Draga braćo i sestre!

Biblija posvećuje čak 15 poglavlja odnosu Šaula i Davida jer je to jako važna paradigma ili uzorak koji se ponavlja kroz cijelu povijest, a radi se o progonu koji pomazanik Božji na višem položaju provodi protiv pomazanika Božjeg na nižem položaju. Šaul, aktualni kralj Izraela jest pomazanik Božji na višem položaju budući da je u vrijeme proganjanja bio stvarni kralj, a David je potencijalni kralj Izraela pa je zato pomazanik Božji na nižem položaju jer u vrijeme proganjanja još nije bio kralj, nego je to tek trebao postati u budućnosti, nakon Šaulove smrti.

Njihova povijest započinje Davidovom pobjedom nad Golijatom i povratkom s bojnoga polja kad su žene po izraelskom kraljevstvu pjevale pjesmu: Pobi Šaul svoje tisuće, David na desetke tisuća. Ta je pjesma u Šaulu potakla veliku zavist prema Davidu jer su žene Šaulu dale u pjesmi samo tisuće pobijenih neprijatelja, a Davidu na desetke tisuća, pa je Šaul umislio da će mu David preoteti kraljevsko prijestolje, budući da je David uživao takvu naklonost naroda. K tome, ova se Davidova pobjeda dogodila nakon što je prorok Samuel objavio Šaulu da će Bog oduzeti kralju Šaulu njegovo kraljevanje zbog jednog teškog prekršaja neke izravne Božje zapovijedi.

Šaul je nakon tog sudbonosnog razgovora sa Samuelom ostao kralj, ali nije znao kad će mu nevidljivi i svemoćni Bog oduzeti kraljevstvo, odnosno vlast i na koji način će se to dogoditi, a nije znao niti tko će biti novi kralj Izraela. Pa je živio u strahu i napetosti, a ova ženska pjesma je samo potakla u Šaulu duh zavisti, straha, mržnje i odbojnosti prema Davidu. Zato i postoji ona narodna poslovica: gdje vrag ne uspije, pošalje babu! Tako je zloduh ili pali anđeo, napasnik, počeo opsjedati Šaula zavišću, mržnjom i strahom prema Davidu.

Šaul je poslao Davida u neki ratni pohod i zatražio dokaz da je David pobio stotinu Filistejaca, nadajući se da će David poginuti na tom zadatku, ali se David vratio s dokazom da je pobio dvije stotine Filistejaca. Nakon toga se Šaul još više uplašio Davida i pokušao ga je osobno ubiti, ali je David izmaknuo u tom atentatu i pobjegao sa Šaulova dvora u hajdučiju ili odmetništvo. Oko Davida su se okupili neki ljudi koji su bili nezadovoljni Šaulovim vladanjem, pa je David postao neka vrsta oporbenog vođe u Šaulovom kraljevstvu i time politička i vojna opozicija Šaulu. Stoga je Šaul povremeno poduzimao vojno redarstvene akcije ili potjere za Davidom i u dvije takve akcije David se našao u prigodi da ubije Šaula, ali ga je oba puta poštedio.

Prošle nedjelje smo čuli u prvom čitanju jednu takvu poštedu, kao Starozavjetnu ilustraciju ljubavi prema neprijateljima o kojoj je govorio Isus u evanđelju. „Ustade Šaul i siđe u pustinju Zif, a s njim tri tisuće izabranih Izraelaca, da traži Davida u pustinji Zifu. David i Abišaj dopriješe noću do Šaulove vojske: i gle, Šaul ležaše i spavaše u taboru, a koplje mu kod uzglavlja zabodeno u zemlju. Abner i vojnici ležahu oko njega. Tada Abišaj reče Davidu: »Danas ti je Bog predao u ruke tvoga neprijatelja. Zato sada dopusti da ga njegovim vlastitim kopljem pribodem za zemlju, jednim jedinim udarcem…« Ali David odgovori Abišaju: »Nemoj ga ubijati! Jer tko će dignuti ruku svoju na pomazanika Gospodnjeg i ostati nekažnjen?« David je, dakle, imao strah Gospodnji ili poštovanje prema svetim stvarima. A Šaul je, kao pomazanik Božji, bio sveta stvar ili sveta stvarnost. Nije David poštivao Šaula izravno, nego je poštivao Božju volju i Božji izbor, Zato je rekao svojem pratitelju: “Živoga mi Gospodina, i udarit će ga Gospodin, bilo da će mu doći njegov dan da umre, bilo da će otići u boj i poginuti.” David nije uzimao pravdu u svoje ruke, nego je to prepustio Bogu, sucu pravednom. To je za Davida bilo opasno i mučno jer nije znao kako će Bog dokrajčiti Šaula i progon protiv Davida, niti Koliko će to trajati, ali je to prihvatio kao volju Božju i pokoru koja je u vlasti Božjoj.

David nije bio lud ili nerazuman. To znamo iz nastavka ovoga događaja koji nije do kraja pročitan u prvom čitanju prošle nedjelje zbog kratkoće čitanja, ali ćemo zato mi ovdje citirati biblijski tekst: David je rekao svojem pratiocu “Ne dao mi Gospodin da dignem ruku na pomazanika Gospodnjega! Nego uzmi sada koplje što mu je kod uzglavlja i vrč za vodu, pa hajdemo!” I uze David koplje i vrč za vodu što su bili kod Šaulova uzglavlja i oni odoše: nitko nije ništa vidio ni opazio, nitko se nije probudio, nego su svi spavali jer bijaše na njih pao dubok san od Gospodina. Ova zadnja primjedba govori o tome da je Davidov čin bio u stvari božanski nadahnut i da se radilo o proročkom znaku koji je trebao i Šaulu i svima drugima pokazati kako se postupa u analognim situacijama.

David slijedećeg jutra prijeđe na drugu stranu udoline i stade na vrh gore, podaleko, tako da je među njima bio velik prostor. I viknu David: »Evo kraljeva koplja, neka dođe jedan od momaka i neka ga uzme! A Gospodin će vratiti svakome po njegovoj pravdi i njegovoj vjernosti: danas te Gospodin bijaše predao u moje ruke, ali nisam htio dići ruke svoje na pomazanika Gospodnjega.« Tada Šaul poznade Davidov glas i upita: “Je li to tvoj glas, sine Davide?” A David odgovori: “Jest, kralju gospodaru! I nastavi: Zašto moj gospodar progoni svoga slugu? Što sam učinio? Kakva je krivica u mojoj ruci? Jer kralj je Izraelov izišao u lov na moj život, kao kad tko goni jarebicu po planini.” Lijepa usporedba, čak i literarno!

Šaul je nastavio pokvareno i lukavo: Tada Šaul reče: “Zgriješio sam! Vrati mi se, sine Davide, neću ti više činiti zla, kad je danas moj život u očima tvojim bio tako drag. Jest, ludo sam radio i teško sam pogriješio!” Međutim, David je prozreo Šaula i njegovu pokvarenost te nije nasjeo Šaulovoj lukavosti, nego mu je savršeno odgovorio ovako: „A Gospodin će vratiti svakome po njegovoj pravdi i po njegovoj vjernosti: danas te Gospodin bijaše predao u moje ruke, ali nisam htio dići ruke svoje na pomazanika Gospodnjega. I gle, kako je danas tvoj život bio drag u mojim očima, tako neka moj život bude drag u Gospodnjim očima! I neka me Gospodin izbavi iz svake nevolje!“ David nije rekao Šaulu: Kako je danas tvoj život bio drag u mojim očima, tako neka moj život bude drag u tvojim očima, jer je David znao da je Šaul prevarant i lažljivac, nepouzdan i pokvaren čovjek i nije želi svoj život povjeriti Šaulovim rukama. Tako i mi ne bismo trebali niti smjeli svoje živote povjeravati svojim neprijateljima. Iako nas Bog poziva da ljubimo svoje neprijatelje i da za njih molimo, ipak nas ne poziva da im povjeravamo svoje živote ili svoje simpatije ili da se rastapamo od miline pred njima. Ni Isus se nije rastapao od miline pred velikim svećenikom, Pilatom ili Herodom za vrijeme nepravednog suđenja na Veliki petak.

David je rekao nešto značajno: kako je danas tvoj život bio drag u mojim očima, tako neka moj život bude drag u Gospodnjim očima. To je proročki nagovještaj onoga što je Isus rekao svojim apostolima na posljednjoj večeri: Kako sam ja ljubio vas, tako vi ljubite jedni druge. Prava i neproračunata ljubav ima oblik slova L, a ne slova I: nije Isus rekao kako sam ja ljubio vas, tako vi ljubite mene, da to ne bi bila trgovina ili interesni odnos iz računice i izravnog uzvraćanja, nego je rekao: kako sam ja ljubio vas (okomita linija odozgor do dolje), tako vi ljubite jedni druge (vodoravna linija slova L). Dakle, moramo ljubiti jedni druge na isti način na koji nas ljubi Bog: i onda kad to drugi ne zaslužuju, i kad na to nemaju pravo i kad mi od njih nemamo izravne koristi. Tako je i David ispravno rekao: kako sam ja poštedio tebe, tako neka Bog poštedi mene. David se povjerio Bogu, a ne Šaulu, nije mu rekao: kako sam ja poštedio tebe, tako ti poštedi mene.

I doista, kao što je David dva puta poštedio život Šaulu, tako je Bog dva puta poštedio život Davidu. David je, naime, nakon Šaulove smrti, kad je postao kraljem nad Izraelom, počinio dva grijeha koji su zasluživali smrtnu kaznu. I umjesto da bude kažnjen smrću, Bog mu je poštedio život i nije ga smaknuo. Nije David pošteđen zato što je bio kralj, pa bi bio iznad zakona ili nedostupan pravdi, nego je pošteđen zato što je i sam poštedio život svojem smrtnom neprijatelju. To je Davidu, prije nego je postao kraljem, proročki nagovijestila Abigajila, jedan pravedna i mudra žena kad mu je rekla: „Ako se tko digne da te progoni i da ti radi o glavi, neka život moga gospodara Davida bude pohranjen u škrinji života kod Gospodina, tvoga Boga, a život tvojih neprijatelja neka on baci kao iz praćke.“ I doista, David je svoj život dva puta pohranio u škrinji života kod Gospodina Boga svoga, kad je dva puta poštedio Šaulov život, a Bog je bacio Šaulov život kao iz praćke kad je Šaulu poginuo u ratu s Filistejcima.

Mi svaki put sebi činimo dobro kad poštujemo Božju volju i Božju zapovijed i kad po riječi i po volji Božjoj činimo dobro svojim neprijateljima. Mi ulažemo u sebe, kad praštamo svojim bližnjima njihove uvrede i nepravde prema nama. Tako će i Bog nama oprostiti kad nama bude zatrebalo Božje oproštenje i kad će nam biti drago da smo glatko prošli bez kazne za svoje grijehe i pogreške, a nismo pravedno kažnjeni proporcionalnom kaznom i mukom. Naime, nikad ne smijemo biti toliko umišljeni i oholi da se preuzetno uvjerimo da nama Bog nema što oprostiti i da smo toliko pravedni i savršeni da ni za što ne trebamo primiti nikakvu kaznu ili trpljenje. Čak i ako nismo svjesni svojih grijeha, pogrešaka i propusta, dobro je pohranjivati u škrinju života pred Bogom svoja dobra djela, a osobito praštanja i dobročinstva bližnjima jer nas je tako i naučio Isus u Očenašu: Oprosti nam duge naše, kako i mi praštamo dužnicima našim, i ne uvedi nas u napast osvete i srdžbe, jer srdžba ljudska ne čini pravde Božje, nego nas izbavi od zla i od zlih ljudi.

Amen.