Draga braćo i sestre!
Prošle smo nedjelje, na blagdan Duhova, govorili o Duhu Svetom unutar presvetog Trojstva, a danas na blagdan presvetog Trojstva, želimo razmišljati kako to što smo o presvetom Trojstvu prošle nedjelje razumjeli, ima veze s nama ljudima.
Bog je samo jedan, a kako su tri božanske osobe koje su u njemu nikada nećemo razumjeti do kraja. Međutim, ono što je važno jest to kakvi su odnosi među njima i kako mi to možemo i moramo primijeniti na sebe i na svoj život. Jer jedino oponašajući Boga možemo biti sretni.
Duh Sveti je poslan u naša srca po zaslugama i žrtvi Isusa Krista da Duh Sveti, treća božanska osoba, nas preobrazi i nadahne, prosvijetli i ojača da se prema Bogu Ocu, prema prvoj božanskoj osobi, odnosimo onako kako se prema Ocu unutar presvetog Trojstva odnosi njegov vječni Sin, druga božanska osoba. Duh Sveti, treća božanska osoba, mora nas učiniti sličnima Sinu, drugoj božanskoj osobi, kako bismo se prama Ocu, prvoj božanskoj osobi ispravno odnosili i kako bismo na taj način postigli svoje spasenje i svoje blaženstvo.
Mi smo stvoreni na sliku slike Božje, a Sin Božji, druga božanska osoba, savršena je slika Boga nevidljivoga, prve božanske osobe koju nazivamo vječnim Ocem. Pa što smo to prošle nedjelje rekli o Duhu Svetom? Rekli smo da on nadahnjuje Sinu savršenu vjeru i povjerenje u Oca da mu Otac nikad neće prestati davati sve što mu je za postojanje, život i blaženstvo potrebno. Duh Sveti nadahnjuje Oca da bude vjeran i dobrohotan prema Sinu, da ga uvijek ljubi i da mu sve predaje i daruje bez ikakvih ograničenja ili uvjeta, da ništa ne skriva od Sina i da ništa ne zadržava za sebe. Isto tako nadahnjuje Sina da vjeruje Ocu, da ima povjerenja u ljubav koju Otac ima prema njemu. Očeva vjernost i vjerodostojnost imaju svoj par u Sinovljevoj vjeri i povjerenju.
Duh Sveti nadahnjuje Oca da ne bude zabrinut za darove koje daruje Sinu, nadahnjuje Ocu povjerenje u Sina da Sin neće zloupotrijebiti Očeve darove, da neće napustiti Oca ili se pobuniti protiv njega, tj. nadahnjuje Oca da vjeruje da ga Sin ljubi i da će ga poštivati zauvijek.
Isto tako Duh Sveti nadahnjuje Sina da ne bude zabrinut hoće li Otac ikad prestati darivati Sinu sve što Sinu treba za postojanje i život i blaženstvo. Duh Sveti nadahnjuje Sinu da si Sin ne mora stvarati nikakve zalihe, crne fondove, da ne mora uzimati ili otimati od Oca bilo kakve darove. Duh Sveti nadahnjuje Sinu vjeru i povjerenje da Otac neće nikad uskratiti Sinu bilo što pa se zato Sin ne mora sam osiguravati, panično spašavati sam sebe, grabiti i skrivati Očeve darove. Duh Sveti nadahnjuje Sinu vjeru i povjerenje da ga Otac neće nikada iznevjeriti i da ga nikada neće prestati poštivati i voljeti.
Otac tako živi u miru, blaženstvu i opuštenosti jer cijelu vječnost zna da ga Sin ljubi u Duhu Svetom, nadahnut Duhom Svetim i nikojim drugim duhom. Otac zna da ga Sin neće ostaviti niti opljačkati, da se nikada neće pobuniti protiv njega i da nikada neće poželjeti biti Otac umjesto Oca. Otac je vječni izvor, onaj koji uvijek daje, brine se za Sina, žrtvuje se da mu bude dobro, ljubi Sina i sve čini za Sina, da Sina usreći, uvaži i proslavi, da ga obdari beskrajem svojih darova, blagohotnosti, svjetla, moći, znanja, blagostanja i svakog zamislivog i nadzamislivog dobra. Otac je aktivna, prvotna, darujuća ljubav koja se brine, izlazi iz sebe, požrtvovno se daruje i služi Sinu koji je sav smisao Očev, svrha i razlog svakog Očeva djela, misli, osjećaja, riječi, postupka… Sin je Ocu sve i za Sina je Otac spreman učiniti sve, dati sve, žrtvovati sve, riskirati sve.
Sin isto tako živi u miru, blaženstvu i opuštenosti jer cijelu vječnost zna da ga Otac ljubi u Duhu Svetom, nadahnut Duhom Svetim i nikojim drugim duhom. Sin zna da ga Otac neće ostaviti niti iznevjeriti, da mu nikada neće prestati darivati postojanje i život, blaženstvo i sreću. Sin je vječni uvir, onaj koji uvijek prima, zahvaljuje Ocu na brizi, ljubavi i darovima, nikad se ne osjeća poniženo ili umanjeno jer nije prvi, jer je pasivan i jer je odredište Očevih darova i Očeve dobrote, vjernosti i ljubavi. Sin ima posvemašnju vjeru i povjerenje u Oca, zahvalnost i poštovanje prema Ocu. Sin zna da ga Otac ljubi, a ljubav je vrlina ili krepost koja ljubitelja podlaže ljubljenome. Sin zna je najvažniji Ocu i da će Otac učiniti sve ga usreći, zaštiti, proslavi, obdari, uzdigne i da mu udovolji u svemu.
Mi bismo potaknuti i nadahnuti Duhom Svetim morali vjerovati Bogu kao što unutar presvetog Trojstva Sin vjeruje Ocu: morali bismo imati savršenu vjeru i povjerenje u ljubav koju Bog ima prema nama, morali bismo vjerovati da nam Bog nikad neće prestati darivati postojanje, spasenje, sreću, svjetlo, ljubav, zdravlje, mladost, život, radost, veselje, znanje, moć, blagostanje, blaženstvo i svako drugo dobro. Morali bismo živjeti u opuštenosti a ne u zabrinutosti, tjeskobi, strahu ili napetosti oko budućnosti, oko svoje sigurnosti, ugleda, položaja, zdravlja, bogatstva, blagostanja, časti, moći, vlasti, slave ili života.
Jednako tako u braku, muž i žena bi trebali imati uzajamno povjerenje i vjeru jedno u drugo kao što Otac i Sin imaju vjeru i povjerenje jedan u drugoga. Duh Sveti želi svakom čovjeku u braku nadahnuti ljubav i povjerenje u bračnog druga, ali naši grijesi priječe prihvaćanje poticaja, nadahnuća, prosvjetljenja i osnaženja od strane Duha Svetoga. Mi ne prihvaćamo njegove poticaje, nadahnuća i darove. U obitelji bi roditelji i djeca trebali živjeti u međusobnom povjerenju, vjeri, uvažavanju, zahvalnosti i ljubavi kako to čine Otac i Sin unutar presvetog Trojstva. Ali niti roditelji niti djeca ne surađuju s Duhom Svetim: ne mole, ne komuniciraju s Bogom, ne primaju redovito i često sakramente, rastresaju se stvarnostima ovoga svijeta i udaljuju se od Boga, oslanjaju se na sebe i na svoja ljudska iskustva i stvorene sile, prosudbe i nebožanske stvarnosti i tako se narušavaju odnosi koji bi trebali biti za skladan i miran i radostan suživot. Niti se roditelji savršeno brinu i žrtvuju za svoju djecu, niti su djeca savršeno zahvalna i poslušna svojim roditeljima.
Isto vrijedi i za svaki prijateljski, susjedski, rodbinski, kumovski ili poslovni odnos među ljudima. Nema povjerenja, nema blagohotnosti, nema požrtvovnosti, nema odgovornosti, nema velikodušnosti, strpljivosti, popustljivosti, pravednosti, samokontrole, skromnosti… nema ljubavi. Kad Sin čovječji dođe drugi put na zemlju, hoće li naći vjere, hoće li naći ljubavi u ljudima? Jer, prorokovao je da će u posljednja vremena svijeta i čovječanstva ohladnjeti ljubav mnogih, zavladat će lijenost, nemarnost, mlakost, ravnodušnost, nebriga, pohlepa, okrutnost, mržnja i osvetoljubivost. Pogledajmo oko sebe, nije li svijet ubrzano u posljednje tri godine postao upravo ovakav, nisu li ljudi naglo ubrzali trend i zaoštrili smjer upravo prema međusobnoj lijenosti, nemaru jednih za druge, mlakosti i ravnodušnosti prema onima s kojima žive i rade, prema nebrizi za one koji su im na bilo koji način povjereni? Primjećujemo li u posljednje vrijeme, a osobito unatrag nekoliko godina, nagli i sve brži porast pohlepe, okrutnosti i bezobzirnosti ili bešćutnosti ljudi jednih prema dugima? A sve je ovo nabrojeno posve suprotno Bogu i njegovom načinu postupanja i odnošenja prema drugoj osobi: i unutar presvetog Trojstva i izvan presvetog Trojstva. Bog se ovako ne ponaša ni prema sebi ni prema svojim stvorenjima. I dok se obratimo, dok se ne suobličimo Bogu, dok se njegova slika u nama ne obnovi i ne uspostavi savršeno, nećemo biti sretni, nećemo biti zadovoljni, mirni, radosti, opušteni, blaženi… i neće nam biti dobro.
Važno je poznavati dobro kako Bog funkcionira unutar sebe i prema van, prema svojim stvorenjima, da bismo njega, koji je u svemu savršen, imitirali, oponašali, nasljedovali, njemu se upriličili, njemu postali savršeno slični, jer ćemo jedino tako biti savršeni i savršeno sretni.
Amen.
