Draga braćo i sestre!

Slavimo danas Boga koji nam otvara svoju nutrinu, svoje Srce i zato možemo reći da nas svetkovina Presvetog Srca Isusova poziva da uđemo u samu srž Božje ljubavi prema čovjeku. U biblijskoj tradiciji, srce nije samo simbol prolaznih osjećaja, već središte cjelokupne ljudske osobnosti, razuma, volje i slobode. Slavenjem Srca Isusova, mi zapravo slavimo živoga Boga koji ima osjećaje za nas, Boga čije srce kuca za svakog čovjeka. Zbog toga moramo osjećati radost, zahvalnost i sreću.

Stojimo pred velikim otajstvom naše vjere – pred otajstvom Boga koji nas voli božanskim i ljudskim srcem. Njegova ljubav prema nama je ujedno beskrajna, beskonačna, bezuvjetna, neproračunata i nesebično. Živimo u svijetu u kojem nemamo iskustvo takve ljubavi od strane ljudi, pa čak ni od roditelja koji su nas, vjerojatno, najviše i najbolje od svih ljudi voljeli. No, nijedan čovjek nije posve nesebičan i neproračunat jer nitko nije bez posljedica izvornoga grijeha i natruha požude, pohlepe, posesivnosti, proračunatosti i bar malo djelovanja iz koristoljublja i užitkoljublja. Osim što smo moralno ranjeni ili nesavršeni, mi smo i fizički ograničeni ili potrebiti: svi mi nekoga trebamo, pa tako i roditelji trebaju djecu ne samo kad su stari i nemoćni ili bolesni, kad su siromašni ili osamljeni, kad postanu udovice ili udovci, nego čak i kad su mladi i zdravi. Nije uvijek rađanje i odgajanje djece posve nesebičan i savršen čin i postupanje koje vodi računa samo o dobru djece.

Jednako tako nemamo ni iskustvo savršene pravde na ovom svijetu, kao ni savršenog milosrđa, dobrote i drugih pozitivnih vrijednosti, tako da ne možemo točno reči znamo kakva je to Božja ljubav, pravda, milosrđe ili dobrota, odnosno ne znamo baš točno što to znači kad kažemo da je Bog ljubav, da je Bog pravedan, da je Bog milosrdan ili dobar. Ako svoje pojmove ili shvaćanja ljubavi, pravde, istine, milosrđa ili dobrote počnemo čovjekoliko ili antropomorfno primjenjivati na Boga, brzo ćemo se naći u slijepoj ulici. Kako Bog koji je dobar i svemoguć može dopuštati toliku patnju na ovome svijetu? Ili je nemoćan, pa to nije nikakav Bog, ili je bešćutan, pa je zločest i ravnodušan na ljudsku patnju kad je dopušta, ne rješava odmah ili oteže s uslišanjima, odgađa kažnjavati zle i nagrađivati dobre.

A prije nego počnemo tako prigovarati, morali bismo znati da je istina cjelina i da pitanje: “Ako je Bog svemoćan i dobar, kako onda postoji tolika patnja na ovom svijetu?” ne sadržava cjelinu nego pretpostavlja da je to sve, odnosno da je to cjelina, ali u stvari nije, pa zato ne možemo dati ispravan odgovor na neispravno postavljeno pitanje. Bog je i svemoćan i dobar i stvorio je svijet i u njemu bića kojima je dao slobodnu volju i slobodni izbor, a dao im je slobodu; te je postavio i druge zakonitosti koje sve moraju biti poštivane kako u stvorenom, ograničenom i nesavršenom svijetu ne bi bilo tuge, patnje, jada, boli i zla.

Svijet koji se slobodno i svojevoljno udaljio od Boga i njegovog načina postupanja, te od zakonitosti koje je Bog uspostavio i objavio, često pati od nedostatka istinske ljubavi, u tom svijetu koji je nerijetko hladan, proračunat i otuđen obistinjuju se Isusove proročanske riječi: U posljednje će dane ohladnjeti ljubav mnogih. Svjedočimo oko sebe upravo takvom svijetu u zadnjih nekoliko godina, točnije od 2020: sve je manje uslužnosti, dobrote, poržtvovnosti, odgovornosti, sućuti, razumijevanja, velikodušnosti, darežljivosti ili činjenja nekome raznih usluga iznad onog apsolutnog praga koji traži osnovna pravednost, pa čak nema ni one uslužnosti koju bi zahtijevala ili propisilava elementarna pravednost, ljudi nisu spremni učiniti čak ni ono za što su plaćeni ili raditi pošteno svoj posao i ispunjavati svoj dio ugovora koji imaju prema drugim ljudima.

U takvu stvarnost Isus i danas dolazi, pokazuje nam svoje Presveto Srce i podsjeća nas na svoj primjer koji nam je dao za svojega zemaljskoga života: ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio, a ja sam vas ljubio i onda kad vi na to nemate pravo, i onda kad vi to ne zaslužujete po svojim djelima i ponašanju, pa i onda kad ja baš nemam neke koristi od vas. Dajte, ljubite jedni druge poradi mene. Vaši bližnji to ne zaslužuju, ali ja to zaslužujem, pa umjesto da meni – kojemu ništa ne treba – izravno činite dobro, činite dobro onima koje ja volim i do kojih je meni stalo, iz obzira i finoće prema meni činite dobro onima kojima vam ja kažem da činite dobro. Ne gledajete izravno na njih, gledajte na meni i meni zahvalite što sam vam dao vječni život tako da će vam biti važno ono što je meni važno: a meni su važne duše ili osobe. DA MIHI ANIMAS! Daj mi duše, to je citat iz Knjige postanka koji proročki naviješta Isusovu žeđ na križu. Kad je Isus rekao: Žedan sam, bio je žedan naše ljubavi – i prema njemu izravno, a i prema našim bližnjima. Svoju ljubav prema njemu ćemo pokazati poštujući njegovu osobu, njegovu volju, njegove odluke ili odredbe, njegove zapovijedi, ako ih tako hoćemo zvati, a to znači da ćemo poštivati njegov poziv da umjesto njemu izravno, činimo dobro svojim bližnjima koji to ne zaslužuju i od kojih nemamo koristi, a da to dobro činimo iz poštovanja i obzira i zahvalnosti prema Bogu. Da, ovo ovdje opisano je božanski teško: lakše bi bilo otići pet puta godišnje na hodočašće u Međugorje, Šurkovac, Lourdes ili Rim, lakše bi bilo postiti 13 utoraka za redom, iz tjedna u tjedan prije blagdana svetog Ante, lakše bi bilo izmoliti svaki dan jednu krunicu, ali to Isus nije od nas tražio. Hodočašća, postove i molitve je dobro i pohvalno činiti, ali ljubiti svoje bližnje, tj. činiti dobro nekome tko na to naše dobro nema pravo, tko to ne zaslužuje jer nas živcira, provocira, minira ili nam ne da mira, a osobito nekome od koga nemamo koristi, eeeee – to je nužno, to je božanska zapovijed, to je Božja volja.

Isusovo Srce nije prema nama zatvoreno; ono je probodeno i otvoreno za svakoga od nas iako se na prvi pogled čini da smo mi njemu nitko i ništa; neki stranci, da mu nismo ni rodbina ni kumovi ni susjedi… ali to nije tako. Mi smo njegova stvorenja, a nakon utjelovljenja i postanka čovjekom, jednim od nas, mi smo svi njegov rod. Kako smo mi i naši roditelji, naša djeca, naši rođaci njegov rod i kako mu je stalo da nas i do naše obitelji, tako mu je stalo i do svih drugih koji nama osobno nisu ni rod ni pomoz’ Bog! A onda bi i nama trebalo stati do tih istih ljudi do kojih je i Bogu stalo! Samo, iz iskustva znamo da je teško svojim najbližima, svojim ukućanima, svojoj užoj obitelji činiti dobro kad to oni ne zaslužuju ili kad od njih nemamo koristi, a kamo li činiti takvo dobro nekom nama posve stranom ili nepoznatom čovjeku, pa čak i donekle stranom ili donekle poznatom, kao što su to susjedi, župnik, zetova ili snahina rodbina i tako redom.

Isus nam u evanđelju upućuje najnježniji poziv: “Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti.” Isus ne traži od nas savršenstvo prije nego što mu pristupimo. On ne postavlja uvjete, već prepoznaje naš životni umor, naše strahove, grijehe i razočaranja. A kada nam je teško, mi ne moramo bježati od Boga; pozvani smo skloniti se u zaklon njegova Srca. Zar je onda problem, kad od Boga primimo odmor, oporavak i zaštitu, uzvratiti njemu ono što on od nas traži? Isus dodaje: “Učite od mene jer sam krotka i ponizna srca”. To nisu tek lijepe riječi o Isusovoj naravi, već jasan poziv i zahtjev, da ne kažem zapovijed za naš kršćanski život.

• Krotkost nije slabost. To je snaga koja odbija uzvratiti nasiljem na nasilje i uvredom na uvredu. Poniznost je istina o nama samima pred Bogom. Ona nas oslobađa sebičnosti i ponosa koji nas udaljavaju od bližnjih. Poniznost je istina koja priznaje da je sve primila od Boga i da ako hoće tom Bogu zahvaliti i uzvratiti ljubavlju, onda će poštivati Božji poziv i njegovu jasno izraženu volju da činimo dobro nekome tko to ne zaslužuje, tko na to nema pravo i od koga nemamo koristi, drugim riječima, da činimo dobro neproračunato.
• Učiti od Isusova Srca znači dopustiti mu da preobrazi naše tvrdo, kameno srce u srce od mesa, puno suosjećanja za druge.

Prava se ljubav uvijek prepoznaje po spremnosti na darivanje i žrtvu. Isusovo Srce je ranjeno srce. Ono nosi ožiljke naših nevjera i grijeha, ali ti ožiljci ne govore o osudi, nego o pobjedi milosrđa. Isus nas spašava upravo tako što nam se potpuno razdaje. Kada gledamo u to Presveto Srce, gledamo u dokaz da nitko od nas nikada neće biti ostavljen niti zaboravljen.

Danas, dok stojimo pred ovim otajstvom, zapitajmo se: Kakvo je moje srce? Je li postalo hladno, zatvoreno za potrebe drugih, ispunjeno gorčinom?

Molimo danas žarko: Isuse krotka i ponizna srca, učini srca naša po srcu svome! Dopustimo Isusu da nas dotakne, da izliječi naše rane i da nas ispuni svojom božanskom ljubavlju i da osnaženi Duhom Svetim počne činiti dobro svima, ponajprije domaćima u vjeri (kako nas poziva Novi zavjet u Poslanici Galaćanima 6,10). Otiđimo s ovog misnog slavlja spremni donijeti komadić te Isusove topline u svoje obitelji, na svoja radna mjesta i svima koje susrećemo, počnimo od svojih ukućana, djece, roditelja, bračnoga druga, braće, sestara, zetova, snaha, svekrvi, punica, punaca, svekara, šogora i šogorica, nećaka, bratića, sestrični… pa sve do vlastitog župnika.

Amen.