Draga braćo i sestre!
Prije dva tjedna Isus nas je kroz jednu prispodobu upozorio kako ne smijemo biti bešćutni, bezosjećajni, mlaki, ravnodušni: ni prema Bogu, ni prema bližnjima. Moramo voditi računa o Bogu, o njegovim mislima, odlukama, osjećajima, o njegovoj osobi. A tako i o svojim bližnjima, kao što i naši bližnji moraju voditi računa o nama i poštivati nas.

Svatko od nas voli da ga ukućani uvažavaju, poštuju, da mu ugađaju, da ga saslušaju i tako redom. Prošle nedjelje smo čuli kako moramo biti zahvalni: i Bogu i bližnjima; kao što i naši bližnji moraju biti zahvalni nama kad nešto dobro napravimo.

A danas opet imamo Isusovu važnu pouku kako uvijek treba moliti i nikada ne sustati ili odustati. I da bismo to lakše zapamtili, Isus je ispričao jednu priču, prispodobu, o upornoj udovici i nepravednom sucu. Udovica je dosađivala i navaljivala, a na kraju je postigla uslišanje jer je bila uporna, bila je ustrajna. Makar ponekad morala biti i malo nezgodna prema nepravednom sucu. Tako je Isus ispričao i još jednu priču o nezgodnom traženju: rekao je da je negdje živio neki čovjek koji je jedne večeri sa svojom dječicom otišao spavati, a onda mu je kasno navečer došao susjed kucati na vrata i prozore kuće i tražiti da mu posudi malo kruha jer je tom susjedu iznenada došao gost u posjet i sad susjed nema što ponuditi gostu. Iako je čovjeku koji je već legao spavati bilo nezgodno ustajati i tražiti kruha po svojoj kući i davati ga kroz vrata ili prozor svojem susjedu, Isus kaže da se ipak ustao i dao mu, čak i ako si nisu tako dobri prijatelji, ali dao mu je da skrati priču i da se što prije vrati spavati u svoj mir.

Koliko će više onda Bog darovati uslišanja jer on nije nepravedan kao nepravedni sudac iz današnje prispodobe i nije lijen i komotan kao onaj susjed, nego vodi brigu o nama. Samo što Bog nije naš konobar niti sobar, nije naš sluga niti je on krava muzara ili bankomat: kad ga trebamo, onda ga naručimo i on nam isporuči što smo tražili.

Bog nam je jasno rekao da želi biti naš prijatelj i da želi da mi budemo njegovi prijatelji. Prijatelj će prijatelju izaći u susret, a prijateljstvo jest i mora biti uzajamno. Ako mi od Boga očekujemo da nam poštuje i da nas uslišava, ako mi očekujemo da nas Bog sluša i posluša, onda i mi moramo Boga poštivati i uslišavati njegove zapovijedi i traženja, moramo Boga slušati i poslušati. Po mjeri po kojoj mi slušamo Boga, i on sluša nas. Zašto je Isus sve dobio od Oca, što god je tražio? Zašto je Isus svaki put uslišan i zašto je mogao izvesti svako čudo koje je molio od Boga Oca? Zato što je i Isus u svemu i uvijek slušao Oca!

Kad je u Kani Galilejskoj nestalo vina na svadbi, Isusu je Marija rekla jednostavno: „Vina nemaju!“ I što je doživjela? Prvo odbijanje, ali samo na prvi pogled. Isus joj je odgovorio: „Još nije došao moj čas!“ Ali ona se nije dala smesti, bila je uporna kao ona udovica iz današnje prispodobe ili onaj kasni susjed koji je tražio kruha. Marija je rekla slugama, tako da ju je i Isus mogao čuti: „Što god vam rekne, učinite!“ Onda je Isus rekao slugama da napune neke posude vodom. I opet se na prvi pogled čini da nema uslišanja jer je Marija zamolila vino, a Isus slugama govori o vodi. Na kraju je rekao slugama da zahvate vodu i nose je ravnatelju stola, kao da se ruga: nek piju vodu kad nemaju vina! Međutim, na putu od posuda do ravnatelja stola, ta voda je postala vino. Dakle, uslišanje je došlo u posljednji čas i došlo je bolje i više nego se itko mogao nadati: ravnatelj stola koji je probao to vino ustvrdio je da je to bilo izvrsno vino, bolje od onoga koje su do tada pili. Pouka i poruka ovog događaja, čuda i uslišanja u Kani Galilejskoj je, dakle, da Bog uslišava u zadnji trenutak, kad se već čini da nema nade i da uvijek uslišava i daje više i bolje nego smo ga tražili. Naš Bog je Bog preobilja i uvijek daje više i bolje nego se možemo nadati ili moliti. Samo moramo biti strpljivi i ponizni kao što je bila strpljiva i Blažena Djevica Marija u Kani Galilejskoj. Nije navaljivala na Isusa ili prigovarala kako joj je prvi put odgovorio, nije protestirala kad je rekao slugama da napune posude vodom, nije intervenirala kad je rekao slugama da zagrabe vodu i nose je ravnatelju stola, nego je imala povjerenja da će sve biti u redu. Imala je VJERE. To je zadnja rečenica koju je Isus izrekao u današnjem odlomku evanđelja: „Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?”

Ukoliko se molimo Bogu i od njega očekujemo uslišanje, moramo imati prema njemu prijateljstva, poštovanja, uvažavanja i povjerenja u njega, moramo imati vjere. Postoje razne situacije u životu kad nas Bog može uslišati u roku od nekoliko minuta, u roku od nekoliko sati ili dana, a može to biti i u roku nekoliko mjeseci ili godina. Meni se dogodilo da sam u dvije situacije u životu molio doslovno nekoliko godina svaki dan na jednu te istu nakanu i da sam dobio uslišanje nakon dvije, odnosno četiri godine. Neki put ne vidim uslišanja onako kako ja očekujem, ali to ne znači da me Bog nije uopće uslišao ili da neće negdje i budućnosti.

Jednom je Isus bio u Libanonu sa svojim učenicima, otišao je malo u inozemstvo, kako bi danas rekli. I tamo ga je presrela neka žena koja nije bila iz izraelskog naroda, strankinja, dakle. Zamolila ga je da joj ozdravi kćerkicu. Međutim, kao ni Mariju u Kani Galilejskoj, tako ni toj ženi Isus nije ispočetka odgovorio ništa. No, ona je nastavila vikati i zapomagati. Onda su apostoli rekli Isusu da ju usliši jer viče za njima, a kako su bili vani u gradu, ljudi su se ogledavali što se to događa pa je apostolima bilo neugodno. Onda je Isus rekao apostolima tako da ga je i žena mogla čuti: da nije poslan strancima, nego samo izgubljenim ovcama doma Izraelova. A ona se i opet nije dala odbiti nego je bila uporna kao udovica iz današnje prispodobe. Jednostavno mu je rekla puna VJERE: Gospodine, pomozi mi! Na kraju joj je Isus odgovorio: „Ne priliči uzeti kruh djeci i baciti ga psićima“ što je trebalo značiti još jedno odbijanje. Međutim, ona je tada izrekla odgovor koji je Isus htio da ona kaže radi svih nas jer svi mi kad molimo, moramo tako pristupiti Bogu. Ona je rekla: „Da, Gospodine! Ali psići jedu od mrvica što padaju sa stola njihovih gospodara!“ A to znači slijedeće: Istina je, ja sam strankinja, nisam poštivala deset zapovijedi, nisam uvijek bila dobra i pravedna, čista i sveta osoba. Nisam uvijek bila dostojna tvojih uslišanja i tvojih darova. Postoje ljudi i anđeli koji zaslužuju da ih nagradiš, da ih namiriš i da ih pohvališ prije nego mene i mnoge druge grešnike koji ne zaslužujemo tvoju dobrotu. Ali ja VJERUJEM da si ti ne samo beskrajno DOBAR i da ćeš me uslišati samo zato što si dobar, nego VJERUJEM da si ti ujedno i beskrajno BOGAT i da nakon što počastiš i nakon što nadariš svoje anđele i svoje svete, svoje prijatelje i svoje blaženike koji su živjeli ponizno, sveto, požrtvovno i mnogo toga lijepoga za tebe učinili, nakon što sve njih podmiriš i nahraniš, ja VJERUJEM da će ostati još nešto mrvica tvoje dobrote i tvojih darova i za nas koji ništa ne zaslužujemo, za mene grešnu i nevrijednu koja se ne pouzdaje u svoje zasluge i prava, nego samo u tvoju dobrotu i u tvoje preobilje. Kao što i psići jedu od mrvica koje padaju sa stola njihovih gospodara kad se djeca i prijatelji gospodara pogoste, tako i za nas bijedne grešnike sigurno preostaje nešto od tvoje dobrote.

Poniznost je vrhovna krepost koja otvara vrata Božjega srca i kad ponizno i pristojno iz čista srca nešto Boga zamolimo, kaže sv. Ivan Marija Vianney, župnik arški, sve ćemo izmoliti od Boga. Samo, kad nas Sin Čovječji počne slušati, hoće li čuti glasa poniznosti i vjere?

Amen.

dr.sc. Željko Blagus, župnik u Josipdolu

DVADESET I DEVETA NEDJELJA KROZ GODINU C
ČITANJA:
Izl 17,8-13; Ps 121,1-8; 2Tim 3,14–4,2; Lk 18,1-8