Draga braćo i sestre!
U drugom čitanju danas smo čuli: „Mudrost doduše navješćujemo među zrelima, ali ne mudrost ovoga svijeta, ni knezova ovoga svijeta koji propadaju, nego navješćujemo Mudrost Božju, u otajstvu, sakrivenu; onu koju predodredi Bog prije vjekova za slavu našu… Nego, kako je pisano: »Što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube«. A nama to Bog objavi po Duhu jer Duh sve proniče, i dubine Božje.“
Da bismo si to malo pojasnili uzet ćemo nekoliko odlomaka iz knjige jednog Amerikanca koji je doživio kliničku smrt, tj. desetak minuta je bio bez disanja i rada srca, te je njegova duša napustila tijelo, prešla u vječnost, a onda je po Božjem dopuštenju mogao birati želi li ostati u raju ili se vratiti u svoje tijelo i još neko vrijeme živjeti na ovome svijetu dok ne umre za stalno. Evo njegovog svjedočanstva:
Osjetio sam da kontinuirano kopnim, sporo hlapeći u svojoj sposobnosti i želji da izdržim borbu za život. Nisam se mogao mentalno isključiti i samo tako prebaciti na spavanje, kao što sam se nadao da ću moći, jer gore čak i od boli, bila je činjenica da nisam mogao isključiti buku i kaos bolničke sobe. Kako su misli (uglavnom žaljenja) nastavile kružiti mojom glavom, počeo sam čeznuti da bol napokon prestane. Činilo se kao da su me te misli napale i nastojale me uvjeriti da me Bog neće prihvatiti, no mogao sam osjetiti njegovu prisutnost uz mene cijelo vrijeme, a njegovo su milosrđe i praštanje bili očiti.
Tada sam osjetio da moje tijelo umire. Bilo je to tek tako. U djeliću sekunde prešao sam iz života u smrt. Brzo sam shvatio da nikad nisam imao nikakve moći nad svojim životom, a još manje kontrole nad svojim vremenom u njemu. Kad je smrt nadošla, osjetio sam kao da se sve fizičko odjednom ugasilo. U trenutku je sve osjetilno jednostavno nestalo, kao da je netko udario po prekidaču… Kaos je nestao. Zvuk je nestao. Okus je nestao. Osjećaj je, hvala Bogu, nestao, jer me je jako boljelo. Promjena u percepciji je bila drastična.
Moje su oči bile zatvorene kad sam umro i bilo je mračno prije nego sam umro, ali osjetio sam kao da me je drmanje i iskakanje povuklo unazad, kroz i izvan mog fizičkog tijela u mirniji i sigurniji prostor i stanje postojanja. Trenutno sam otvorio oči; sad je postalo strašno mračno i intenzivno tiho, a ja sam odmah znao da sam umro. U samom času umiranja bio sam svjestan da sam umro; to mi nije trebalo biti objavljeno ili dokazano. Nije bilo zabune; bilo je očito da sam upravo umro.
Shvatio sam da sam umro i da sam u trenutku bio negdje drugdje. Prešao sam iz bolničke sobe u posve nepoznatu dimenziju. Kad sam prvi put otvorio svoje oči, ugledao sam ogromnu tamu, prostor veći i širi od bilo čega što sam prije vidio ili mogao zamisliti. Ta je tama nadmašivala dubine Velikog kanjona i nadilazila raspon oceana. Sličila je slikama koje sam vidio o svemiru, osim što nije bilo zvijezda, planeta ili bilo kakvog izvora svjetla. Bio je to samo širok, prazan crni prostor, ali sam nekako uspijevao vidjeti njegovu prostranost.
… Dok sam buljio u mrak, imao sam ovu misao: E pa sad, to ne može biti to! … Znao sam da mora biti više u životu nakon života, od upiranja pogleda u neku vrstu crne praznine. Moralo je biti nešto više od vječnog ništavila, osobito s ovom dubokom fizičkom, osjećajnom i razumskom oštrinom koja je prodirala u cijelo moje biće i koja je održavala cjelinu moje svjesnosti. Isto sam tako mogao osjetiti da je Isus bio tu negdje i shvaćao sam da me nikad nije napustio. Činilo mi se da je On bio izvor mira, ljubavi i radosti koje sam osjećao jer sam tako osjećao još u bolničkoj sobi, samo što je to sad bilo uvećano, snažno i prodiruće. Nekako sam bio povezaniji s njim i znao sam da me nije ni za trenutak napustio. Tada sam se počeo čuditi kako sam mogao vidjeti dubinu tame ako nije bilo nikakvog izvora svjetla. Pitao sam se bih li i sad mogao vidjeti u mraku.
Mogao sam se sjetiti svakog detalja svojega života, svih u isto vrijeme bez rastresenosti, a množina uspomena nije izazvala nikakvu zbrku dok sam ih gledao sve odjednom. U isto vrijeme, mogao sam se usredotočiti na bilo koji događaj detaljno kao što sam se sjećao svakog detalja svoje smrti nekoliko trenutaka ranije. Sjećao sam se svoje smrti bez toga da je taj proces bio zamućen ili iskrivljen drugim sjećanjima koja sam vidio. Moja svijest je bila posve neprekinuta i ja sam stvarao nova sjećanja na situacije, kako su se one događale. U zemaljskom životu sam bio prisiljen izabrati da se usredotočim na jednu po jednu stvar; ponekad se je dogodilo da sam mogao misliti na nekoliko nevažnih stvari istovremeno, ali sada sam imao beskrajne mogućnosti.
Ludo je za mene misliti o tome sad, ali sav moj život se razvio preda mnom; sva su moja sjećanja bila prisutna i dostupna istovremeno, dok se moja trenutna situacija isto tako mogla iskusiti i bila je predana pamćenju. Mogao sam kontrolirati svaku misao, zamisao ili sjećanje pojedinačno i posve detaljno, dok sam se sjećao svih ostalih i još mogao primati u sebe nove informacije. Ova je nova razumska oštrina bila za mene posve zadivljujuća. Nikad nisam mislio da je ovakva jasnoća moguća nikad do tad nisam imao ništa ni blizu toga.
Široko prostranstvo u kojem sam se najprije nakon umiranja našao bilo je posve crno. Dobro, nakon što sam se zapitao kako taj prostor ne može biti sve u životu poslije života, shvatio sam da u stvari mogu vidjeti prazninu i širinu mračnog prostora. Bilo je očito da je neka vrsta izvora svjetla zračila u mračni prostor, a taj se izvor nalazio iza mene. Znao sam da nemam svoje fizičko tijelo, jer sam se osjećao tako lagan i slobodan, bez ikakvog bola. Ne znam jesam li bacao kakvu sjenu no ja nisam vidio nikakvu. Osjećao sam da sam još uvijek u nekakvom fizičkom obliku kao da sam imao nekakve naravne granice, ali nisam mogao vidjeti niti jedan dio svojega tijela. Osjećao sam da je moj najunutarnjiji dio, moja duša, sadržan u nekoj vrsti tijela s granicama ali bez ograničenja. Nisam bio upoznat s tom vrstom tijela i njegove granice se nisu uopće činile ograničujuće ili zadržavajuće.
Dok sam čeznuo da ugledam Boga i da budem s njim, moja je svijest odjednom bila privučena jarkoj svjetlosti koja je svjetlila iza mene i tekla u tamu. Ta je svjetlost bila ono što mi je omogućavalo da vidim skroz daleko u tamu. Osjećao sam kao da stojim nasred mračne ceste u mrkloj noći te sam odjednom shvatio da mi se približava kamion odostraga, obasjavajući tamu.
Kad sam usmjerio svoju vidnu usredotočenost na desno da bih vidio svjetlo iza sebe, osjetio sam kao da sam usmjeren nekim unutarnjim magnetom koji me je privlačio svjetlu. Kako se moja usredotočenost zakretala, još uvijek sam mogao vidjeti tamu. Shvatio sam da je svjetlucava svjetlost bila svjetlija od bilo čega što sam ikad vidio i da je prodirala kroz svaki djelić prostora. Bilo je posve zadivljujuće i preplavljujuće kad sam shvatio da je ta svjetlost ujedno i izvor ljubavi i mira.
Mogao sam odmah prepoznati da se radi o beskrajnoj svjetlosti. Moj je pogled nastojao doći do kraja njezinih granica; pa ipak, samo je nastavljao ići… Činilo se da je svjetlost zauzimala svaki djelić prostora, kamo god sam pogledao. Gigantska praznina crnila iz koje sam upravo izronio ne može se uopće usporediti s preogromnom veličinom ove blistave i veličanstvene svjetlosti jer je svjetlost i u tu prazninu prodirala. Bilo je to svjetlo koje nijedno ljudsko biće ne može razumjeti, a preteško je i na odgovarajući način opisati veličanstvenost te svjetlosti bez neke usporedbe. Osjećaj i osobna prisutnost je zračila iz nje… Još se mogu prisjetiti potpune i zadivljujuće veličanstvenosti te svjetlosti. Sjećam se isto tako kako je bilo stajati pred tom svjetlošću. Nemam riječi kojima bih ni približno opisao tu svjetlost, no osjećao sam kao da je to bilo intenzivnije i utješnije nego sjediti na toplini jutarnjeg sunca. Teško je to opisati jer me moje ljudske fizičke i mentalne orijentacije onemogućuju od potpunog razumijevanja i opisa veličine te svjetlosti. Možda njena veličanstvenost i nije namijenjena da se posve opiše nego da se samo iskusi u smrti… Kad sam stajao pred svjetlošću osjećao sam samo ljubav, koju sam kušao od trenutka kad sam stigao, da zrači izravno iz nje. Eh sad, nijedna bol ili tjeskoba koju život često nosi sa sobom, nije bila ni blizu prisutna, nego je samo mir kružio mojom dušom.
Još jednom sam pomislio: Ne mogu vjerovati da mi ova svjetlost ne vrijeđa oči, a bio sam i znatiželjan kako je svjetlo moglo biti živo i toliko me ljubiti. Činilo se kao čista energija, ali življa od bilo čega živoga što sam prije toga iskusio.
U tom sam trenutku shvatio da je to svjetlo bilo Bog, a ujedno sam shvatio da sam već bio znao da je to bio Bog, od časa u kojem sam ugledao sjaj toga svjetla, od trenutka kad sam najprije ušao na to mjesto. Bilo je zaista zabavno eksperimentirati s mojom proširenom mentalnom jasnoćom; Bog mi je bio poznatiji od bilo čega drugog u mom životu. Osjećao sam kao da oduvijek poznajem Boga i moga sam prepoznati kako je on bio sa mnom cijeloga mojega života. Bilo je to kao da sam poznavao Boga od trenutka svojega začeća: osjećao sam da je bio sa mnom kroza sav moj život, ali su moji izbori u životu stvorili barijeru među nama. Ovi su zli odabiri (odluke) i druge životne rastresenosti uzrokovali da zaboravim na svoju pravu familijarnost s Bogom, ali me je ljubav koju sam sad u nebu osjećao, podsjetila na tu prisnost.
Odjednom, ali gotovo instinktivno, bio sam posve svjestan da mi Bog (svjetlost) govori da mogu ući i proći kroza svjetlost, da ako to želim, mogu ući u njega i prijeći u raj. Osjećao sam preplavljujući mir, ljubav, radost, sreću, mirnoću i odahnuće, samo zato što sam bio blizu Božjeg svjetla. Bilo je to kao da sam se omotao dekicom netom izvađenom iz sušilice, tako toplom i ugodnom, no kad sam ušao u svjetlost, osjetio sam da sam apsorbiran i da se mijenjam u odlike koje sam osjetio da dolaze od Boga.
Nastavak slijedi…
Amen.
VI. tjedan kroz godinu, Nedjelja, 12. 02. 2023.
ČITANJA:
Sir 15,15-20; Ps 119,1-2.4-5.17-18.33-34; 1Kor 2,6-10; Mt 5,17-37
