Draga braćo i sestre,

Svi smo u lovu, cijeli život nešto lovimo: netko divljač, pernatu, krznenu, malu, veliku, trofejnu, netko lovi žene, netko novce, netko slavu i uspjeh, netko užitke, položaje, vlast… Netko lovi zdravlje, netko ljepotu, a netko duhovne stvari kao što su znanje, mudrost, skromnost, spasenje duše, vječni život, vječnu sreću i radost… Da, da, može čak i to loviti. Koliko puta smo lovili duhove, odnosno iluzije, privide, fatamorgane, priviđenja, nestvarne ili nemoguće stvari! I kad ih nakon dugotrajne potjere ne bismo uspjeli uloviti, osjećali smo se isprazno, iscrpljeno, umorno, ljuto, frustirano. Ova zadnja riječ: frustrirano, često se upotrebljava. Puno toga nas u životu frustrira. A odakle dolazi ta riječ? Iz latinskog. Od jednog priloga: frustra, što znači doslovno: uzalud.

Kad se mučimo uzalud, kad u vjetar rasipamo snage, kad nešo radimo bez rezultata, kad se trudimo, a ne postignemo cilj ili svrhu radi koje smo počeli svoj rad, onda se osjećamo naživcirano, ljuto, srdito, bijesno, jarosno, eksplozivno. Psujemo sve po spisku jer smo doživjeli neuspjeh, jer nam je napor otišao uzalud, jer se neka prepreka postavila između nas i našega cilja, jer smo bili glupi i nismo vidjeli od početka da nas naš lov, naše planiranje, naš posao i trud ne vodi nikamo. Kao kad počnemo košulju zakopčavati s pogrešnom rupom pa tek na zadnjem gumbu shvatimo da smo od početka sve radili krivo. Moramo sve raskopčati pa jovo na novo. Najradije bismo rastrgali sve gumbe i bacili košulju, pa navukli neku majicu preko glave. Ako i tamo ne bismo prednju stranu okreuli na leđa. Tako možemo i u puno ozbiljnijim stvarima svoga života tek na kraju života, tek na kraju zakopčavanja neke košulje ili kaputa, shvatiti da smo odavno prije počeli krivo.

Najgore je ako onda, na kraju našega života, više ne bude vremena da popravimo ili promijenimo ono što smo dugo vremena radili krivo ili tjerali u besmislenom smjeru. Naš očaj, razočarenje, strah, bijes, ljutnja na nas same što smo bili tako glupi i plitki, a k tome i nemoć da bilo što više promijenimo, sve će to biti strašna duhovna patnja, bol, trpljenje i muka, posebno kad još shvatimo da smo si za to stanje uglavnom sami krivi.

Mnogo puta nas na krive putove i gubljenje vremena, na gluposti i ispraznosti nagovara ili navlači đavao, vrag, nečastivi. A gdje ne uspije vrag, kaže jedna poslovica, tamo pošalje babu, Pa nas i ženske mogu navesti na razne gluposti u životu. A onda i same životne okolnosti ili tako zvani prijatelji, poznanici, susjedi, rodbina i tako redom, No, na kraju krajeva, za puno naših krivih potjera i lovova smo si sami krivi. A to nam se može dogoditi na samom kraju našega zemaljskog života kad se nakon smrti pojavimo pred Božjim očima. Tada će između Boga i nas prodefilirati cijeli naš život: sva naša djela, riječi, misli, osjećaji, sjećanja, maštanja, sve što smo doživjeli. Sve jasno kao dan i sve jako brzo jer u vječnosti sve ide odjednom, nema vremena, sve se odvija brzinom misli, munjevito, puno brže nego ovdje gdje je najveća brzina u prirodi brzina svjetlosti.

Svatko se od nas samo jednom rađa na ovaj svijet. Živimo na ovom svijetu i po svojim djelima iz dana u dan se opredjeljujemo za dobro ili za zlo, za istinu ili za laž, za ljubav ili za mržnju, za blagohotnost ili za zlohotnost, za velikodušnost ili za sebičnost i tako redom. Dovoljno je ovih nekoliko godina ili nekoliko desetaka godina da zauvijek oblikujemo lik svoje duše. Kad bismo živjeli ponovno na ovom svijetu, vjerojatno bismo postupali više manje isto. Zato je dosta, a mnogima i previše, i ovo jednom, ma koliko kratko trajalo.

Smrt je, dakle, naš prelazak u vječnost kad se pred Bogom i nama razvije sav naš život i otkrije otvoreno lik naše duše kako smo se mi sami oblikovali za ovoga ljudskog života. Ukoliko u nama nema ništa mračna ili tamna, ulazimo u puninu svjetla i radosti, života i sreće u zajedništvu svih svetih s Bogom, ulazimo u raj, u vječno blaženstvo, u sreću i zadovoljstvo, u stanje gdje nema dosade, granica, ponavljanja, samoće, osamljenosti, straha ili ičega negativnog.

Međutim, ukoliko toliko toga u našem životu još «visi» i treba popraviti ili promjeniti, ukoliko smo Bogu, sebi ili drugima nanijeli neke štete, treba ih izgladiti, popraviti i nadoknaditi po pravednosti, ako smo gubili vrijeme na ono što Boga srdi i vrijeđa, a on je šef i tamo će sve biti samo po njegovom, onda poslije smrti jasno upoznajemo što smo kome dužni; želimo to popraviti, ali vidimo da ne možemo jer više doslovno nemamo vremena za to, naše vrijeme je prošlo kad smo umrli i prešli iz vremena u vječnost; tada će nas biti za puno stvari i sram i stid pred Bogom, iskreno ćemo žaliti što nismo bolje i drugačije živjeli ili posvetili bar dio vremena pravim stvarima koje su važne za vječnost, za Boga, za našu vječnu sreću… i sve ovo krivo u našim životima činit će izvor trpljenja za nas  u čistilištu. Duša poslije smrti ništa više u svom životu ne može promijeniti jer doslovno više nema vremena da bilo što napravi. Više nema vremena da se ode na misu, da se učini dobročinstvo u obitelji ili u susjedstu, u župi, na radnom mjestu… Stoga joj preostaje ovisiti o milosrđu Božjem da on nešto poduzme i popravi njene štete, preuzme doslovno njene dugove, da pomete i opere za njom, i oslobodi je tako raznih kazni koje je zaslužila i koje trpi…

A zašto bi Bog pometao i pospremao za nama naše pogreške ili popunjavao praznine koje smo ostavili iza sebe po ovom svijetu? Bismo li mi za nekim tko nas je srdio ili se šlampavo prema nama odnosio prali suđe, pometali, čistili, uređivali, skrivali i pokrivali njegove pogreške? Upravo to jadne duše mlakih i površnih kršćana očekuju, a o poganima da i ne govorimo!

Tko onda može pomoći dušama u čistilištu, a i nama koji smo još u ovom životu da i sami ne zaglavimo u mučnom i dugom čistilištu? Mogu pomoći sveci u nebu koje smo prekjučer slavili, jer su oni bili i ostali veliki prijatelji Božji. Oni su na zemlji činili puno dobra, toliko puta Bogu posvjedočili da ga vole i da njemu za ljubav čine ili podnose ovo ili ono djelo. Tako su svojim iskazima ljubavi, svojim djelima ili trpljenjima (podnošenjem progonstava ili bolesti) stvorili veliko «blago Crkve». Sveta Kristova Crkva koja subzistira u Rimokatoličkoj crkvi suvereno raspolaže tim blagom i određuje na koje dane, na kojim mjestima i na koji način te uz koje uvjete se može to blago koristiti. Crkva je tako odredila, da se, između ostalih dana, na blagdan Sviju svetih, na dušni dan i na nedjelju poslije dušnog dana, može za nekoga u čistilištu izmoliti potpuni oprost pod uobičajenim uvjetima ispovijedi, pričesti, oduravanja grijeha, molitvi na nakanu sv. Oca i posjeta groblju. To je «potezanje duhovne veze», to je korištenje općinstva ili zajedništva svetih. Možemo preko Crkve u nebu, koja je jedno sa Crkvom na zemlji, zamoliti Boga da u ime prijateljstva sa svetima, popravi vremenite štete koje su dotične duše u čistilištu svojim grijesima prouzročile dok su još živjele na ovom svijetu, te da im tako oprosti vremenite kazne koje bi u čistilištu trpjele.

Potpuni oprost je Božje uklanjanje svih vremenitih kazni i muka koje pojedina duša trpi ili bi trpjela zbog svojih zala nanesenih bližnjima i ovom svijetu (zbog tako zvanih vremenitih krivnji). Grijehe Bog oprašta u ispovijedi i to se zove odrješenje ili oproštenje grijeha. Svaki grijeh ima dvije posljedice: vječnu i vremenitu. Vječna se odnosi izravno na Boga i njoj odgovara vječna krivnja i vječna kazna. Vremenita posljedica grijeha se odnosi na nepravdu, zlo ili neki nered prema stvorenjima. Vremenitim posljedicama grijeha odgovara vremenita krivnja i kazna jer se tijekom nekog vremena ograničena krivnja može ograničenim popravkom ispraviti. Potpuni oprost je brisanje na način popravka i nadoknade svih vremenitih krivnji i kazni (a time i svih vremenitih muka u čistilištu) na način da Bog otajstveno preko zasluga i dobrih djela svetaca popravi vremenite štete i zlo koje smo mi svojim grijesima prouzročili. Da se ne bismo doveli u situaciju da jako ovisimo o nečijoj milosti ili nemislosti, o nečijoj molitvi na blagdan Sisveta ili na dušni dan, možemo već sad, od danas, od ovog blagdana svetog Huberta, početi loviti sreću i uspjeh i svoje duše. Nismo puno puta nedjeljom doli Bogu u goste na misu, nismo mu par godina došli ni čestitati rođendan na Božić u crkvu, nismo bili na misi ili na ispovijedi na za Uskrs? Ima još toga što bi nam Bog mogao zamjeriti ili nas zbog naših komocija, propusta ili pogreški lupiti po nosu? Pa, imamo jednu priču koju nam je ispričao Isus, a koja govori kako se možemo snaći na vrijeme, u ovom životu prije smrti, da si olakšamo poziciju na sudu Božjem, jer nitko ne izmakne Božjemu sudu, a nikome se sigurno ne mili da mora primiti kakvu kaznu ili trpjeti dugo i bez veze.

Ta pričica je malo čudna, ali je zato jako, jako zanimljiva i za nas važna: „«Bijaše neki bogat čovjek, veli Isus, koji je imao upravitelja. Ovaj je bio optužen pred njim kao da mu rasipa imanje. On ga pozva pa mu reče: ‘Što to čujem o tebi? Položi račun o svom upravljanju jer više ne možeš biti upravitelj!’ Nato upravitelj reče u sebi: ‘Što da učinim kad mi gospodar moj oduzima upravu? Kopati? Nemam snage. Prositi? Stidim se. Znam što ću da me prime u svoje kuće kad budem maknut s uprave.’ I pozva dužnike svoga gospodara, jednog po jednog. Upita prvoga: ‘Koliko duguješ gospodaru mojemu?’ On reče: ‘Sto bata ulja.’ A on će mu: ‘Uzmi svoju zadužnicu, sjedni brzo, napiši pedeset.’ Zatim reče drugomu: ‘A ti, koliko ti duguješ?’ On odgovori: ‘Sto kora pšenice.’ Kaže mu: ‘Uzmi svoju zadužnicu i napiši osamdeset.’ I pohvali gospodar nepoštenog upravitelja što snalažljivo postupi jer sinovi su ovoga svijeta snalažljiviji prema svojima od sinova svjetlosti».“ Eto, taj neki bogat čovjek s početka priče je Gospodin Bog. Upravitelj, to je svaki od nas koji je dio na upravu svoje vrijeme i svoje život, svoje postupke i svoje imanje. Oduzimanje uprave ili otkaz znači da je bogat čovjek, gospodar u pričici, a Bog u stvarnosti, odlučio oduzeti tjelesni život, tj. vrijeme na zemlji svojem upravitelju, tj. svakome od nas dođe vrijeme da umremo. Što ćemo onda? Kopati? Nemamo snage, jer mrtvi više ništa ne mogu ni prstom nit ičim drugim mrdnuti. Hoće li prositi? Pa, stide se, kaže onaj upravvitlelj iz prispodobe. Nego, dosjetio se što da napravi. Počeo je dijeliti, darivati, biti darežljiv. Počeo je opraštati najprije duhovne dugove, tj, nepravde i uvrede odnosno grijehe koje su njegovi bližnji napravili prema njemu, a ako mu je i to nekako preteško, jer nije uvijek lako preći preko nečijih uvreda, nepravdi ili izdaje, prijevare ili kad vas netko prevesla i ponizi, onda se može uvijek posegnuti u džep i nešto materijalno dati. Kad već godinama ionaku ne idemo u crkvu i ne dajemo milostinju, možemo ipak pokazati dobru volju za neku Božju stvar tako da anonimno, ali Bogu poznato i vidljivo, pošeljemo neku milostinju ili dar Crkvu i Boga mimo onih redovitih molostinja pod misom ili na blagoslovu kuća. Možemo u neku kuvertu ili u komad papira zamotati 50 ili 100, 200 eura godišnje i samo tako, na brzinu, kad se vozimo kraj župne crkve, ujutro ili uvečer, ponedjeljkom, četvrtkom, subotom popodne, nedjeljom navečer, bilo kad jednostavno srkrenuti i ubaciti u poštanski kaslić župne kuće svoj dar. Ili nešto dodatno poslati po ženi, mami ili punici kad idu na misu, da odnesu neku zatvorenu kuvertu župniku u sakristiju.

To nije kupovanje oprosta onako kako je to bilo u srednjem vijeku, novac je mjera ili simbol ljudskog rada. A rad je neka vrsta napora, žrtve, naprezanja, pa darovanjem novca, mi Bogu prikazujemo ili dajemo simbol svojega rada, dajemo mu svoju žrtvu da mu pokažemo prijateljstvo, poštovanje, finoću prema njemu. I pohvalit će gospodar Bog nepoštenog upravitelja, tj. svakoga od nas ako tako snalažljivo postupimo jer sinovi su ovoga svijeta snalažljiviji prema svojima od sinova svjetlosti». Isus kaže da su sinovi svjetlosti anđeli i da oni u vječnosti nemaju neke mogućnosti koje mi imamo u ovom životu i vremenu. Pa preporučimo i drugima da si na pravi način, preko pokazivanja poštovanja, ljubaznosti i finoće prema Bogu, olakšaju položaj i pripreme se za odlazak s ovoga svijeta. A ne radi se niti samo o tome kako ćemo proći na sudu Božjemu odmah iza smrti, nego i kakve ćemo startne pozicije dobti od Boga na temelju svojega zemaljskoga djelovanja. No o tim pozicijama ćemo govoriti za godinu dana ovom istom mjestu i u istoj prigodi blagdana svetoga Huberta kojega svi molimo za dobru kob.

Amen.