O oprostima kao sredstvu za zadovoljštinu vremenitih posljedica grijeha,
Trideset i prva nedjelja kroz godinu C, 2025.

Draga braćo i sestre!

Dušni dan ili dan mrtvih je prigoda da se spomenemo svojih pokojnika i da za njih molimo te da im svojim molitvama, postovima, misama i izmoljenim oprostima pomognemo kroza zajedništvo ili općinstvo svetih u koje vjerujemo, a koje postoji po Božjoj rasporedbi.

Naime, po slobodnoj Božjoj rasporedbi postoje dva komplementarna svijeta: anđeoski i ljudski. U anđeoskom svijetu “svako za se travu pase”, a u ljudskom vrijedi zakon međusobne ovisnosti, posredovanja i zajedništva. Jedan od segmenata ovog zajedništva je i tako zvano blago Crkve iz kojeg se crpu oprosti: potpuni i djelomični. Uz blagdan Sviju svetih i uz dušni dan, veže se mogućnost zadobivanja potpunog oprosta za nekog u čistilištu, pa se i ove godine možemo na to osvrnuti.

Svatko se od nas samo jednom rađa na ovaj svijet. Živimo na ovom svijetu i po svojim djelima iz dana u dan se opredjeljujemo za dobro ili za zlo, za istinu ili za laž, za ljubav ili za mržnju, za blagohotnost ili za zlohotnost, za velikodušnost ili za sebičnost i tako redom. Dovoljno je ovih nekoliko godina ili nekoliko desetaka godina da zauvijek oblikujemo lik svoje duše. Kad bismo živjeli ponovno na ovom svijetu, vjerojatno bismo postupali više manje isto. Zato je dosta, a mnogima i previše, i ovo jednom, ma koliko kratko trajalo.

Smrt je naš prelazak u vječnost kad se pred Bogom i nama razvije sav naš život i otkrije otvoreno lik naše duše kako smo se mi sami oblikovali za ovoga ljudskog života. Ukoliko u nama nema ništa mračna ili tamna, ulazimo u puninu svjetla i radosti, života i sreće u zajedništvu svih svetih s Bogom, ulazimo u raj, u vječno blaženstvo, u sreću i zadovoljstvo, u stanje gdje nema dosade, granica, ponavljanja, samoće, osamljenosti, straha ili ičega negativnog.

Međutim, ukoliko toliko toga u našem životu još «visi» i treba popraviti ili promijeniti, ukoliko smo Bogu, sebi ili drugima nanijeli neke štete, treba ih izgladiti, popraviti i nadoknaditi po pravednosti. Duša poslije smrti jasno upoznaje što je kome dužna; želi to popraviti, ali vidi da ne može; sram ju je i stid pred Bogom, iskreno žali što nije bolje i drugačije živjela… i sve ovo čini izvor trpljenja u čistilištu. Duša poslije smrti ništa više u svom životu ne može promijeniti jer doslovno više nema vremena da bilo što napravi. Više nema vremena da se ode na misu, da se učini dobročinstvo u obitelji ili u susjedstvu, u župi, na radnom mjestu… Stoga joj preostaje ovisiti o milosrđu Božjem da on nešto poduzme i popravi njene štete, preuzme njene dugove, oslobodi je tako raznih kazni koje je zaslužili i koje trpi…

A zašto bi Bog pometao i pospremao za nama naše pogreške? Bismo li mi za nekim tko nas je srdio ili se šlampavo prema nama odnosio prali suđe, pometali, čistili, uređivali, skrivali i pokrivali njegove pogreške? Upravo to jadne duše mlakih i površnih kršćana očekuju, a o poganima da i ne govorimo!

Tko onda može pomoći dušama u čistilištu, a i nama koji smo još u ovom životu da i sami ne zaglavimo u mučnom i dugom čistilištu? Mogu pomoći sveci u nebu koje smo jučer slavili, jer su oni bili i ostali veliki prijatelji Božji. Oni su na zemlji činili puno dobra, toliko puta Bogu posvjedočili da ga vole i da njemu za ljubav čine ili podnose ovo ili ono djelo. Tako su svojim iskazima ljubavi, svojim djelima ili trpljenjima (podnošenjem progonstava ili bolesti) stvorili veliko «blago Crkve». Sveta Kristova Crkva koja subzistira u Rimokatoličkoj crkvi suvereno raspolaže tim blagom (thesaurus Ecclesiae) i određuje na koje dane, na kojim mjestima i na koji način te uz koje uvjete se može to blago koristiti. Crkva je tako odredila, da se, između ostalih dana, na blagdan Sviju svetih, na dušni dan i na nedjelju poslije dušnog dana, može za nekoga u čistilištu izmoliti potpuni oprost pod uobičajenim uvjetima ispovijedi, pričesti, oduravanja grijeha, molitvi na nakanu sv. Oca i posjeta groblju. To je «potezanje duhovne veze», to je korištenje općinstva ili zajedništva svetih. Možemo preko Crkve u nebu, koja je jedno sa Crkvom na zemlji, zamoliti Boga da u ime prijateljstva sa svetima, popravi vremenite štete koje su dotične duše u čistilištu svojim grijesima prouzročile dok su još živjele na ovom svijetu, te da im tako oprosti vremenite kazne koje bi u čistilištu trpjele.

Potpuni oprost je Božje uklanjanje svih vremenitih kazni i muka koje pojedina duša trpi ili bi trpjela zbog svojih zala nanesenih bližnjima i ovom svijetu (zbog tako zvanih vremenitih krivnji). Grijehe Bog oprašta u ispovijedi i to se zove odrješenje ili oproštenje grijeha. Svaki grijeh ima dvije posljedice: vječnu i vremenitu. Vječna se odnosi izravno na Boga i njoj odgovara vječna krivnja i vječna kazna. Vremenita posljedica grijeha se odnosi na nepravdu, zlo ili neki nered prema stvorenjima. Vremenitim posljedicama grijeha odgovara vremenita krivnja i kazna jer se tijekom nekog vremena ograničena krivnja može ograničenim popravkom ispraviti. Potpuni oprost je brisanje na način popravka i nadoknade svih vremenitih krivnji i kazni (a time i svih vremenitih muka u čistilištu) na način da Bog otajstveno preko zasluga i dobrih djela svetaca popravi vremenite štete i zlo koje smo mi svojim grijesima prouzročili. Sjetimo se one Isusove prispodobe o nepravednom upravitelju koja glasi:

«Bijaše neki bogat čovjek koji je imao upravitelja. Ovaj je bio optužen pred njim kao da mu rasipa imanje. On ga pozva pa mu reče: ‘Što to čujem o tebi? Položi račun o svom upravljanju jer više ne možeš biti upravitelj!’ Nato upravitelj reče u sebi: ‘Što da učinim kad mi gospodar moj oduzima upravu? Kopati? Nemam snage. Prositi? Stidim se. Znam što ću da me prime u svoje kuće kad budem maknut s uprave.’ I pozva dužnike svoga gospodara, jednog po jednog. Upita prvoga: ‘Koliko duguješ gospodaru mojemu?’ On reče: ‘Sto bata ulja.’ A on će mu: ‘Uzmi svoju zadužnicu, sjedni brzo, napiši pedeset.’ Zatim reče drugomu: ‘A ti, koliko ti duguješ?’ On odgovori: ‘Sto kora pšenice.’ Kaže mu: ‘Uzmi svoju zadužnicu i napiši osamdeset.’ I pohvali gospodar nepoštenog upravitelja što snalažljivo postupi jer sinovi su ovoga svijeta snalažljiviji prema svojima od sinova svjetlosti».

Evo i njenog kratkog tumačenja: «Bogat čovjek iz prispodobe je Bog. Upravitelj – to je svaki od nas koji je svoj život dobio od Boga na upravljanje, kao i, donekle, živote drugih. Budući da svi mi griješimo, odnosno rasipamo imanje, tj. vrijeme i snage koje nam je Bog povjerio da prođemo zemljom čineći dobro, onda je prava milost koju od Boga kao njegovi učenici primamo to da još sad u vremenu, dok imamo mogućnosti, popravimo svoje putove, okajemo krivnje i nadoknadimo štete. Grijesi koje činimo izravno vrijeđaju Boga, ali i nanose štetu našim bližnjima. Tako i tuđi grijesi protiv nas, imaju komponentu izravne uvrede Bogu i štete nanesene nama. Grijeh protiv Boga je kao neki dug: «Sto bata ulja» ili «Sto kora pšenice». Međutim, neki dio te krivnje odnosi se na štetu prouzročenu prema nama i mi to možemo oprostiti svojim bližnjima: upravitelj iz prispodobe oprašta «pedeset bata ulja» ili «dvadeset kora pšenice». Budući da je oprostio onima koji su svojim grijesima njega i Boga uvrijedili, a oprostio im je onaj dio grijeha koji se na njega odnosi, drugim riječima budući da je nepravedni upravitelj i sam bio milostiv, zaslužio je milost, milostivost i oproštenje, te pohvalu Gospodara ‘što snalažljivo postupi jer sinovi su ovoga svijeta snalažljiviji prema svojima od sinova svjetlosti’. Tj. dok smo u ovom svijetu, dok smo u vremenu i dok imamo vremena, možemo praštati jedni drugima, možemo pokrivati tuđe krivnje i štete, a sinovi svjetlosti – anđeoska bića koja žive u vječnosti, nemaju te mogućnosti, tj. te snalažljivosti jer u vječnosti vrijede druge zakonitosti kojih nema u vremenu». Dakle, osim što Isusova prispodoba potiče da jedni drugima praštamo te da tako i sami primimo oproštenje od Boga, ta ista prispodoba jasno govori o nekom vremenitom dijelu krivnje i kazne koji spada na oproste.

Taj oprost mi možemo sebi ili nekom u čistilištu izmoliti, ukoliko taj netko u čistilištu nije bio snalažljiv kao upravitelj iz prispodobe, a možemo to izmoliti pod ovim uvjetima: moramo biti ispovijeđeni nedavno i ne u stanju teškoga grijeha, moramo oduravati sve grijehe, tj. osjećati odbojnost prema njima, moramo na dan kad molimo potpuni oprost (na blagdan sviju svetih, na dušni dan ili na nedjelju iza dušnog dana) biti na misi i primiti svetu pričest, pohoditi crkvu ili groblje i izmoliti nakon mise Očenaš, Zdravomarijo i Slavaocu na nakanu Pape. Zašto ti uvjeti, posebno zašto na nakanu svetog Oca? Zato da se stavimo preko svetog Oca, koji je vidljivi poglavar Crkve, u dodir s cijelom Crkvom, kako vidljivom zemaljskom, tako i nevidljivom nebeskom. Bog neće uslišivati svaku našu molbicu koju mu mi samo tako izravno i samo u svoje ime uputimo jer si mi baš nismo tako dobri s njim. Ako hoćemo da nam molitva bude uslišana, moramo računati na cijelu Crkvu, u prvom redu na svece. Zato se okoristimo zajedništvom sa svecima i na dušni dan iskoristimo mogućnost zadobivanja potpunog ili djelomičnog oprosta za svoje pokojne koji su u čistilištu, kao što smo to iskorisliti i jučer. Naime, potpuni oprost možemo samo jednom na dan izmoliti za jednu dušu, pa ako smo jučer molili za jednog pokojnika ili pokojnicu, danas to učinimo za nekog drugog. To će biti iskazivanje velikog milosrđa dušama u čistilištu, Bogu na čast i mnogima, pa i nama na spasenje.

Amen.