Draga braćo i sestre!
Prošle nedjelje smo imali lik carinika koji se u hramu udarao u prsa i kajao za svoje grijehe, te smo rekli da pokajanje mora biti iskreno, a ako je iskreno i stvarno, bit će popraćeno nekim stvarnim djelima ili vanjskim i vidljivim znakovima obraćenja, pokajanja, žaljenja za grijehe, popravka štete koju je do tada napravio svojim grijesima i tako redom. Danas imamo epizodu iz Isusovog života koja se stvarno dogodila a koja odgovara prošlotjednom cariniku i radi se o Zakeju, nadcariniku i to vrlo bogatom koji se popeo na smokvu da vidi Isusa koji je prolazio onuda, a kad ga je Isus pozvao da siđe sa smokve i kad je Isus pristao da svrati Zakeju na ručak, onda je Zakej izjavio i kasnije to i učinio: pola svojega imanja odmah će razdijeliti sirotinji, a ako je koga u čemu oštetio, onda će mu štetu nadoknaditi četverostruko. Lijepa mjera! Biblijska, onako kako je propisao kralj i prorok David u razgovoru s prorokom Natanom, da pohlepni moćnik koji je ukrao ovčicu od siromaha mora tu ukradenu ovcu četverostruko nadoknaditi.

Dakle, ukoliko griješimo, a mislimo se s Bogom iskreno pomiriti, nije dosta samo se udarati u prsa i ponavljati riječima: moj grijeh, moj grijeh, moj preveliki grijeh. Moramo i djelima pokazati da nam je žao što smo Boga razočarali, povrijedili, ražalostili, rasrdili, rastužili, uvrijedili i tako redom. Jer neće u kraljevstvo Božje ući onaj koji samo govori, nego onaj koji čini i ostvaruje dobra djela.

Koliko ima naših ukućana, rođaka, prijatelja, susjeda i drugih koji ne dolaze gotovo uopće na mise kroz godinu. Kad bi došli svake nedjelje kako su dužni, i kad bi svake nedjelje dali samo 4 kune milostinje, a to nije puno za nekoga tko je odrastao i tko radi i ima kakve takve prihode, onda bi ti ljudi dali po 200 kuna milostinje na godinu. A ovako, kako ih nema, oni su u stvari dužni i Bogu i Crkvi po 200 kuna godišnje. Kroz 30, 40 ili 50 godina svojega odrasloga života, od svojega vjenčanja pa do smrti, ako slabo ili nikako ne dolaze u crkvu, oni nakupe 6000 do 8000 ili čak do 10.000 kuna duga.

Kad govorimo o carinicima, o tome da je Zakej pola svojeg imanja razdijelio sirotinji, da je bio spreman vratiti četverostruko novaca ako je koga oštetio, onda moramo i u ovoj propovijedi reći nešto o novcima. Novac je mjera ljudskog rada a kako je rad nešto teško i naporno, neka vrsta žrtve, onda je dijeljenje milostinje, plaćanje poreza, plaćanje tuđih usluga, darivanje djeci, rodbini, prijateljima za rođendan, imendan ili kakvu godišnjicu, u stvari darivanje nešto našeg rada, naše žrtve, požrtvovnosti, našeg vremena, naših energija, našega truda drugima. Što će, dakle, ljudi koji ne dolaze na misu, pa su kroz život nakupili na tisuće kuna duga prema Bogu, Crkvi, župi i drugim vjernicima, reći Bogu kad mu dođu na račun? Jer peta crkvena zapovijed jasno kaže da treba doprinositi za Crkvene potrebe. Ne kaže koliko i kada i na koji način, ali svakako treba. A oni kojih nema na misu godinama, pa onda možda i ne kumuju nikome, nemaju po što dolaziti ni u župni ured, dakle – Crkvu i župu praktički uopće ne trebaju, rekli bi – ne koriste duhovne usluge, zašto bi uopće nešto davali za Crkvu? Dakle, osim milostinje, ne daju ni godišnji dar za crkvu, a na blagoslovu kuća daju stvarno simboličan iznos od stotinjak kuna godišnje za cijelu obitelj koja može imati dva, tri ili četiri člana. Vanjska gesta ustezanja milostinje i ne darivanja godišnjeg dara za crkvu samo je znak nutarnjeg odnosa prema Bogu i Crkvi, prema sakramentima, prema duhovnom životu i tako redom. Čovjek je utjelovljeni duh i svoje nutarnje, duhovne stvarnosti izražava na van. Za ono za što imamo interesa, za to ćemo naći i vremena i snage da to pratimo, da se time bavimo, da za to dajemo i dio svojega novca, vremena, zanimanja i tako redom. Kako će ljudi koji nisu stvarno, kroz život marili za Boga, za prijateljstvo s njim, za razgovor s njim, za dolazak Bogu u goste, za održavanje Božje kuće i Božje zajednice, župe, biskupije, Crkve općenito, misija i tako redom, kako će ti ljudi nakon smrti nadoknaditi toliki dug koji je i materijalan i duhovan? Bogu ne trebaju novci i on ih neće tražiti da mu bilo što plaćaju, on će ih pitati gdje su bili, zašto nisu poštivali ono što je Bogu važno, a to je njegova Crkva, to su sakramenti, to je prijateljski dolazak Bogu u goste, jednom tjedno ili jednom mjesečno, barem, to je spasenje duša po misionarskom radu! Koliki ne znaju ni šta su to misije, ni šta su misionari, ni tko su misionari, a nisu nikad za misije ni crno pod noktom dali, ni materijalno ni moralno, odnosno duhovno: niti su postili, niti su molili, niti su kakvo hodočašće učinili. Otići na odojak i pivo u Oštarije nije hodočašće. Kupiti djetetu kakvu igračku na štandu, popričati s nekim negdje oko crkve na Trsatu ili Mariji Bistrici, otići na neki izlet u stvari, nije pravo hodočašće. Koliko ne znaju što su to litanije, kako se moli krunica, ne znaju ni usmene molitve u kršćanstvu, a nisu ih nikad ni prakticirali. Kako će onda znati što je meditacija, misaona, molitva, kontemplacija, aktivno ili pasivno pročišćenje osjeta ili duha, kako će znati što je mistika, duhovne zaruke i duhovno vjenčanje, levitacije, stigme ili božansko čitanje: lectio, meditatio, contemplatio, ruminatio et applicatio?

I ako se na kraju, govoreći o obraćenju Zakeja koji je bio carinik i bavio se novcima, još jednom vratimo na temu novca, evo nam prigode da nešto kažemo o naručivanju i plaćanju misa. Novac je mjera ljudskog rada, a svaki rad je neka vrsta žrtve, odricanja, nešto naporno i vrijedno. Davanje novca za milostinju ne bi smjela biti trgovina u Crkvi nego činjenje određene žrtve i čina velikodušnosti i požrtvovnosti prema Bogu. Misa nema cijenu i misu se ne može platiti. Misu se ne može ni naručiti, a onda niti platiti. Pa što je onda onih pedeset kuna koje se ostavljaju svećeniku nakon mise za odsluženu misu? Rekli smo da je novac mjera rada ljudskoga, a rad je nešto naporno, neka žrtva. Davanje novca nakon mise je davanje dijela svojega rada, napora i žrtve Bogu, to je sudjelovanje u Kristovoj žrtvi: kao što se s Kristom molimo za neke pokojne ili za neku nakanu (zdravlje, zaposlenje ili zahvalu), tako s Kristovim trpljenjem i žrtvom želimo ujediniti i svoje trpljenje i žrtvu. Taj novac koji se daje svećeniku za misu zove se ispravno samo na jedan način: to je ZAMOLJENA MILOSTINJA ZA DOSTOJNO UZDRŽAVANJE SVEĆENSTVA. Ovo je dugačka i komplicirana konstrukcija, ali skraćivati ne smijemo jer bismo pogriješili. Nikakvi prečaci nego ispravan put, ma koliko dug i naporan bio.

Najprije moramo uočiti da je konstrukcija u pasivu. Za misu se ostavlja milostinja ili dar koji je zamoljen. Tko je onaj koji je zamolio taj dar i od koga je zamoljen taj dar? Onaj koji moli jest biskup, a oni koji su zamoljeni da daruju su vjernici laici koji traže da se na njihove nakane slave mise. Dakle, biskup zamoli narod da svećenicima, za njihovo dostojno uzdržavanje daruju određenu milostinju nakon svake mise. Kako bi se spriječila pohlepa, trgovina ili bilo kakva zloupotreba, biskupi su zamolili najmanji iznos koji bi vjernici morali dati, a vjernici mogu dati i više ako žele. Svećenici ne smiju tražiti više od vjernika, a mogu primiti više ukoliko netko želi dati više. Podloga za sve to nalazi se u Svetom pismu koje sadrži rečenicu: Tko oltaru služi, od oltara ima pravo i živjeti.

Materijalno i novčano nije sve u ovom životu i ne bi nikome smjelo biti niti jedina briga niti najvažnija stvar u životu. Kako živimo u uređenom društvu u kojem smo svi isprepleteni međusobnim odnosima i ovisnostima, tako moramo nekako mjeriti međusobne odnose, dužnosti, prava, usluge… Svi smo se naučili na tekuću vodu po kućama, na odvodnju, na struju, na aparate koji rade na struju, na telefone, internet, televiziju, radio, na komunikacije, na asfaltirane ceste, na javnu rasvjetu, na bolnice, škole, pošte, policiju, sudove, općinske urede, vojsku i razne druge stvari koje nam omogućuju uređen život. Ne možemo si umišljati da imamo samo prava sve koristiti a ni za što ne doprinijeti. Kako rekoh, čovjek je utjelovljeni duh i svoje duhovne, nutarnje stvari nužno iskazuje na van. Zato Isus toliko govori o djelima i kako neće u kraljevstvo nebesko ući onaj koji samo mlati jezikom i isprazno govori, nego onaj koji vrši volju Oca nebeskoga, to jest koji ima dobrih djela. Nije samo od Zakeja Isus očekivao djelotvorno i stvarno obraćenje, nego to očekuje od svih nas. Na samom početku svojega propovijedanja je njegova rečenica: Obratite se i vjerujte evanđelju! A onda je to detaljnije objasnio ovom rečenicom: „Tako dakle nijedan od vas koji se ne odrekne svega što posjeduje, ne može biti moj učenik.” Isus se bavio i materijalnim stvarima, imao je određene zahtjeve prema svojim učenicima ili prema ljudima koji su to željeli postati. Ne možemo sad ovdje pobrojati sva mjesta gdje se Isus osvrće na novac, na plaćanje poreza državi, na onaj čudesni ribolov kojim je sveti Petar upecao ribu u čijim je ustimo pronašao srebrni novčić kojim je platio poreza za Isusa i za sebe i tako redom.

Možemo i moramo reći da, ako se mislimo poput Zakeja iskreno obratiti, onda će naša vanjska djela i postupci odgovarati nutarnjem prijateljstvu s Bogom, onda ćemo biti velikodušni, uslužni, strpljivi, popustljivi, blagi, dobri, požrtvovni, darežljivi, susretljivi, blagohotni i tako redom.

Bog ima tako malo prijatelja na ovom svijetu, rekla bi sv. Terezija Avilska, pa onda neka tih malo prijatelja onda budu dobri prijatelji!

Amen!

Župnik u Josipdolu, dr.sc. Željko Blagus

Nedjelja, 30. 10. 2022.

TRIDESET I PRVA NEDJELJA KROZ GODINU C

ČITANJA:
Mudr 11,22–12,2; Ps 145,1-2.8-11.13cd-14; 2Sol 1,11–2,2; Lk 19,1-10