok se to ne izvrši!“ Naime, da bi ljudima predao ili poslao svojega Duha, Duha Svetoga, Isus je morao ljudima predati svoj duh/Duh, tj. svoj život, a predati nekome svoj život ili dati nekome svoj život znači umrijeti za toga kojemu se daje život. Isus je prihvatio da predaja njegove osobe u ljudske ruke donese sa sobom posljedicu njegove muke i smrti. Isusu je toliko bilo važno sebe, svoju osobu i svoj život, tj. svoga Duha predati ljudima, da je prihvatio kao neizbježno, ali ne i izravno željeno ili priželjkivano, vlastito trpljenje, muku, poniženje i smrt. Kakve li muke za njega dok se ne ostvari ili dovrši ljudsko spasenje koje se sastoji u tome da Isus bude za nas izvor Duha Životvorca, Duha Svetoga, božanskoga ognja koji će spaliti sve grešno i nebožansko u čovjeku i ostvariti pobožanstvenjenje čovjeka!

Tako njegovo bacanje ognja na zemlju nema veze s kažnjavanjem, osvetom, mučenjem ljudi ili nasilništvom, uništavanjem i razaranjem. Ni sudnji dan koji će upravo ognjem (a ne vodom ili nekim drugim elementom ili načinom) dokrajčiti ovaj svijet, neće ništa uništiti nego preobraziti i nastat će novo nebo i nova zemlja. Zli anđeli i zli ljudi koji su se uporno i ustrajno opredijelili protiv Boga, bit će ograničeni ili suzbijeni na područje ognjenog jezera, tj. pakla kako ne bi nikada više i nikako više nanosili nečistoću, štetu ili nepravdu, bol ili patnju bilo kojem članu novog neba i nove zemlje u kojoj će prebivati i živjeti samo dobri i savršeni ljudi i anđeli u zajedništvu s Bogom.

Pa i riječi: „Mislite li da sam došao mir dati na zemlji? Nipošto, kažem vam, nego razdjeljenje“, zvuče u prvi mah zlokobno ili prijeteće, dakle opet u suprotnosti s Isusom krotka i ponizna srca koji je rekao blago mirotvorcima, oni će se sinovima Božjim zvati. Međutim, mir o kojem ovdje Isus govori je tolerancija zla ili miroljubiva koegzistencija dobra i zla, svjetla i tame, prihvaćanje poravnanja istine i laži, dobrote i zloće u ime inkluzivnosti, uključivosti, tobožnjeg razumijevanja za grešnike, lažne sućuti za zločince koje ćemo ostaviti zacementirane u njihovim grijesima i zločinima da ih ne bismo uvrijedili ili isključili ili izolirali iz svojega društva. Ne može se ubojici, homoseksualcu, silovatelju, kradljivcu, nasilniku, vračaru ili zazivaču zlih duhova jednostavno reći: ma sve je u redu, svi mi ostali imamo razumijevanja za tvoje slabosti i grijehe, ti samo nastavi sa svojim djelima, ona neće imati i nemaju nikakve loše posljedice, ništa ne treba mijenjati, nemoj se ti osjećati krivim, nemoj ti osjećati nikakvu krivnju ili imati kompleks manje vrijednosti ili gubiti samopouzdanje i visoko mišljenje o sebi kao o dobroj osobi, ma sve će biti dobro, svima se sve prašta i svima je sve dopušteno. Isus je došao pozvati grešnike na obraćenje, a ne ostaviti grešnike u njihovoj grešnosti. Božje milosrđe i strpljenje su ISKLJUČIVO u službi obraćenja i promjene grešnika u pravednika, da grešnik ostavi svoje grešno i pogrešno ponašanje i da se obrati na ispravno ponašanje, ispravno po Božjim kriterijima. Naravno da mnoga obraćenja i popravci ne mogu ići preko noći, da je za mnoge ljude potrebno duže ili kraće vrijeme da se oslobode svojih ovisnosti, grijeha, da daju zadovoljštinu za svoje zločine, štete i nepravde ili da prihvate ono što im Bog određuje da naprave ukoliko ne mogu izravno popraviti svu štetu koju su svojim zločinima počinili, ali uvijek mora biti podjela ili razdjeljenje grešnika od njegovog grešnog postupanja, odmak od zla ili ostavljanje zlih i pogrešnih djela od strane zločinaca. Ubojice moraju prestati ubijati i početi davati moguću zadovoljštinu za ubojstva koja su počinili. Homoseksualci moraju prestati vršiti homoseksualne čine, kradljivci moraju prestati krasti i vratiti ukradeno i dati zadovoljštinu za krađe i tako redom. Nema nikakvog zajedništva svjetla s tamom ili Isusa s đavlom. Tako ne može biti nikakvog zajedništva niti ljudi, Isusovih sljedbenika i učenika, spašenika, sa grijesima i zlom koje su počinjali, nema mira nego razdjeljenje, odmak i ostavljanje zla.

Pri tome se ne može samo pričati: Evo sad ću ja, samo malo pa ću se slijedeći tjedan obratiti i početi djelovati drugačije. Neće ući u Kraljevstvo nebesko onaj koji samo govori: Evo sad ću ja, samo što nisam, samo još malo; ili koji govori: Gospodine, Gospodine, a ništa stvarno ne čini nego se nakon svakog počinjenog grijeha površno pokaje i kaže neću više, a onda za tjedan dva ili mjesec dva opet sve ispočetka. Takvih mlakih i neodlučnih duša koje stalno nešto obećaju a nikad ništa stvarno ne naprave, vrag se nimalo ne boji, kaže sveta Terezija Avilska, a Bog ih neće čekati unedogled, nego će tako zvani pečat vječnosti kad-tad doći, tj. nastupit će tjelesna smrt, a s njom i sud Božji: ubi te invenero, ibi te judicabo (u kakvom ću te stanju zateći, tako ću te suditi – ako te zateknem u stanju grijeha i nepokajanosti za grijehe, osudit ću te na vječnost u tom stanju odijeljenosti od Mene, Boga). Traži se od čovjeka odlučna odlučnost (determinada determinacion), kako bi rekla sveta Terezija Avilska. Svi mi točno u savjesti osjećamo kad smo se stvarno pokajali i obratili od grijeha i odlučili ne griješiti više, a kad samo muljamo ispovjednika i Boga i sve redom. Moramo se ugledati u pravog svetog Jurja u Zagrebu, kip koji se nalazi na Trgu Republike, kod Hrvatskog narodnog kazališta, koji prikazuje svetog Jurja u borbi sa zmajem i kako pobjeđuje zlo. Ne smijemo se ugledati u lažnog i masonskog svetog Jurja postavljenog kod Kamenitih vrata koji predstavlja svetog Jurja u miroljubivoj toleranciji sa zmajem, koji koplje drži upereno protiv neba, a zmaj se poput simpatičnog soma sklupčao oko nogu njegova konja. Od borbe između dobra u zla ni traga u ovom spomeničkom djelu, a kamo li naznake pobjede dobra nad zlom.

Stoga, nema mira između dobra i zla, svjetla i tame, istine i laži, Boga i vraga, spasenja i propasti, raja i pakla, nego razdjeljenje, podjela, duhovni rat i pobjeda Božja.

Amen.